Trebaju li modni brendovi živjeti vječno (i zašto ne)

Modni brendovi ne znaju završiti vlastitu priču - industrija ih radije reanimira dok logotipi preživljavaju sve osim smisla
12.08.2025.
IMAGE SOURCE: Profimedia, Instagram @kimkardashian, @pppicioli, @yproject_official
RECOMMENDED

Nezvanična krilatica nadolazećeg mjeseca mode bit će “prvi put”: Louise Trotter debitira za Bottega Venetu, Simone Bellotti za Jil Sander, Matthieu Blazy će napokon pokazati kako vidi Chanel, Jonathan Anderson što misli da je potrebno ženskom Dioru (muški je bio svojevrsna najava), a Demna je već preuzeo Gucci, iako se njegova prva kolekcija očekuje tek u ožujku 2026. Donatella Versace je, prema najavama, predala palicu Dariu Vitaleu. Ni Picciolijev prelazak u Balenciagu još uvijek nije dobio formu prve kolekcije (strpit ćemo se do proljeća ’26.), ali simbolika je glasna: kuća koja je posljednjih godina preživljavala između karikature i kontroverze sada traži iskupljenje kroz figuru (novog) autora — nekoga bližeg njezinu legendarnom osnivaču. Na papiru, sve izgleda kao reset. U praksi, sve nalikuje još jednoj iteraciji starog mehanizma: brendovi se ne gase — oni se prepakiraju, prenamjene, rasparčaju. Ukratko, rade sve i smisleno i besmisleno, osim da priznaju da je kraj ponekad jedina relevantna stvar koju mogu ponuditi.

Pier Paolo Piccioli za Valentino SS24

https://www.instagram.com/p/DLc1tT5Nrjp/?utm_source=ig_web_copy_link&igsh=MzRlODBiNWFlZA==

U tom smislu, nedavno gašenje Y/Projecta djeluje kao anomalija. Ne zato što je brend bio nevažan, već zato što su napravili rez. Tužno? Da. Realno? Još više. Nije bilo spektakla, nije bilo zatvaranja u tri čina, nije bilo predaje pod tuđe vodstvo uz press priopćenje u kojem se obećava da će “novi pravac i dalje poštovati DNK kuće”. Samo tiho: dosta je. U vremenu kad se i propadanje mora kapitalizirati — kroz izložbe, dokumentarce, posthumne kolekcije — ta tišina bila je najglasniji komentar na stanje industrije.

https://www.instagram.com/p/DEmJomIt_aT/?utm_source=ig_web_copy_link&igsh=MzRlODBiNWFlZA==

Za razliku od tog tužnog ali, čini mi se, zdravog primjera suočavanja sa stvarnošću, ostatak modne industrije funkcionira kao sustav održavanja neživih tijela. Brendovi se sve više ponašaju kao franšize koje se ne mogu ugasiti jer su previše vrijedne na burzi. Imena koja su nekada označavala konkretne ljude, vizije, čitav pogled na svijet, danas se rotiraju kao logotipi među različitim dizajnerima koji se, više-manje, ponašaju kao izvođači radova ili nogometaši – ne znam što mi je gore. Korporativna arhitektura ne dopušta prazan prostor: sve se mora nastaviti, a investitori ne plaćaju vrijeme za razmišljanje.

https://www.instagram.com/p/DIRGZCvtwxm/?utm_source=ig_web_copy_link&igsh=MzRlODBiNWFlZA==

Riskirat ću i uzeti za primjer Hedija Slimanea. U svakom brendu kroz koji je prošao (nakon što ga je Tom Ford otjerao iz YSL-a i nakon što je otišao iz Dior Hommea u kojem je zapravo maestralno širio Yvesov sveti plamen), i za Saint Laurent i za Celine — radio je isto. I svuda je bilo komercijalno uspješno, ali pod koju cijenu? Svaki od tih brendova je, makar na trenutak, prestao postojati u vlastitom jeziku kako bi govorio njegovim.

Ako Slimane ima tako precizno formuliranu estetiku (a ima), zašto mu se, recimo, nije otvorio vlastiti brend pod njegovim imenom (ili zašto ga nije otvorio “sam” kao što je to uradila Philo), već se nastavlja igra maskiranja iza starih etiketa? Odgovor nije kreativni integritet, već logistički cinizam: lakše je prodati Slimanea pod imenom koje već ima postojeću mrežu maloprodaje, već izgrađenu infrastrukturu i bazu kupaca koja neće postavljati pitanja.

Dior

modni brendovi
Celine

Raf Simons je, pak, godinama djelovao kao posljednji bastion autorstva. Kao i Dries, ali to je druga priča. No, čak ni on nije izdržao. Njegov brend ugašen je bez drame, ali i bez pokušaja da se održi kroz alternativne modele (i hvala mu na tome, i on je znao kada je nešto kontraproduktivno). Iako je njegov glas i dalje prisutan kroz Pradu, njegov vlastiti rukopis sada funkcionira kao dio korporativnog kompromisa. To više nije dizajn kao osobni izraz, već dizajn kao dio većeg sustava.

Gucci je možda i najbolji primjer kako se praznina (nasilno?) nameće kao strategija. I da ne idem unatrag do Forda — nakon eksplozivne dekade pod Alessandrom Micheleom, nova faza kuće djeluje kao plansko pranje identiteta. Ništa nije jasno, sve je svedeno, a komunikacija fragmentirana. Stilski vakuum koji se pokušava ispuniti zvučnim Demninim imenom, jer otkako je Michele otišao, kolekcije djeluju kao da su generirane u sobi bez prozora.

https://www.instagram.com/p/DHJbVRmMUlN/?utm_source=ig_web_copy_link

Kad kuća izgubi kontinuitet, gubi i pravo na naslijeđe. Ali to nikoga ne zanima, jer modna industrija više ne funkcionira na liniji prošlost–sadašnjost–budućnost. Sve se događa istovremeno: logotipi iz 80-ih, siluete iz 90-ih, TikTok izazovi, upcycling i generativna AI — sve u istoj kolekciji. Arhiva se koristi kao rudnik, bez konteksta, bez kontinuiteta, kao da se moda više ni ne stvara, već sklapa — kao na stolu doktora Frankensteina.

modni brendovi

Oni koji su je nekada stvarali — od Madame Grès i Schiaparelli, Balenciage, Coco Chanel i Christiana Diora pa preko Yvesa, Givenchyja, Ungaroa, Lacroixa, Muglera, Margiele i sve do McQueena — ili su otišli prerano, ili su sami otišli shvaćajući na vrijeme da njihova prisutnost više nije potrebna, ili su se razvukli do vlastite nemoći (kao moj vrhovni bog Yves, no ako ga luđački volim ne znači da sam slijepa). Tom nizu nedostaje još puno imena, nemam mjesta (a vi imate i Google i AI). Ipak, sva ta imena i dalje se koriste kao paravan za prodaju nečega što više nije ni blizu njihove estetike ili etike.

https://www.instagram.com/reel/DNKy7ECtH6f/?utm_source=ig_web_copy_link

McQueen kao brend danas postoji kao… pa ne znam kao što, ali sam sigurna da se Lee okreće u grobu u Škotskoj; Mugler je spektakl za Instagram klimu, a Margiela… pa, eto, brend je poslužio da se Galliano svojom posljednjom kolekcijom za brend konačno vrati sebi, a Glenn nam je oduzeo dah prvom kolekcijom visoke mode (i pokazao srednji prst svijetu koji je utmanio Y/Project).

Glenn Martens

Zanimljivo je da ni luksuz više nije ništa posebno. Prepoznatljive siluete, skupi materijali, ručna izrada koja često podrazumijeva ruke djece u Aziji — sve to više ne jamči ni status ni kvalitetu. Brendovi koji su nekada komunicirali s publikom kroz dizajn, sada to rade kroz kampanje, putem ambasadora, kroz metrificirane narative koji se mogu precizno pratiti i monetizirati. Kreativni direktori više nisu autori, već moderatori sustava. Njihova prisutnost je prolazna, njihovo ime sekundarno, njihov glas — ako ga imaju — filtriran kroz strukturu koja ne želi inovaciju, već povoljan kvartalni izvještaj.

Zato je zatvaranje Y/Projecta vrijedno pažnje — ne zbog nostalgije, već zato što pokazuje da kraj može biti izbor, a ne neuspjeh. Taj izbor, međutim, zahtijeva nešto što je modnoj industriji najteže: priznanje da ni najglasniji logotip ne zna uvijek što dalje. Y/Project nije propao — on je završio. A to je, u ovom kontekstu, revolucionarniji čin od svake viralne revije.

modni brendovi

SAZNAJ VIŠE: