Denis Leo Hegić gleda na izložbe kao situaciju, ne formu

Prošlog vikenda, na događaju Art Zagreb, jedna nam je galerija zapela za oko i željeli smo razgovarati s osobom koja stoji iza nje. Ovo je Denis Leo Hegić
21.12.2025.
IMAGE SOURCE: Miloš Sovilj, Patricia Jerković
RECOMMENDED

Kad razmišljate o galerijama, sigurno vam se u glavi stvara slika pročišćenih prostora, tišina i jasna pravila ponašanja. Ipak, neke funkcioniraju drugačije. Jedna od tih je ona iza koje stoji galerist Denis Leo Hegić. Ulazak u prostor nije susret s neutralnom izložbom, nego s atmosferom koja budi reakcije, bilo da je to znatiželja, nelagoda, smijeh, pa čak i razgovor. Radovi su postavljeni tako da se s njima ulazi u odnos, a prostor se više ponaša kao situacija koja pridodaje tom postavu, nego klasična galerija. Taj pristup ne proizlazi iz želje za efektom, nego iz jednostavne ideje da umjetnost mora imati puls. Ako publika izađe ravnodušna, nešto je propušteno. Zato su iskustvo, energija i osjećaj prisutnosti jednako važni kao i sami radovi. Izložba postaje kratki prekid rutine, mjesto gdje se brišu granice između gledanja, sudjelovanja i druženja, bez potrebe da se to posebno naglašava ili objašnjava.

A isti pristup se očituje i u načinu na koji se galerija odnosi prema umjetnicima, publici i tržištu. Ne postoji jasna podjela između eksperimentalnog i komercijalnog, niti potreba da se ta razlika opravdava. Proces kuriranja nalikuje režiji. Izložba ima svoj ritam, dinamiku i tijek, a posjetitelj se kroz prostor kreće gotovo intuitivno. Vizualna komunikacija, performativni elementi i prisutnost na društvenim mrežama nisu dodatak, nego produžetak iste ideje, da galerija bude otvoren, živ prostor, bez distance i bez pretencioznosti. Ono što ostaje nakon posjeta nije nužno poruka ili lekcija, nego dojam koji se zadržava dovoljno dugo da mu se poželite vratiti. A tko je osoba koja stoji iza ovako jedinstvene galerije? Denis Leo Hegić. Razgovarali smo upravo s njim, a on nam je približio svoj galerijski svijet.

Denis Leo Hegić

Glavna odlika vaše galerije je nekonvencionalni iskustveni pristup umjetnosti. Kako biste opisali filozofiju iza toga, je li riječ o estetskoj strategiji, publici ili nečem trećem?

Hvala, to doživljavam kao kompliment. Iskreno, meni je najvažnije da mi u životu ne bude dosadno. Zamislite da proživite cijeli život i jednog se dana probudite s mišlju: „Pa dobro… bilo je prosječno. Nije bilo velikih problema, ali ni velikih vrhunaca. Prošlo je.“ To bi za mene bio potpuni poraz.

Ne polazim od ideje da umjetnost treba biti objašnjena, nego doživljena. Dosadna mi je sterilna umjetnost, a galerija me zanima kao situacija, kao kratki prekid svakodnevice. To nije estetski trik niti teorijska poza, nego vrlo pragmatična odluka: ako publika uđe u prostor i ne osjeti ništa, onda smo zakazali, bez obzira na kvalitetu radova.

Kako balansirate između komercijalnog uspjeha i istraživanja novih, eksperimentalnih umjetničkih teritorija?

Ne balansiram. Balans je za jogu. Ako sam po nečemu poznat, onda po tome da me kompromisi ne zanimaju. Svaki dobar umjetnički rad počiva na konfliktu. Ako rad ima snagu, pronaći će put i do publike i do kolekcionara. Ako je nema, ne spašava ga ni najbolji marketing. Novac je važan jer omogućuje slobodu, ali nikada nije polazna točka.

Art Zagreb postav

Oleg Kuznetsov radovi

Što tražite kad odlučujete s kojim umjetnicima ćete surađivati?

Poslije ovoliko godina moji kriteriji su postali jako jednostavni. Rad mora biti snažan. Umjetnik mora biti stabilna osoba, ne „genije-kaos“ kombinacija. I mora postojati energija koja funkcionira između nas.

Bili ste u Zagrebu s ruskim umjetnikom. Koliko je važan lokalni kontekst za interpretaciju rada, a koliko se orijentirate na globalnu publiku?

Da, predstavljali smo seriju radova Olega Kuznetsova, koji je također bio prisutan tijekom cijelog Art Zagreba. Lokalni kontekst se ne može izbjeći, ali ja ga doživljavam više kao zanimljivu komunikacijsku vježbu. Ne zanima me „rad prilagođen gradu“. Zanima me rad koji je dovoljno jak da u svakom gradu proizvede reakciju. Publika nije krhka, može podnijeti kompleksnost. Davor i Nika su to, između ostalog, odmah prepoznali i uvrstili cijelu seriju u svoju kolekciju.

Nika i Davor Paić i Oleg Kuznetsov

Kad dovodite umjetnike u nove gradove ili kontekste, poput ovog gostovanja u Zagrebu, što je za vas najvažnije da publika ponese sa sobom?

Ne tražim da publika nešto „nauči“. Dovoljno mi je da nešto ponese kući u glavi. Ili u želucu. Možda neku sreću, možda blagu nelagodu. Što god, samo da osjete da su živi.

Primjećujete li razlike u tome kako publika u Beogradu, Zagrebu ili drugim europskim gradovima reagira na vaše izložbe i umjetnike?

Zanimljivo je da su Beograd i Zagreb po reakcijama vrlo slični. Oba grada reagiraju instinktivno i imaju izrazito strastvenu publiku, kao što smo upravo i doživjeli na ovogodišnjem Art Zagrebu. Ali kad bolje razmislim, vrlo slične reakcije doživljavamo posvuda, bilo da izlažemo u Hong Kongu ili u Reykjavíku. Možda zato što nismo pretenciozni, zato što je kod nas uvijek glasno, otvoreno i možda smo zbog toga ljudima zanimljivi.

Denis Leo Hegić

Vaš drugačiji pristup implicira da galerija komunicira i vizualno i kroz izvedbene elemente. Kako mislite da to mijenja način na koji publika doživljava suvremenu umjetnost?

Razbija ideju da je izložba pasivno gledanje. Publika nije samo promatrač, nego sudionik. Na Art Zagrebu smo tijekom cijelog trajanja sajma služili rakiju i vodku, a zadnji dan, kad je sve već bilo popijeno, s umjetnikom smo spontano napravili performans s praznim čašama. Jedna gospođa je zaplakala gledajući. Zar to nije moćno?

Art Zagreb

Danas galerije više nisu samo prostori za izlaganje, one su i mediji, sadržaji, Instagram-friendly lokacije. Kako se vaša galerija nosi s tom ulogom?

Ne bježimo od toga. Na tu komunikaciju se oslanjamo i svjesno ulažemo puno energije u njegovanje odnosa s publikom i kolekcionarima, gdje god se oni u datom trenutku nalazili. Društvene mreže su dodatni izložbeni prostor i tretiramo ga s istom posvećenošću kao i fizički. Uostalom, sjećate li se onih kompanija koje su sredinom devedesetih govorile: „Internet? Ma što će nam to, to nama ne treba.“ Ne sjećate se. Zato što više ne postoje. Napredak je neizbježan.

Denis Leo Hegić

Kako izgleda vaš proces kuriranja izložbe, od prvog susreta s umjetnikom do finalnog postava? Postoje li nevidljive “igrice” koje publika ne primijeti, a koje su ključne za doživljaj?

Za mene je svaka izložba film. Ima strukturu, početak i kraj, s nekakvim klimaksom između. Budući da tijelo može zauzeti samo jedno mjesto u prostoru u isto vrijeme, i izložba ima svoj tok i trajanje. Kao film. Svaki put se pitam u kojem žanru radimo. Je li to triler, drama, komedija, možda erotski film? Počinjemo li divljom jurnjavom ili sporim kadrom dronom iznad mora? Puca li netko odmah iz vatrenog oružja ili se sve gradi polako? Koji soundtrack čujem u glavi? Kako vodimo posjetitelja kroz prostor, vrijeme i priču? Meni je to sve tako uzbudljivo.

Oleg Kuznetsov i Denis Leo Hegić

Ako biste morali odabrati jednu stvar koja definira vašu galeriju, što bi to bilo? Je li to selekcija umjetnika, dizajn prostora, pristup komunikaciji s publikom ili nešto drugo?

Nepretencioznost. I vrlo jasna odgovornost prema umjetniku, radu i kolekcionaru.

Vaša galerija je drugačija od tipičnih suvremenih prostora, kako publika reagira kada prvi put uđe u prostor?

Teško mi je to generalizirati. Svaka izložba je drugačija, kao i svaki posjetitelj. Kako bih volio da reagiraju? Da naruče rakiju i muziku.

Art Zagreb postav

Koje su trenutne granice između suvremene umjetnosti i pop kulture, i gdje vi želite pomicati te granice?

Granice su već odavno porozne. Mene zanima trenutak kada pop kultura prestaje biti samo referenca, a umjetnost prestaje glumiti ozbiljnost. Tu počinje prostor za igru. Ali ozbiljnu.

Galerija Denis Leo Hegić Projects

SAZNAJ VIŠE: