Hedi Slimane vs Celine: prijetnje upakirane u najljepše želje

Hedi Slimane nikada nije radio za kuću, uvijek je kuću radio za sebe – a to je lekcija koju želi očitati brendu Celine porukom kojom brani svoj teritorij
08.09.2025.
IMAGE SOURCE: Hedi Slimane, Profimedia, Imaxtree
RECOMMENDED

Maestralna pasivno-agresivna prijetnja upakirana u najljepše želje osvanula je na storiju Hedijeva Instagram naloga. Da, on prijeti brendu Celine metlom zakona, a internet je zabavljen i pomalo zbunjen jer svi se pitaju: “Odakle sad pa to?” Razumijem zabunu, ali ona može snaći samo nekoga tko doista ne zna tko je Hedi Slimane.

S Hedijem odavno imam odnos koji je na samoj ivici ljubavi i mržnje. Obožavala sam ga u Dior Hommeu, voljela njegove fotografije Saint Laurentovih prostora i Pierra Bergéa, kao i činjenicu da ga Bergé, koji generalno nije volio nikoga (od Toma Forda do Rudolfa Nurejeva, kojeg je izbacio s mjesta direktora baleta Pariške opere) – volio. Kada je sam došao u (tada) Yves Saint Laurent, bila sam razočarana svime što je uradio osim promjenom imena, za koju i dalje smatram da je jedina ispravna jer Yves više nije tu.

Celine? Legao mi je daleko bolje. Ne znam ni sama koliko puta sam ponovila da mislim da Hedi Slimane treba imati vlastiti brend i da je bahat u svom odnosu prema heritage brendovima na čijem je čelu bio. On ima svoju estetiku – ležala vam ili ne – ali je činjenica da se ulaganje u izgradnju brenda manje isplati nego proturati tu estetiku preko već etabliranog imena.

Hedi Slimane govorio je riječima da u svaku kuću ulazi s naklonom osnivaču. Ali riječi nisu djela, a djela govore više od riječi. Taj naklon nikad nije bio čist – uvijek bi ga zamutio dimom cigarete i zaparao zvukom gitare. Taj prkos bio je njegova valuta, način na koji je uopće mogao izdržati u institucijama poput YSL-a ili Celinea. I da, uvijek mi se činilo da je taj stav i njegova najveća snaga i njegova najveća slabost.

Danas (potaknuta upravo gore spomenutim storijem) ponovo gledam Celine pod Michaelom Riderom i vidim mekši rukopis, klasičnije linije, siluete koje dišu šire. Vizualno je sve posvijetlilo, tonovi su se otvorili, a Hedijeva potmulo dramatična crno-bijela estetika nestala. Ipak, Slimaneov duh i dalje curi kroz pukotine – stranice, izloge, dizajn trgovina. I naravno da mu je to zasmetalo. Jer Hedi pri odlasku uvijek mora ostaviti poruku zakucanu na vrata: ne reciklirajte me.

Poruka je stigla gotovo godinu dana nakon njegova odlaska. Činilo se da je Rider već povukao jasnu granicu (recimo), ali Slimane je osjećao potrebu da podvuče crtu još jednom. Kao da ga je boljelo što kuća i dalje stoji preblizu njegovoj sjeni. I to je on: ne može podnijeti ideju da netko hoda po tlu koje smatra svojim.

Istina, ono što smo godinama gledali u njegovom Celineu bile su njegove reference – ne reference kuće. Drastični rezovi nikada nisu bili strani ovom brendu – uostalom, i Philo je došla nakon Michaela Korsa i okrenula sve naglavačke. Hedijev Celine bio je francuski identitet fantazije, filtriran kroz njegov privatni dnevnik i primjesu LA-a. On je bio taj koji je balansirao androginu estetiku (savršeno naučenu od samog Yvesa), on je bio taj koji je donosio arhiv glazbe, fotografije, noćnog života. Kad je otišao, sve to otišlo je s njim. I možda me to najmanje iznenađuje – Hedi nikad nije radio za kuću, uvijek je kuću radio za sebe.

Mnogi ne znaju da je to vlasništvo nad estetikom bilo doista doslovno. Njegova LO1 kožna jakna u Saint Laurentu postala je totem brenda, i kad je Vaccarello pokušao povući crtu, nije uspio – prodavala se predobro. A LO1 je i dalje bila Slimaneova. Ugovori koje je kasnije gradio to su i potvrđivali: zabranio je beskonačno recikliranje svojih “potpisnih” komada.

Celine je prošao istu školu. Kod njega čak ni “crna” nije bila samo crna. Ona je bila njegova crna, intenzivno oštra, za razliku od Phoebeine plavičasto-crne. Sitnica? Da. Ali u njegovoj estetici – razlika između života i smrti. Pa se smijte cerulean blue opasci u “Vrag nosi Pradu”.

Njegova opsesija vlasništvom išla je toliko daleko da su čak i parfemi koje je brend lansirao za njegova mandata mirisali na njegove fantazije, a ne na kuću. Parade, Nightclubbing, Reptile – to nisu bili mirisi Celinea, nego poglavlja iz Hedijeva osobnog dnevnika. Čak je i torba kojom je debitirao, model 16, nosila ime sjedišta kuće, ali prevedeno na njegov jezik.

Ugovori su mu davali vlasništvo nad svime – od fotografija i kampanjskih filmova do parfema. Zato su mnogi ugašeni nakon njegova odlaska. A kad je 2020. sud u Parizu presudio da je Saint Laurent nezakonito koristio njegove fotografije više od stotinu puta, to je samo potvrdilo ono što sam oduvijek znala: Hedi će se do kraja boriti za autorstvo. Ne samo zato što vjeruje u svoje ideje, nego zato što vjeruje da bez potpisa nema smisla.

Ironija je, naravno, u tome što se tako žestoko bori za estetiku koja ionako počiva na posudbi. Jer ništa nije posve originalno, sve je citat nečega drugog. Hedi to zna, ali nikad ne bi priznao. Možda je baš tu njegova slijepa točka: toliko je zauzet čuvanjem teritorija da ne želi priznati kako je taj teritorij, od početka, građen na tuđim temeljima. I možda ga upravo to i čini istovremeno fascinantnim i nepodnošljivim.

SAZNAJ VIŠE: