U zadnje vrijeme sve češće čujemo da su ljudi umorni od dejtanja. I ne mislim na one klasične „umorna sam od frajera“ izjave, već na onaj stvaran, dubok osjećaj iscrpljenosti od odnosa koji ne vode nikuda. Kao da postoji neka kolektivna zasićenost, posebno među ženama, koje sve češće pričaju o razočaranjima, zbunjenosti i pitanju „ima li ovo više smisla?“ U svijetu modernih odnosa, sve se češće pojavljuju izrazi koji pokušavaju objasniti određene pojave. Često je tu riječ o kolektivnom umoru, zbunjenosti i frustraciji, a jedan od novijih koji kruži je heterofatalizam.
Što je heterofatalizam?
Najlakše moguće objašnjenje je – osjećaj da su žene osuđene na razočarenje. Ne zato što ljubav ne postoji, nego zato što mnogi muškarci, prema toj logici, jednostavno nisu emocionalno dostupni, zreli ili dosljedni. Pročitala sam jako dobar opis ovoga ispod jedne objave, a on kaže kako je željeti muškarce kao da stalno ulažeš u nešto što nikada ne isplati dividendu. I mogu reći kako od prijateljica jako često čujem da im je dosta dejtanja jer ih više umori nego ispunjava. I ovakav pogled na odnose nije se pojavio bez razloga. Mnoge žene su godinama nailazile na slične obrasce.


Komunikacija koja na pola puta stane, veze koje nikad ne dobiju pravi oblik, emocionalna zatvorenost, nezrelost, pasivnost. Ako se to ponavlja dovoljno puta, jako je teško ne početi postavljati šire pitanje, ne samo o partnerima veći i o sustavu u kojem se odnosi grade. Ali tu leži i problem. Jer kada frustracija postane opći zaključak i svaka izjava počne sa „svi“ onda dolazimo do generalizacije. A generalizacija, koliko god bila privlačna kao obrambeni mehanizam, ipak jako rijetko pomaže. Umjesto da nas štiti, često nas zaključava u stav da je sve unaprijed određeno i da nema iznimaka. A mi ako se u startu negativno postavimo, vrlo je lako zaključiti da nam je sudbina zapečaćena.

Ne kažem kako ne postoje oni emocionalno nezreli, nedostupni, ali i djetinjasti muškarci, za koje pojam heterofatalizam drži vodu, međutim nije dobro generalizirati i sve svoditi pod istu definiciju. Važno je postaviti granice između kritike ponašanja i odbacivanja cijele skupine. Ne zato što muškarce treba “zaštiti” od odgovornosti, nego jer se odnosi, oni zdravi, mogu ostvariti jedino kada obje strane ostanu otvorene, radoznale i spremne slušati. Kod nas je u društvu česta pojava ona „muškarci ne plaču“, za koju sam sigurna da je puno pridonijela tabuu oko razgovora o osjećajima kod muškaraca. Nažalost se to kod nas i dalje smatra slabošću, pa nije ni čudno da jednostavno ne znaju razgovarati o osjećajima. No, neću ulaziti tu više u dubine, jer je to priča za sebe. Ostanimo pri glavnoj temi.

Možda je heterofatalizam tu kao privremena oznaka, naziv za ono razdoblje kada se osjećaš kao da nemaš živaca ni snage za još jednu aplikaciju za upoznavanje ni za još jedno objašnjavanje zašto „samo javi ako kasniš“ nije prevelik zahtjev. Ali ako trajno ostanemo u tom stanju, postoji šansa da se pretvori u cinizam. A cinizam nikako ne štiti srce, on ga samo zatvara. Zrelost ne leži u tom da nikada ne budemo povrijeđene, nego da znamo prepoznati kada nešto jednostavno nije za nas. Kada smo dovoljno od sebe dali u neki odnos, ali i kada je vrijeme za nastaviti dalje bez da izgubimo vjeru u sve ljude.

Nije sve za svakog i nije svatko za svakog i to je u redu. U redu je zadržati kriterije, ali nije u redu generalizirati i otpisati sve na temelju jedne ili dvije osobe. Ne mogu reći kako je koncept heterofatalizma nužno nešto jako loše i negativno, ali opet, ne mogu ni opravdati stavljanje u isti koš.