Ah, self-care. Nešto osobno, intuitivno, tu da nam podigne raspoloženje kad smo loše, a eto i to je postalo trend. Nešto u čemu se natječemo, tko će bolje, tko će više, tko će ležernije i spontanije. A nikad manje spontani oko self-carea nismo bili. Svi se natječu tko ima bolju jutarnju rutinu, tko se ranije ustaje, tko ima bolje self-care uređaje. Kao da je ta cijela ideja odmora i regeneracije postala još jedan oblik samopoboljšanja koji zahtijeva performans, plan, estetiku i naravno – potvrdu interneta. Radimo li uopće onda više self-care za sebe? Radimo li ga da bi bili najbolje verzije sebi ili da bi se bolje osjećali nakon lošeg dana? Ili ipak radim nešto što nam trendovi nalažu, a ako ne ispratimo osjećamo se kao da ne radimo nešto dobro za sebe?


Već smo pričali o suludim jutarnjim rutinama koje kreću u 3 ujutro, o „morning shed“ ritualima, a sve to bi se moglo svrstati u self-care. Ne pitajte me kako je buđenje u 3 ujutro briga o vlastitom zdravlju, ali eto, ispada da je, pošto takvu naviku promiču kao brigu za sebe. A onda i oni koji se bude u nešto normalnije vrijeme, pokažu kako je skroz realno u svega 2 sata, obaviti njegu lica od 10ak koraka plus maska, njegu tijela od isto toliko koraka, uglaviti u to sve neki trening, napraviti si smoothie s hrpom dodataka i vitamina, a uz sve to se onda osjećati i osvježeno i spremno za novi dan. Jer to je sve self-care. Ne bih se složila da je. Kada self-care postane obveza, onda to više nije briga za sebe. To je još jedna rubrika u kalendaru i na to do listi. A obveze često postanu i izvor stresa. Koje dobro nam onda nosi self-care koji na posljetku počne izazivati stres.


U jednom članku Savoir Flaira, autorica navodi točku u kojoj self-care postaje identitet, nova verzija idealnog ja kojeg stalno pokušavamo dostići. Self-care tu prestaje biti praksa i postaje branding. I ne mogu se više složiti s njom. Imamo pritisak sa svih strana da se opustimo. Tko se ikada opustio kada mu se to naredilo? Točno kao kad nekome kažete da se smiri, samo dodajete ulja na vatru.
A ako vam se ovaj fenomen čini poznatim, onda je to jer smo ga već vidjeli u fitnessu. Pilates. Nekad iznimno koristan oblik vježbanja, pretvoren u estetizirani pokret. Neću duljiti o tome, jer već imamo cijeli članak, ali isti princip sada lagano jede i self-care. Nije više dovoljno samo odmoriti, taj odmor treba biti namjeran. Rutina na mjestu, točno određeni proizvodi, koji prate točno određenu estetiku, a najgore od svega je što ni ovo natjecanje nema kraja. Uvijek se možeš „bolje“ odmoriti. Yeah, right….

Nema više ranijeg odlaska u krevet jer smo umorni, ne, to se sada radi zbog kortizola. Ne idemo više na kave eto jer nam se ide, već idemo na njih kao dio popodnevnog rituala prizemljivanja. Ne znam zvuči li samo meni suludo, ali kakvi rituali i kakvo praćenje svakog pokreta koji napravimo. Gdje je nestala ta spontanost? Sve je postala strategija, a svaka dobra strategija nosi mjerljive ciljeve, a naravno, na kraju i usporedbu (svi moji profesori bi bili presretni da pročitaju ovu rečenicu). A gdje boljeg mjesta za izmjeriti svoj uspjeh nego na društvenim mrežama. Sva analitika nam je na dlanu, a i uspjesi drugih su udaljeni samo par klikova, pa je i usporedba više nego olakšana. I tako malo po malo, ono što je nekoć bio način oporavka, bijeg od svega, sada postaje izvor tjeskobe.

I što sad? Kuda ide self-care?
Pa, za početak bismo mogli prestati na njega gledati kao na dužnost. Ipak to i nije. Moramo osvijestiti da on ne mora izgledati kao ničiji rutina s TikToka ili nečiji moodboard s Pinteresta. Ne moraš ništa što ne želiš. Meditacija te frustrira, a trčanje opušta? Pa nemoj meditirati, odi trčati, koga briga ako to nije izbor nekog drugog. Ne moraš voditi dnevnik ako to nije nešto što ti dolazi prirodno i ne moraš imati najskuplje slušalice, ako ipak više uživaš u šetnji bez njih. A ono najvažnije – ponekad je self-care i ne raditi ništa. Spavanje, reći ne ili pojesti omiljeni desert bez razmišljanja o kalorijama je ponekad najbolja stvar koju možemo za sebe napraviti. Self-care ne mora izgledati jednako ni za dvoje ljudi, ni za jednu osobu kroz dva različita dana. Važno je samo da je to nešto što nas ispuni, što nas opusti. Na tom putu traženja nekog savršenstva i najbolje brige o sebi počeli smo hodati po tankoj granici destrukcije samih sebe.