Kupiti knjigu ili ju posuditi u knjižnici? Ovo je pitanje s kojim se svaki knjiški moljac nebrojno puta susreo. S jedne strane, onima koji prolaze kroz knjige kao što neki bingeaju omiljenu seriju puno je racionalnije učlaniti se u knjižnicu jer je prostora za naslove koju su nam privukli pažnju sve manje i manje. S druge pak strane, u takvim trenutcima nedostaje ono zadovoljstvo koje osjetimo kada prođemo pored hrpe knjiga koju smo već pročitali i držimo ih na izlogu kao trofeje. Moram priznati da se i sama često borim s tim jer volim posjedovati naslove koje prođem, makar neke, iskreno, nisam pročitala više o jednom.
Ovi kratki romani našli su se na našem popisu
Ako volite pretrpavati svoje police, kojima ozbiljno nedostaje mjesta za disanje ili jednostavno tražite naslove koje možete proći u jednom vikendu, izdvojili smo četiri nova naslova koja su nam privukla pažnju. Od introspektivnog romana Juliana Barnesa i nagrađivane Orbite Samanthe Harvey do osobnog svjedočanstva Gisèle Pelicot i dirljive priče o ljubavi prema psu.

Odlazim(o), Juliana Barnes
Koliko smo se puta našli u situaciji zbog koje smo propitivali pouzdanost vlastitog sjećanja? I koliko bi nam uopće trebalo biti važno je li se nešto dogodilo točno onako kako to pamtimo ili su nam emocije iskrivile sliku dobrih, ali i onih malo lošijih trenutaka u životu?

Roman Odlazim(o) stigao je početkom ove godine, čineći ga najnovijim romanom nagrađivanog britanskog književnika Juliana Barnesa. Barnes je njegovim izlaskom najavio kako se radi o njegovom posljednjem djelu te se ovoga puta odlučio koristiti vrlo specifičnim stilom pripovijedanja.
Spajajući autofikciju i metafikciju, knjiga briše granicu između romana, memoara i eseja uz pripovjedača u prvom licu. Kroz 170ak stranica (ovisno o izdanju) pripovjedač se osvrće na sjećanja iz vlastitog života. Stil pisanja odlikuje ironijom, diskretnim humorom te lucidnošću kroz koje Barnes inzistira na propitivanju sjećanja i njegove (ne)pouzdanosti.
Orbita, Samantha Harvey
Iako je originalno izdanje dospjelo na police još 2023. godine, u Hrvatskoj se to dogodilo nešto kasnije. Orbita, autorice Samanthe Harvey privukao je golemu pozornost književnog svijeta, svojom mješavinom lirskog, meditativnog te filozofskog načina pisanja. Ovaj roman nema onu klasičnu napetu radnju niti izražen zaplet već priča priču o ljudskom postojanju. Harvey kroz bogato ukrašen rječnik pokušava dočarati krhkost Zemlje, klimatske promjene te osjećaj duboke povezanosti među ljudima unatoč političkim granicama koje iz svemira postaju nevidljive.

Kroz 158 stranica prati šestero astronauta na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Dok oni kruže oko Zemlje, susreću se s raznim vremenskim nepogodama koje pogađaju Zemlju, 16 izlazaka i zalazaka Suna, ali i vlastitim mislima o izolaciji i tuzi.
Radost života, Gisèle Pelicot i Judith Perrignon
Ime Gisèle Pelicot posljednjih je godina postalo sinonim za hrabrost i dostojanstvo, ali i za jednu od najpotresnijih priča koje su se dogodile u Francuskoj. Nakon što je odlučila odreći se anonimnosti i zatražiti da suđenje njezinu bivšem suprugu i muškarcima koji su sudjelovali u zlostavljanju bude javno, njezina je priča dobila puno šire značenje.
U knjizi Radost života, koju je napisala u suradnji s francuskom novinarkom i spisateljicom Judith Perrignon, Pelicot prvi put vlastitim glasom govori o svemu što se dogodilo, ali i o životu koji je postajao prije i nakon toga. Hrvatsko izdanje objavljeno je 2026. godine u nakladi Petrinih knjiga.

Iako je ponešto dulja od ostalih preporuka, ovih 240 stranica prolaze se jednakom brzinom. U njima se Pelicot prisjeća života prije nego što je saznala za zločine koje je nad njom počinio njezin tadašnji suprug Dominique Pelicot, ali i godina koje su uslijedile nakon razotkrivanja svega što joj se dogodilo. Posebno mjesto zauzima njezina odluka da se suđenje ne održi iza zatvorenih vrata. Umjesto da dopusti da sram pripadne njoj, Pelicot ga je odlučila vratiti onima koji su ga trebali nositi. Upravo zbog toga Radost života nije samo svjedočanstvo o traumi, već i priča o pokušaju da se, nakon svega, ponovno izabere život.
Njegov miris poslije kiše, CÉDRIC SAPIN-DEFOUR
Postoje knjige koje nas uspiju rasplakati već na samu pomisao da će jednom morati završiti. Njegov miris poslije kiše francuskog pisca, novinara i alpinista Cédrica Sapin-Defoura upravo je jedna od njih. Iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti da je riječ o još jednoj knjizi o odnosu čovjeka i njegova kućnog ljubimca, Sapin-Defour tu vezu koristi kako bi progovorio o nečemu puno većem, to jest ljubavi, prolaznosti, odrastanju i neizbježnom rastanku.

Sapin-Defour piše bez pretjeranog uljepšavanja, zbog čega se iza svakodnevnih šetnji, igre i malih rituala neprestano osjeća spoznaja da nijedan zajednički trenutak ne traje zauvijek. Upravo zbog toga knjiga istodobno donosi osjećaj topline i onu tihu tugu koja se pojavi kada znamo da ćemo se jednom morati oprostiti.