Ana Omazić je gastro zvijezda svjetske razine i to mogu zaključiti bez puno razmišljanja jer iza sebe ima zavidnu kulinarsku karijeru sa svojih 25 godina. Radila je u svjetski poznatim mjestima, od Le Meurice by Alain Ducasse, zatim pripravništvo u Frantzénu, a nakon toga je karijeru nastavila u Alchemistu, potom slijedi preseljenje u Singapur i rad u restoranu Zén, koji ima tri Michelinove zvjezdice, a sada je u ulozi sous chefice u restoranu Somma. No, osim svega toga Ana je poprilično skromna i ako idete na put u Kopenhagen, dat će vam najbolje gastro preporuke. Ova mlada žena je ostvarila zavidnu karijeru u svijetu koji nije jednostavan, a ni blagonaklon prema početnicima. Upravo zbog toga smo odlučili s njom popričati o svemu: njezinim počecima, ostvarenjima, budućim planovima. Upoznajte Anu u nastavku jer o njoj će se još puno toga pričati.
Ana, možeš li nam za početak reći kako je počela tvoja karijera? Zašto baš kulinarstvo?
Iskreno, već u osnovnoj školi kuhanje je postalo moj omiljeni hobi. Nisam mogla dočekati blagdane i rođendane da si dam oduška i pripremim večeru za obitelj i prijatelje, a cijela obitelj je znala da nema boljeg poklona za mene od kuharice. O kuhanju kao karijeri počela sam razmišljati tek krajem srednje škole. Kako se bližio kraj i trebalo je donijeti odluku koji fakultet upisati, shvatila sam da je kuhanje jedino u čemu se vidim. S obzirom na to da do toga trenutka nisam imala nikakvo profesionalno iskustvo, odlučila sam upisati kulinarsku akademiju u Parizu. Mislim da je to moj najveći i najvažniji korak koji me doveo tu gdje sam danas i sve to ne bi bilo moguće bez podrške mojih roditelja. Imala sam 18 godina kada sam se preselila u Pariz, ogroman grad u kojem nisam poznavala nikoga. I tu je počela “borba”, koja za (tada) klinku, ženu, strankinju i autsajdericu u industriji često nije bila nimalo laka.

Koliko mi je poznato, nikada nisi radila u Hrvatskoj, imaš li želju okušati se na domaćem tržištu?
S preseljenjem u Pariz i upoznavanjem prijatelja i kolega iz svijeta kulinarstva, promijenio se i moj pogled na profesiju, hranu, kuhanje i svijet. Bez daljnjega da je Hrvatska scena uvelike “stasala” zadnjih godina i ima puno kolega čiji rad pratim i volim, ali tada kada sam ja otišla, ovakvom vrstom kulinarstva u Hrvatskoj se bavilo svega par pojedinaca. Osim toga, život vani daje mi priliku da upoznam hranu kroz oči drugih kultura i nacionalnosti. Za sada je plan putovati i istraživati, a tko zna, možda me jednom taj put vrati u Hrvatsku. Da me krivo ne shvatite, ja Hrvatsku obožavam i koristim svaku priliku uživati u našoj prirodi i gastronomiji. Trenutno sam jako sretna gdje jesam no naravno nikad ne reci nikad. Prije 8 godina nisam mogla ni sanjati da će moj put izgledati ovako kako je tako da je sve moguće.

Radila si u nekim od najboljih restorana na svijetu poput Alchemista uz bok najvećim gastro imenima svijeta, kako izgleda jedan radni dan na takvom mjestu?
Alchemist je iskustvo koje se ne zaboravlja, toliko posebno i jedinstveno da ga je nekad i teško opisati. Iskustvo uključuje elemente kazališta, tehnologije, znanosti i dizajna pa samim time i dan jednog chefa izgleda drugačije nego u uobičajenim restoranima. Pripreme za service uključuju korištenje raznih tehnologija, metoda i namirnica koje nisu svakidašnje za kulinarstvo. Service je kao predstava u kojoj svako od nas ima svoju ulogu. Gledati goste kako prolaze kroz to (ponekad i 6-satno) iskustvo je svakim danom bilo jednako spektakularno kao kada sam ga i sama prvi puta proživjela.

Što je po tebi ključno kako bi restoran izbacivao vrhunsku hranu?
Kroz zadnjih 8 godina imala sam priliku raditi i učiti u restoranima nekih od najboljih chefova svijeta, od Alaina Ducassea, Rasmusa Munka do Bjorna Frantzéna. Od njih sam naučila koliko je važno imati dobru namirnicu, ali i poznavati tehnike kojima ćeš iz te namirnice izvući ono najbolje. Već to je dovoljno da biste gostu pružili ukusno iskustvo. Međutim, kreativnost i odvažnost, eksperimentiranje s drugim srodnim branšama i hrabra ideja ono su što vas može učiniti jedinstvenima i gosta oduševiti u širem smislu od onog kulinarskog. I naravno, morate znati tu svoju strast i viziju prenijeti na čitav tim. Kada stvorite tim koji razumije i dijeli strast prema istom cilju i konceptu to se odražava i na hrani, kvaliteti i konzistenciji.

