Instagram nam je ukrao hobije, putovanja i osjećaj da živimo za sebe

Društvene mreže polako nas nauče da vrijednost rada mjerimo reakcijama drugih, umjesto vlastitim osjećajem zadovoljstva ili kvalitetom onoga što smo stvorili
16.07.2026.
IMAGE SOURCE: Privatna arhiva
Instagram
RECOMMENDED

U mom djetinjstvu, ali možda više u doba adolescencije, putovanja su bila luksuz. Avionske karte bile su skupe, a putovalo se manje nego danas, odnosno tako je barem izgledalo jer nisu postojale društvene mreže na koje možeš objaviti sve detalje s putovanja, pa je samim tim izgledalo kako se manje putuje. Putovali su svi koji su željeli, a oni koji nisu imali takve interese boljelo je briga (da se ne izrazim prosto) što ne putuju jer su imali različite hobije i bili autentičniji (ne volim ovu isprostituiranu riječ, ali da me bolje shvatite). Danas, ako ne radiš ono što radi većina Instagram zajednice, moraš se osjećati u najmanju ruku kao boomer ili kromanjonac.

Ali da se ja vratim na djetinjstvo.

Malo se putovalo pa bismo kao tinejdžeri čekali priliku kome se uvaliti, a moja rodica često bi se uvalila svojoj mami, profesorici povijesti umjetnosti koja je bila strastvena u putovanjima, ali onima gdje je umjetnost bila u prvom planu. Tako bi se moja rodica, u nedostatku adrenalina, uputila s njom i nekad bila prisiljena provesti sate u muzejima jer bi moja teta promatrala pojedine slike i po 45 minuta. Nakon toga je, zbog ljubavi prema umjetnosti, upisala doktorat iz arheologije pa su se njezina putovanja nastavila po iskopinama, gdje bi moja rodica, jer je bila željna putovanja, znala provesti sate gledajući kako ona četkicom prelazi po “nekom komadu kamena”, umirući od dosade.

Moja teta istinski je i strastveno uživala u tome, a muzeji, kao i arheološka nalazišta, bili su rezervirani za ljude poput nje, koji su imali svoje strasti i svoje hobije. No moja teta danas izbjegava muzeje. Pitate se zašto?

Ima li putovanje smisla bez fotografije?

Zbog prevelikih gužvi ispunjenih onima koje ta ista umjetnost niti malo ne zanima. A zašto su tamo? Zbog algoritma. Da bi se fotografirali i da bi krišom, jer je to zabranjeno, fotografirali djelo poznatog slikara i objavili ga na mrežama, iako vrlo često o istom ne znaju ništa (čast iznimkama) i tako je moja teta ostala bez svog hobija.

No, pitam se, je li jedina? Nije, sigurno. Algoritam je postao toliko dominantan da se ponekad i sama zapitam jesu li ljudi izgradili cijeli alter ego upražnjavaju aktivnosti koje ih niti malo ne zanimaju jer je, eto, važno tako se predstaviti svijetu. 

Pa je tako tržnica u Napulju, na kojoj su desetljećima kupovali lokalci, odjednom postala nezaobilazna turistička atrakcija. Ne zato što su ljudi odjednom razvili fascinaciju talijanskim tržnicama ili načinom na koji Napolitanci biraju rajčice. Nego zato što je netko snimio video kako ondje jede sendvič ili kupuje limune. Video je postao viralan, a onda su svi poželjeli snimiti isti taj kadar.

Više nije dovoljno otići u Napulj, moraš otići na onu tržnicu, stati na ono mjesto i naručiti onaj sendvič koji si već sto puta vidio na TikToku. Ali algoritam je otišao i dalje pa se više ni ista ta scena ne snima u Napulju, nego se reproducira i kopira na raznim lokacijama van Italije, te kao takva gubi svoju vrijednost. Oči su nam se zasitile i dovelo je, barem mene osobno, do toga da se, kada vidim pravog ribara na otoku (Hvaru), ispucalih ruku od soli kako vadi svoj ulov, zapitam je li to stvarnost ili se namješta nekom content kreatoru s društvenih mreža pa se tri puta okrenem oko sebe i tražim nekog s kamerom i stalkom koji će uz objavu staviti heštegove #autentic #lokal #Mediteran. 

Danas se matcha prodaje na svakom uglu

Ista stvar dogodila se s matchom. Sjećam se vremena kada su je pili zaljubljenici u zeleni čaj ili ljudi koji su se zanimali za japansku kulturu i čajnu ceremoniju. Danas se matcha prodaje na svakom uglu, u svakom kafiću, u čašama svih mogućih nijansi zelene, a njezin okus često je najmanje važan. Važno je da se slaže uz bijelu lanenu košulju, keramičku šalicu i stol od svijetlog drveta, a po mogućnosti i sportski Alo set s velikim slušalicama. Matcha više nije samo piće. Ona je estetika.

Ni ostali hobiji nisu ostali pošteđeni. Keramika, heklanje, planinarenje, trčanje, pilates, analogna fotografija (ona je sad zadnji krik)… Sve su to divni hobiji. Problem nije u njima. Problem je što više ne znaš je li netko stvarno otkrio nešto što ga ispunjava ili je samo algoritam odlučio da je upravo to sljedeća stvar koju bi svi trebali voljeti. Kao da nam više nije dopušteno nešto raditi samo zato što u tome uživamo. Sve nekako završi kao sadržaj bilo osobni ili poslovni (tim gore i napornije) i onda ti se krene gaditi. Mojoj teti muzeji, a meni sve nabrojano. 

Nekad su hobiji bili mala utočišta ljudi s istim interesima

Najtužnije od svega jest to što se tako gubi ono zbog čega hobiji uopće postoje. Nekad su bili mala utočišta ljudi s istim interesima. Danas, čim nešto postane dovoljno zanimljivo, algoritam ga pronađe, pretvori u trend i pošalje milijunima ljudi. U nekoliko mjeseci od intimnog interesa nastane globalna pomama. A oni koji su ondje bili od početka polako se povlače. Ne zato što više ne vole svoj hobi, nego zato što je izgubio spontanost i osjećaj otkrivanja. No osim hobija, i posao se preselio na društvene mreže. Nedavno mi je jedan umjetnik ispričao kako je tek za vrijeme Covida prvi put zastao i počeo ozbiljnije promišljati o vlastitom radu i umjetničkom izražavanju.

Prije toga gotovo je svaki kreativni projekt završavao na društvenim mrežama. Uslijedio bi kratki nalet adrenalina, komentari, lajkovi, poruke podrške. I nemojmo se lagati, svi volimo kada objavimo nešto na čemu smo radili. Zvuk nove notifikacije uvijek malo razveseli. No većina tih komentara zvuči gotovo identično. Malo će vam tko, pogotovo na vlastitom profilu, iskreno reći što misli o vašem radu, sigurno vas nitko neće popljuvati, a mnogi će, nakon copy paste pohvala na tim istim mrežama u nekom užem krugu (uživo), taj rad kritizirati (vjerujte mi ovo sam doživjela i čula više puta), jer virtualni svijet tako funkcionira, varljivo i maglovito, a kada na istom objavljujete vaše radove u nadi za pohvalama, pristajete na dio igre. I čemu onda sve to skupa? Nakon dan ili dva taj val pažnje nestane i ostane praznina, kao da se ništa nije dogodilo. Onda krene novi projekt, nova objava i isti ciklus ispočetka.

Upravo tu nastaje problem. Ne postanemo ovisni o stvaranju, nego o osjećaju koji dolazi nakon objave. O kratkotrajnoj potvrdi da ono što radimo “vrijedi”. Nakon tog razgovora dugo sam razmišljala i shvatila koliko sam se i sama pronašla u toj priči. Vjerujem da će se mnogi prepoznati u tome. Društvene mreže polako nas nauče da vrijednost rada mjerimo reakcijama drugih, umjesto vlastitim osjećajem zadovoljstva ili kvalitetom onoga što smo stvorili.

Paradoks je u tome što najveći uspjesi često prolaze potpuno neprimijećeno na društvenim mrežama. Najvrjedniji ugovori, ozbiljne suradnje i dugoročni projekti rijetko izgledaju wow u takvim formatima, dapače, djeluju čak i neozbiljno. Najveće uspjehe svojih prijateljica i to u korporativnom muškom, nemilosrdnom svijetu smo slavile na Matejuški na pivi. Internet nagrađuje vidljivost, dok stvarni svijet i dalje nagrađuje kvalitetu, povjerenje i rezultate.

Problem nastaje kada ta dva svijeta počnemo miješati i kada broj pregleda zamijenimo stvarnom vrijednošću onoga što radimo. Naravno da nije “grijeh” objaviti svoj rad, ali je problem kada njegova vrijednost i naša sigurnost ovise o istom. Problem je kada naše putovanje gubi na vrijednosti bez fotografije, bez baš te lokacije. Problem je kada kao “ovce” čekamo red za neki restoran (ne jer nam se baš ta hrana jede) nego jer taj lokal želimo objaviti na našim mrežama. To su sve problemi koji dovode do gubljena vrijednosti, ali i do lošeg osjećaja onih koji si “baš to” ne mogu priuštiti. Ali vjerujte mi na riječ jer sam i sama puno puta bila dio tog mindseta, ništa ne propuštate. Osim ispraznosti. 

SAZNAJ VIŠE: