Moj stan, moj stan ma duha u ormaru, dugo već ga znam, svaki dan, svaki dan, vežem ga za lajnu, izvodim ga van, na zrak, na zrak, u naborima skuplja mu se prašina, da zna gdje vodim ga, jednu rupu iznad oka ima plahta njegova…stihovi koji se često čuju s mojeg balkona. Ne mogu se točno sjetit kada sam prvi put čula za Ki Klop, ali znam da sam njihov live ubola na Velvet festivalu 2024. Zvučali su toliko bolje nego na Spotifyju i rekla sam sestri: ovo je super bend.
Ki Klop je u posljednjih nekoliko godina od jednog od novih imena zagrebačke alternativne scene izrastao u bend koji je teško ignorirati. Nakon debitantskog albuma Otopljeni disko, zagrebački trio; Luka Žigolić, Jakov Ramničer i Laura Tandarić sada rade svoj dosad najveći samostalni korak. U petak, 30. listopada, preuzimaju Veliki pogon Tvornice kulture, gdje pripremaju audiovizualni show uz proširenu produkciju, vizuale, rasvjetu, goste i režiju Filipa Renića. Osim toga, naravno, snimaju i novi album koji znatiželjno iščekujem.

Večer u Tvornici će otvoriti splitski RØLØ, sastav koji spaja elektroniku i indie punk rock te iza sebe ima više regionalnih festivalskih nastupa i tri studijska izdanja, a uoči koncerta razgovarala sam s Lukom Žigolićem i Jakovom Ramničerom o tome što za Ki Klop znači napuniti Tvornicu, zašto njihov koncert nikad nije samo svirka, kako izgleda odrastanje benda nakon prvog albuma i koliko daleko mogu rastegnuti ono što danas prepoznaju kao vlastiti zvuk.
U trenutku kad ste odlučili napraviti najveći samostalni koncert dosad baš u Tvornici, što ste htjeli da taj koncert publici kaže o Ki Klopu, što možda niste niti jednim dosadašnjim nastupom uspjeli?
Luka: Iskoristit ćemo tu priliku da napravimo nešto posebno. Imamo priliku raditi na dizajnu stagea, svjetlu i još puno stvari na koje inače nemamo utjecaj kod koncerata. Isto tako, htjeli bismo se zahvaliti ljudima koji nas prate i podržavaju koncertom na kojem ćemo odsvirati sve glazbene želje koje su nam ljudi ikad izrekli na cugi poslije održanih koncerata.
Tvornicu najavljujete kao audiovizualni show, uz režiju, vizuale i goste. Koliko ste daleko spremni otići od ideje „bend izađe na pozornicu i svira pjesme”? Gdje za vas počinje pravi Ki Klopov koncert?
Jakov: Nama je ideja od samog početka bila da ne budemo bend koji samo izađe na pozornicu i svira pjesme, nego da naša svirka bude ukrašena popratnim sadržajem koji uz to ide; od rasvjete do vizuala i kostima. U Tvornici sad imamo priliku napraviti najveću i produkcijski najekstenzivniju priču i setting dosad, a tako će i biti. Spremamo show koji s nama režira Filip Renić i jako smo uzbuđeni oko toga.

Oduvijek nas je uzbuđivala ideja neke proširene live produkcije i vizuala oko same glazbe. Također, gledano iz perspektive promatrača, posjetitelj nastupa ode sretniji doma ako su mu sva osjetila nahranjena, a ne samo ona auditivna.
Imate li osjećaj da je ovaj koncert više kruna jedne faze benda ili najava onoga što Ki Klop tek želi postati?
Luka: Pomalo od oboje. Nadam se da će koncert jednostavno prikazati trenutno stanje benda. Imamo drugi album na putu i razvijamo svoj zvuk, ali opet sve to gradimo na onome što smo napravili dosad.
Prije nekoliko godina svirali ste pred puno manjom publikom u Močvari, a sada radite koncert u Velikom pogonu. Kad pogledate taj put unatrag, postoji li trenutak za koji vam se čini da je bio pravi preokret?
Jakov: Iskreno, nisam siguran. Ako bih morao istaknuti jedan trenutak, neka to bude nastup na INmusicu 2025., jer smo tada dobili malo svijesti o tome koliko je ljudi došlo na naš nastup, koliko ljudi zna naše pjesme i pjeva s nama svaki refren. Od tada je krenula ideja o nekom većem prostoru u kojem bismo radili solo nastup.

Ali generalno mislim da nije bilo neke prijelomne točke, već da se priča širila organski i postepeno i da se još uvijek širi, od izlaska Otopljenog diska do danas. Također, što se same Tvornice tiče, već dugo postoji želja i ideja da tamo sviramo. Mislim da je to san svakog benda za neki prvi ozbiljniji level up.
Nakon Otopljenog diska i mini-albuma U dućanu ćilima dosta se toga dogodilo: koncerti, festivali, ESNS, MENT, Rock&Off, suradnje… Je li vam se promijenio odnos prema vlastitom bendu otkad je Ki Klop prestao biti „novi bend” i postao bend od kojeg se nešto očekuje?
Luka: Najveća promjena je što smo zauzeti – na dobar način, naravno, i onda nam pisanje novih pjesama nije jedina stvar za koju izdvajamo vrijeme.
Lagano je upasti u zamku uspoređivanja i očekivanja, a za to je kriva ta prva točka koju smo spustili na graf muzike – naš album. Prije prvih pjesama bend ima potencijal za izbaciti doslovno bilo što, a nakon prve točke svi gledaju i uspoređuju koliko se mičeš od te točke, zašto i u kojem smjeru.
Da, početak benda je posebna faza koja znači puno i dogodi se samo jednom, ali bitno je zapamtiti da, iako te ljudi uspoređuju s prošlim radovima, svoju sljedeću točku i dalje smiješ staviti gdje god želiš.
Prvi album ima vrlo prepoznatljiv svijet. Koliko vam je danas teško ne ponoviti sami sebe? Kako izgleda trenutak kad morate odlučiti je li neka nova ideja dovoljno „Ki Klop” ili je upravo zato želite napraviti?
Jakov: Konstantno otkrivamo neke nove horizonte i glazbene smjerove. Zna biti zeznuto nekad odlučiti to, ali mi smo definitivno onaj bend koji sa svakim albumom donosi nešto novo u svoj zvuk, odnosno barem želimo biti takav bend, haha, pa to možda malo olakšava to pitanje.
Ali često se zapravo znamo pitati je li neka pjesma dovoljno Ki Klop ili je to za neki drugi projekt.
Radite na drugom albumu i rekli ste da želite da bude „stepenica više u svakom smislu”. Što je ta stepenica konkretno: zvuk, produkcija, tekstovi, ambicija, emocija ili nešto što još ni sami ne znate imenovati? Ili ne želite?
Luka: Htjeli smo i nadam se da smo uspjeli razviti što više fronti svoje muzike. Radili smo na produkciji, istraživali nove zvukove i novu opremu. Svi konstantno slušamo novu glazbu i otkrivamo nove bendove i to utječe na nas. Pomaže nam da razvijamo priču benda.

Pokušali smo i pisati osobnije i dublje tekstove kako bismo prenijeli ideju koja povezuje album. ALI o tome ćemo kasnije, jel. Sve u svoje vrijeme.
Zanimljivo je da vaše pjesme često imaju dosta nemirne, anksiozne ili svakodnevne teme, ali istovremeno funkcioniraju izrazito fizički i plesno. Je li vam upravo ta kontradikcija – plesati na vlastiti nemir – jedan od ključnih motora Ki Klopa? Ja, recimo, obožavam pjesmu „Sezona izgubljenih pasa”, za te prigode, haha.
Jakov: I nama je ona jedna od favorita, definitivno.
Mislim da je dobar presjek svega u našem zvuku. „Plesati na vlastiti nemir” zvuči dosta zanimljivo kao ideja, haha. Moram priznati da o tome nisam razmišljao iz te perspektive, ali možda se iz te rečenice izrodi neka nova ideja za pjesmu u budućnosti.
„Popis stvari” s IDEM-om otvorio je jednu novu dimenziju vašeg zvuka. Koliko vas suradnje zapravo mijenjaju? Dogodi li se da netko izvana u pjesmi prepozna nešto što vi sami više ne čujete?
Luka: Suradnje su super baš zbog tog otkrivanja novih dimenzija, što je u neku ruku i jedan od ciljeva pisanja. Što se još može istražiti, a da to i dalje zvuči kao Ki Klop? Što god to značilo.
Ljudi u našim pjesmama često čuju stvari koje mi ne čujemo, što mi je uvijek drago za čuti jer imam osjećaj da to znači da ta pjesma ima život izvan nas. Puno puta su nam rekli da zvučimo kao neki bend za koji nitko od nas nije čuo. Tako sam otkrio The Shaggs.
Ki Klop je dosta duboko vezan uz zagrebačku alternativnu scenu, ali sada sve više izlazi iz tog lokalnog konteksta. Što želite da netko tko vas prvi put čuje u nekom drugom gradu ili drugoj zemlji prepozna kao nešto izrazito vaše?
Jakov: Volio bih da, kad nas netko čuje na radiju ili negdje, nakon par taktova zna da smo to mi. Mislim da kod nas ima dosta tih upečatljivih momenata, od vokala pa do sinteva.
Već smo donekle razvili neki svoj zvuk i trudimo ga se provlačiti kroz sve što radimo dalje. Postoji to neko elastično tkivo našeg zvuka koje se može jako rastezati, ali uvijek ima neki sličan aftertaste.
Na showcaseovima poput ESNS-a i MENT-a svirate pred ljudima koji vas ne poznaju i možda nemaju konkretan kontekst oko benda. Što ste kroz ta iskustva naučili o tome kako Ki Klop „radi” pred potpuno nepoznatom publikom?
Luka: Naša glazba je dosta plesna, pa u takvim situacijama često imamo dobru reakciju od publike, što je veliki vjetar u leđa. Puno ti pomaže čuti pozitivnu reakciju, a još ju je bolje vidjeti. Dodatni bonus je što uživamo u sviranju, tako da se i kroz teške svirke na kraju zabavimo.
Postoji li danas nešto što biste napravili na pozornici, u pjesmi ili u vizualima, a prije dvije godine vam ne bi palo na pamet jer ste mislili da „to nije Ki Klop”?
Jakov: Mislim da ne. Sve što nam je u tom trenutku dobra ideja – može biti Ki Klop.
Koliko vam je važno da Ki Klop ostane bend koji se može dogoditi samo u Zagrebu, s ovim gradom, ovom scenom i ovom vrstom svakodnevice, a koliko vam je zapravo cilj napraviti nešto što može funkcionirati potpuno izvan tog konteksta?
Luka: Meni je bitno da napravimo nešto, bilo što, s čim ljudi rezoniraju. Dosta nam ovisi od pjesme do pjesme koliko je kontekst bitan, čini mi se.

Nije da se trudimo biti vezani uz Zagreb kad pišemo, ali opet, mi jesmo i uvijek ćemo biti produkt svog okruženja i društva. Tako da zapravo ne znam je li uopće moguće funkcionirati totalno izvan konteksta mjesta i vremena. Mislim da zapravo nije ni bitno jer će ljudi na kraju projicirati svoj kontekst na pjesmu i tumačiti je na svoj način – što je i lijepa stvar u svemu tome.
Ne postoji točna interpretacija pjesme.