Linda Evangelista je heroj mog djetinjstva. Žena od čijih se fotografija nisam nikada mogla umoriti. Dok su drugi u osnovnoj školi po zidovima lijepili celebs svih vrsta, ja sam lijepila njene editorijale koje je radio Maisel i naslovnice. Za mene je bila i ostala ultimativni (super) model i na tu činjenicu nikakvi dalji razvoji događaja nemaju ama baš nikakvog utjecaja.
Jesam li žudjela za njenim povratkom? Iskreno, ne. Ne iz razloga što ga ne želim ili zato što mi se generalno smučila (bespotrebna) reciklaža i razvodnjeno igranje na nostalgiju, čast izuzecima. Njen povratak mi jednostavno nije potreban, zato što mi ona dovoljno znači i zauvijek će mi značiti, iako to svakako ne znači da se isti ne treba dogoditi. Ali. Za ovakvim comebackom ne da nisam žudjela, nego mi je od noćas muka u želudcu i boli me glava.
Sigurno je da ovu konkretnu stvar shvaćam (i osjećam) podosta osobno, mnogi bi rekli pretjerano. Kome se ne čita, ne mora, ja drugačije trenutno ne mogu. Jednostavno ne znam odakle da krenem, jer je ova naslovnica rujanskog The Big Fashion Issue britanskog Voguea toliko pogrešna na toliko nivoa, da mi zuji u ušima. Trudit ću se da ne psujem.
ZA POČETAK, NIJE MI LINDA TU NIŠTA “KRIVA” IAKO SAM SIGURNA DA JE IMALA SVOJIH ZAHTjEVA (JEDNOM DIVA, UVijEK DIVA). NAJODGOVORNIJIM SMATRAM EDWARDA ENNINFULA KOJI MI JE, IZ SADA VEĆ MNOŠTVA RAZLOGA, NAJVEĆE RAZOČARaNJE U MODNOM IZDAVAŠTVU OD KAD ZNAM ZA SEBE.
Bila sam vrlo sretna kada je došao na poziciju na kojoj se sad nalazi. Znala sam – obvsly – da će promijeniti svoj način rada prelaskom na čelo dijela najkomercijalnije modne licence na svijetu i nemam ništa protiv toga, zna se što je Vogue, a što W Magazine, ali da će do ove mjere izgubiti sve što se (činilo?) da ima, nisam pretpostavljala. Vjerojatno sam bila naivna. Sve u svemu, potpuno je jasno da je Enninful zacrtao sebi da postane nova Wintour (pa ako se netko pitao “tko će biti Anna poslije Anne”, eto na kojeg konja bih se ja kladila). Odlično mu ide, skidam kapu.
Samo što je Wintour all about the power i ni oko čega drugog, za razliku od recimo France Sozzani koja je bila sve na svijetu i pored toga što se dokopala svog sasvim solidnog dijela moći. Ako je Enninful Annin nasljednik, onda je možda Sofia Lucas ta koja na neki način nosi Sozzani baklju. Evo, ne znam, ali sigurna sam da se, kojim sretnim slučajem, Evangelista slikala za Vogue Portugal, ne bismo pred sobom imali ovu nakaradnu glupost.
ZAŠTO NAKARADNU? ZA POČETAK, NASLOVNA STRANICA IZGLEDA NE KAO LINDA VEĆ KAO NEKI, BOŽEMEPROSTI, AVATAR KOJI JE PRAVLJEN PO NJOJ, A ONO ŠTO IZ TOGA PROIZILAZI JEST DA LINDA ONAKVA KAKVA SADA JE NIJE ZA PRIKAZIVANJE. S R A M O T A.
Isto je stanje i s fotkama iz editorijala. Osim što je na apsolutno svakoj zamotana tako da joj viri samo dio lica (i to suženog maramama i uokvirenog šeširom) i to što od lica viri je prepeglano do neprepoznatljivosti. Pardon, “prepoznatljivost” ovdje nije prava riječ pošto je Lindino lice jednostavno nezaboravno i nemoguće za ne prepoznati, ali na ovim fotografijama izgleda kao voštana figura pravljena po djevojci od 25 godina (i na jednoj od 35).
Na njenom – najekspresivnijem od svih ikada – licu nema nikakvog izraza, osim jednog zamrznutog osmjeha (no pun intended). Ne može da vas ne obuzme tuga, osjećaj je isti kao kad se gleda editorijal sa Marilyn Monroe koja nosi novu Balenciagu i Miu Miu. As if. Da nema videa, koji prati cijelu priču, teško bi bilo povjerovati da je Linda uživo uopće sudjelovala u cijelom projektu. Jedino se na njemu vidi žena. Vidi ljudsko biće.
A sve to pod sad već upitnom Enninfulovom zastavom političkog krstaša i borca za prava ugnjetavanih. Prošli mjesec sam odbila pisati o naslovnoj istog magazina i toga se držim zato što to nije moja tema, zato što njom ne vladam dovoljno i imam pravo na to, na kraju krajeva. Ovaj put, vladam itekako, i pun mi je nos šatro-aktivizma. Poruka koju ova cijela priča šalje jest da Linda nije za javnost, jer da bi se u javnosti pojavila mora se “popraviti” do neprepoznatljivosti. Nije revolucija na naslovnu staviti Rihannu koja će sama prodati magazin, koji god da je. Revolucija je ono što je radio Yves Saint Laurent kad još 1988. je zaprijetio francuskom Vogeu da će povući sve oglase ukoliko ne stave Naomi na naslovnu, a priča se završila tako što je Naomi dobila svoju naslovnu i bila prva crnkinja kojoj je to pošlo za rukom. Shodno tome, ne pričajte mi o inkluzivnosti, ako niste u stanju da na naslovnu stavite ženu koja nije ubijena post-produkcijom bilo koje vrste.