Iz Kopenhagena si se preselila u Singapur i sada tamo radiš u novootvorenom restoranu Somma. Možeš li nam reći nešto više o tom?
Prije dvije godine ispunila se jedna od mojih najvećih želja, a to je da neko vrijeme provedem u Aziji. Prvih godinu i pol radila sam u Zénu koji na spektakularan način spaja japanske namirnice s francuskim tehnikama i skandinavskim konceptima. Kako do ovog trenutka nisam imala priliku biti “dio” otvaranja restorana i stvaranja novog imena, prilika iz Somme došla je u pravi tren i bila je izazov kojem sam težila.
Koncept Somme kako ga je zamislio chef Mirko Febbrile, njegov pogled na industriju i tim koji je okupio osvojili su me već na prvu. Otvaranje restorana jako je izazovan proces koji zahtjeva timski rad, ali i snalažljivost i fleksibilnost svih članova tog tima. Chef Mirko pokazao je velikom povjerenje svom timu i pusti nas da svatko “zasja” na svoj način, ponekad u poslovima za koje smo usavršavani, a ponekad i u skroz novim izazovima u kojima smo se našli prvi put. Za mene je to neprocjenjivo iskustvo. Vjerujem da je Somma ime koje će vrlo brzo postat prepoznatljivo na svjetskoj sceni i veselim se vidjeti budućnost ovog koncepta.

Da možeš odabrati samo jedno jelo do kraja života, koje bi bilo i zašto?
Uh iskreno ovo pitanje mi je možda i najteže za odgovorit od svih. Moja karijera i strast se velikim dijelom temelji na mojoj ljubavi prema hrani, a pogotovo isprobavanju novih jela i otkrivanju novih kultura kroz hranu. Tako da možete shvatit koliko je teško razmišljati o samo jednom jelu do kraja života kada lista jela koja još želim probati postaje sve duža, a ne kraća kako vrijeme ide haha. Ali evo moj dečko Leo koji sjedi do mene dok ovo pišem kaže da moram bar spomenuti Birria tacose koje doma često skupa radimo. Inače, nikad neću odbiti ni komad finog kruha s maslinovim uljem i malo soli.

Koje su po tebi prednosti, a koje mane života van Hrvatske? Osobito kada je riječ o radu u restoranima?
Kako do sada nisam radila u Hrvatskoj mislim da ne bi bilo fer od mene “pametovati” o manama i prednostima. Svakako bi u budućnosti voljela još bolje upoznati chefove u Hrvatskoj, razmijeniti iskustva te pobliže upoznati i domaću scenu. Ima ljudi koje poznajem i čiji rad pratim, puno je fenomenalnih chefova s odvažnim konceptima i fantastičnom hranom. To mi je jako drago. A ono što meni osobno najviše fali su obitelj i prijatelji, odvojenost od njih najteži mi je dio života u inozemstvu.
Mlada žena si, a iza sebe imaš zavidnu karijeru, što se još nalazi na tvojoj poslovnoj wish listi?
Prekrasan dio ove industrije je to što izazova, onome koji ih traži, nikada ne fali. Za sada je plan razvijati se dalje profesionalno, trenutno je to u Sommi. Moji doma se zezaju da ne znaju ni na kojem ću kontinentu dogodine živjeti. Trenutno uživam u privilegiji da mogu putovati i istraživati gastronomije raznih zemalja. Jednoga dana je svakako želja skrasiti se i započeti neku svoju priču, ali o tome bi voljela pričati tek kada se desi.

Imaš li neku posebnu uspomenu ili anegdotu s posla koja te oblikovala, iz koje si naučila neku lekciju?
Ima ih toliko puno da ne znam gdje bih počela, ali možda jednim generalnijim odgovorom mogu bolje sročiti svoje iskustvo i zapravo poslati poruku mladim ljudima koji se žele okušati u ovom poslu. Kroz ovih osam godina proživjela sam poslovno i pozitivna i negativna iskustva. I jedna i druga jednako su bitna da te izgrade u osobu i chefa kakav jednog dana želiš ili biti. Bitno je ne odustati kada je teško, boriti se protiv nepravdi, uživati u uspjesima, učiti na svojim, ali i tuđim greškama i nikada ne zaboraviti na strast i ljubav koji su te privukli tom poslu.

Mi laici uvijek mislimo kako je rad u kuhinji ekstremno stresan s mnogo različitih karaktera i perfekcionizmom. Je li to zaista tako u kuhinjama visokog kulinarstva?
Naravno, a vjerujem da je tako i u drugim poslovnim granama kada se radi na visokoj razini. Učili su me da sve što radiš u životu treba biti s dobrom mjerom, ali vjerujem da je doza perfekcionizma nužna da bi opstao u visokom kulinarstvu. Naravno, kada se nađeš u kolektivu u kojem su svi ekstremno ambiciozni i perfekcionistički nastrojeni, stres je neizbježan. Očekivanja scene, ali i ljudi samih od sebe, su visoka, pa je i svako razočaranje tim teže. Da biste opstali u ovom poslu, morate znati uskladiti svoj karakter s brojim drugim karakterima i naučit funkcionirat u timu. A, ako me pitate jesu li filmovi i serije na tu temu “realni”, moram vas razočarati jer još nisam našla vremena pogledati ove najpopularnije.