Kreneš trčati i ekipa brije da gubiš razum. Zašto osuđujemo tuđe promjene?

Zašto nas toliko smetaju tuđe promjene? O trčanju, emotivnim lomovima, osudama i tome zašto nas tuđi novi početak ponekad zaboli više nego što želimo priznati
15.08.2026.
IMAGE SOURCE: Pinterest
tuđe promjene
RECOMMENDED

Kreneš trčati i ekipa brije da gubiš razum. Što apsolutno može i biti istina, ali kada točno to postaje problem drugih? Rekla bih odmah. I namjerno sam se ulovila trčanja, ali ovo što će uslijediti u nastavku može se preslikati na bilo koju novu aktivnost za koju mislimo da će nas iz bilo kojeg razloga unaprijediti. Promijeniti nam rutinu, a možda i život. I tu kreće priča o osudama. Ne osuđujemo uvijek tuđe promjene zato što su čudne, nepotrebne ili naporne. Ponekad nas jednostavno živcira što je netko drugi odlučio nešto promijeniti dok mi sami stojimo na mjestu. Kako vam to zvuči? Meni bolno.

Zašto osuđujemo tuđe promjene?

Postoje ljudi koji su dramatično okrenuli svoje živote tek kad im je puknuo film. Skupili su muda, dali otkaz i krenuli prodavat cvijeće. Neki su (profesionalno) naučili kuhat kavu i otvorili bar. Netko se razveo, netko odselio u Španjolsku, a netko je krenuo trčati. Ne moramo nužno razumjeti njihove razloge, ali zašto nam ih je lakše komentirati?

Kad trčanje postane izlaz

Zadržat ću se na trčanju i na puknutom filmu. Ja sam krenula trčati kad me nogirao frajer, vrlo jednostavno. Otišla sam u prvi sportski dućan i kupila si svoje prve (i zadnje) tenisice za trčanje i lagano krenula. Minuta trčanja, minuta hodanja, dvije minute trčanja, minuta hodanja, ne sjećam se više kako je točno išao plan za svaki tjedan koji mi je proslijedila prijateljica iz škole. Škole trčanja su tada bile u samom začetku (a samim time i totalni hit); jednostavno su trčali svi. Trend ili “isuse ovo mi je došlo u pravom trenutku”, koga više briga, ako se dobro sjećam svatko je gledao svoja posla.

Trčanje+emotivni vrtlog

Progres mi je bio sjajan jer sam uvijek disciplinirana, a onda i snaga volje, a i malo dišpeta situaciji koja me otjerala u tu priču. Ipak čim sam se oporavila od tadašnje emotivne iluzije, stala sam. Meni je trčanje tada bilo savršen output za to nešto što sam trebala premostiti. Jer trčanje je idealna aktivnost za ići naprijed i doslovno i figurativno. Toliko sam bila fokusirana na pokrete i rute da mi se glava praznila brže no ikad jer protok, i osjećala sam samo sebe i glazbu. Danas ne trčim ni s razlogom ni bez, ali dosta ljudi oko mene da. I to obožavam, imam osjećaj da se kroz njih krećem i ja. Kako vam ovo zvuči? Meni savršeno, haha.

Promjena počinje kad odlučimo nešto promijeniti

I većina njih je krenula prije, tijekom ili nakon za njih emotivnog vrtloga. Najčešći razlog za promjene u nama, bilo da se želimo u nečemu novom okušati ili dokazati. Najčešće sami sebi, jedino smisleno. Otkrivamo svoju novu snagu, time i sebe, pomičemo granice mogućnosti, a onda i izdržljivosti. Trčanje je idealno za kompeticiju sa samim sobom odnosno sa svojim umom. Nekad je baš dobro izmjeriti tko je brži, ti ili tvoje misli. I svakako neću tvrditi da svi kreću trčati kad su u gustom emotivnom gvašu ili kako moja frendica kaže krizi identiteta, ali znam dovoljan broj žena i muškaraca kojima je upravo trčanje bio prvi izbor za izlaz.

Tuđa promjena govori o nama

Možda i ne trebamo uvijek razumjeti tuđe promjene, jer ne živimo te iste živote. Promjene koje radimo mijenjaju i nas. Stoga svaki komentar ili osudu razvrstavam u kante prema ličnostima. Oni koji nisu spremni mijenjati sebe, često nažalost nisu spremni ni za promjene drugih. Pogotovo ako su one koje će ih obogatiti. Oni koji o njima pričaju, najčešće ih najviše trebaju. Nikad nisam uspjela shvatiti koliko je lakše voditi tuđe živote od vlastitog, ali je moguće da nas je nešto putem pokvarilo i ugasilo nam svjetlo. Srećom po nas, žarulja još ima za kupit.

Problem nije u tome što je netko drugi odlučio promijeniti život, već u tome što mi nismo taknuli svoj.

SAZNAJ VIŠE: