Rejection therapy ili terapija odbijanjem: zašto ju probati?

Terapija odbijanjem (rejection therapy) pomaže premostiti strah od „ne“. Kako funkcionira i zašto pitati može promijeniti sve?
26.01.2026.
IMAGE SOURCE: Pinterest
RECOMMENDED

Onaj sam tip osobe koja će se ispričat stolu, ako se zabijem u njega i apsolutno ću overthinkati svaku poruku koju pošaljem (a bome i dobijem). Često ću prešutjeti, ako mi konobar malo pogriješi narudžbu (donese mi veliku s toplim, umjesto male), umjesto da idem raditi frku oko krive kave. Jer lakše mi je nekad progutati, nego se nepotrebno opravdavati i ne daj bože čuti „ne“. Možda zvuči smiješno, ali znam da nisam jedina. I baš zato mi je teško pitati neke stvari, jer automatski očekujem da će odgovor biti „ne“, a nema mi goreg nego dobiti odbijenicu. Usred te strke u glavi „pitati ili ne pitati“ došao mi je na TikToku serijal jedne djevojke, koja aktivno pokušava biti odbijena 1000 puta (terapija odbijanjem, samo na njen način).

terapija odbijanjem

Zašto radije prešutimo nego da riskiramo “ne”?

Na prvu mi je zvučalo ludo, a opet jako izvedivo. Kad zbrojim sve situacije od kojih odustanem, jer sam sigurna da ću čuti „ne“, kroz 3 do 4 mjeseca bih sigurno ispunila tih tisuću „ne“. I onda sam krenula gledati video po video. Cura će glumiti u reklami, dopustili su joj da se okuša u coffee artu u kafiću koji svaki dan posjećuje i još toliko toga, samo jer je pitala. Pronašla je i „ne“ po putu, ali nije ni blizu brojke tisuću, a otvorila si je toliko prilika – samo jer je pitala. Taj oblik guranja samog sebe van granica komfora se zove rejection therapy ili terapija odbijanjem.

što je terapija odbijanjem?

Mnoge nas je strah čuti „ne“, pa tko zna koliko prilika propustimo, jer se uopće ne usudimo pitati. Terapija odbijanjem je nešto što bi, za taj problem, moglo uvelike pomoći. Ipak, lako je reći. Treba se natjerati u tako neugodnu situaciju, koja realno gledano ni nije tolik neugodna koliko mi mislimo da je. Terapija odbijanjem (rejection therapy) originalno dolazi od kanadskog poduzetnika Jason Comelyja, koji je i sam želio prijeći preko straha od odbijanja. Ovo nije baš bio tako razvikan koncept, sve do TED Talka Jia Jianga, u kojem je podijelio svoje iskustvo s izazovom „100 dana odbijanja“. Tako su mnogi bili ponukani ili sami istražiti taj koncept ili se okušati u njemu.

Ne radi se o klasičnoj terapiji koja se prakticira, samo eto ima tu riječ u imenu. Ipak, mnogi doktori tvrde da je ipak riječ o principu koji ima čvrstu bazu, pa ako ste sami voljni isprobati ga, nije nešto opasno. Koliko god sam imala želju prvo isprobati terapiju odbijanjem, pa onda tek dati neki osvrt na nju, vrijeme mi do sada to još nije dopustilo, jer jednostavno nemam prilika u kojima bih mogla aktivno tražiti odbijenicu. Tako da to ostaje misija za ostatak godine, jer vjerujem kako je doista riječ o konceptu koji jako može pomoći.

terapija odbijanjem

strah od odbijanja i Male, svakodnevne situacije koje skrivaju potencijalno “ne”

Logičan sljedeći korak, barem u teoriji, bio bi zapitati se „gdje se uopće traži odbijanje?“, jer ne mora to nužno biti ništa veliko ni dramatično. Dapače, cijela poanta terapije odbijanjem je krenuti malim koracima, tamo gdje se inače automatski povučemo. Pitati za popust koji ne piše nigdje. Zamoliti da zamijene stol u restoranu, iako smo si sami umislili da je vjerojatno sve puno. Poslati mail koji već tri dana stoji u draftu, jer nas muči jedna rečenica. Predložiti ideju na sastanku, javiti se za projekt za koji mislimo da nismo još spremni. U najbanalnijim, svakodnevnim situacijama skriva se najviše potencijalnih „ne“, ali i onih neočekivanih „da“ koja nam uopće ne bi pala na pamet da bi mogla biti moguća.

djevojka u kafiću

I tu zapravo dolazimo do ključne stvari, terapija odbijanjem nije lov na odbijenicu radi drame, nego vježba odvajanja vlastite vrijednosti od tuđeg odgovora. „Ne“ ne znači automatski da smo naporni, neugodni, dosadni ili da smo nešto krivo napravili. Često znači samo da nije pravo vrijeme, da netko nema prostora ili da odgovor uopće nema veze s nama. Što se više izlažemo tim situacijama, to se manje osobno doživljavaju. A kad „ne“ prestane biti smak svijeta, „da“ prestaje biti nešto što se događa samo drugima.

Možda neću do kraja godine skupiti tisuću odbijenica, a možda neću ni svjesno krenuti u taj “terapija odbijanjem” izazov onako striktno kako to rade ljudi na TikToku. Ali već i sama ideja da ponekad pitam, umjesto da unaprijed odustanem, čini se kao mali pomak. Za mene je možda baš to poanta cijele priče, ne da me nužno prestane biti strah, nego da strah prestane imati zadnju riječ. Jer u najgorem slučaju dobit ću „ne“, a u najboljem… tko zna. Vama možda terapija odbijanjem doista pomogne premostiti neki strah i baš zato je ovo odličan koncept. Jer ga svatko može prilagoditi sebi. Nekome čuti „ne“ u privatnom životu nije nikakav problem, ali u poslovnom svijetu je to najgora stvar ikad, dok je drugima možda obratno. Kako bilo, ne škodi isprobati terapiju odbijanjem, makar na mali, svakodnevnim stvarima, koje se možda na prvu čine neznatne.

SAZNAJ VIŠE: