Euro Summer je nekada bio glavni san. Svi su čekali ljeto da obiđu omiljene destinacije. Santorini, Mykonos, Amalfi, Portofino, sve su to imena koja imaju prizvuk luksuza, glamura, slanog vjetra u kosi i Aperola koji košta kao da ima komadiće zlata. Poanta nije bila samo more, sunce, vino i dobra hrana. Poanta je bila doživjeti ono što si mislio da si zaslužio, makar jednom godišnje. I godinama su sva ova mjesta bila krcata. A sada? Sada vidimo sve više videa po TikToku polupraznog Santorinija, klubova na Mykonosu koji samo žele nekako napuniti sve stolove i onda se pojavi upitnik nad glavom. Gdje je nestao taj Euro Summer? Nije li to bila cijela bit ljeta? Ali stvarnost je takva da je došla kriza, inflacija, a prioriteti su promijenjeni.
Možda ipak pitanje ne bi trebalo biti „gdje su svi“, nego „tko uopće želi to iskustvo opet?“
Euro Summer je godinama bio aspiracijski projekt. San srednje klase. Oni koji su svojih 5, 10, 15 dana godišnjeg željeli živjeti kako ostatak godine ne žive. Ljudi koji su si, uz malo ranije kalkulacije, ipak mogli priuštiti sve pogodnosti pravog ljeta u Europi. Nedavno smo i sami postavili pitanje tko uopće više kupuje luksuz? I tu je odgovor samo taj 1 % ljudi koji si to može priuštiti bez da pogleda na svoj račun. Ostali lagano izlaze iz igre. Turizam je, kao i luksuzna moda, godinama živio od aspiracije. Od želje da budemo dio nekog drugog kluba, dio nečeg što inače gledamo na tuđim društvenim mrežama. I baš kao što su neka velika imena luksuza postala simbol pretencioznosti i nepovjerenja, tako su i neka putovanja i destinacije prestale biti doživljaj i samo su postale demonstracija statusa.

Postoje destinacije na koje većinski dolaze onaj 1 % boljestojećih ljudi, ali na te iste destinacije, makar na 5 dana bi došli i oni koji ne mogu u takvo čemu uživati svakodnevno. A sada više to ne žele. Kao što mnogi takvi više ne vjeruju velikim luksuznim brendovima, očito se isto događa i s destinacijama i putovanjima. Jednostavno je dosadilo i okreću se više skrovitijim, neotkrivenim mjestima. To je luksuz koji se ne vidi, ali se osjeti. Ljudi žude za autentičnim, smislenijim.
Nije bit otići samo da se ode, odlazi se kako bi se iskusilo nešto drugačije. U tom je sada mnogima smisao putovanja. Ne bih rekla da Euro Summer umire. Možda onakav kakvim smo ga do sada poznavali. Ali općenito nikako. Rekla bih da smo došli na početak nečeg novog, nečeg stvarnijeg.
Jer ako ćemo iskreno, više nikog ne impresionira da si bio na Santoriniju. Fotografija Aperola uz zalazak sunca je već milijun puta viđena. Umorni smo od istih kadrova, jela, preporuka i šabloni koje znamo napamet. Algoritmi su ih jednostavno istrošili. Ono što je nekad bilo ekskluzivno i vrijedilo je štedjeti za to, danas izgleda kao još jedna u nizu ponuda. Pritom se promijenio i narativ o luksuzu. On je nekad bio vidljiv, danas je ipak on mir.
Mnogi traže manje poznate brendove, a u slučaju turizma, traže skrivene uvale, iznajmljuju barke i bježe izvan vreve sezone. Euro Summer je postao predvidiv, a kada nešto postane predvidivo, ono prestaje biti san. Nije odmor odmor, ako ti moraš 2 sata čekati u redu da bi nešto pojeo. Ili ako ti netko na plaži stavi ručnik tik do tvog. Odmor je postao bijeg od gužve i dokazivanja.


Zato nimalo ne čudi da Euro Summer ne puni fantazije kao prije. Možda je do zasićenja, možda do ekonomije, a možda do promjene potreba kod ljudi. Više nitko ne želi živjeti na društvenim mrežama, već se žele isključiti iz buke, rutine i konstantne usporedbe.
Prije se putovalo da eto odeš negdje, a sada da pobjegneš. I više ne tražimo najbolje od najboljih, želimo autentično, jer takvo je najčešće i najkvalitetnije. Novi luksuz je spontanost, a ne više unaprijed plaćena rezervacija s pogledom na čitav grad. Je li Euro Summer onda u zamoru? Ne. Samo se narativ mijenja. Ono što smo do sada smatrali Euro Summerom potpuno će se promijeniti, kao što se promijenilo i značenje luksuza u modi za mnoge. Jednostavno je neizbježna promjena u svim aspektima života, ukoliko se već krenula događati u jednom.