Kada sam bila mlađa i dolazila doma za studentske praznike, pod stresom zbog rujanskih ispitnih rokova, mama bi mi uvijek govorila: „Sad će ti more sve to izliječiti. Vidjet ćeš, kad zaroniš, odu sve brige.“ Tada mi je to bilo istovremeno naporno i smiješno, ali što sam starija, sve više shvaćam koliko mi more znači pa makar ga ponekad gledala samo na fotografijama. Instagram mi je već dugo više izvor nervoze nego opuštanja. Otvorim ga na pet minuta, a izađem s informacijom da mi treba novi serum, vikend na Siciliji, bolja jutarnja rutina i barem tri komada odjeće za koje prije deset minuta nisam ni znala da postoje. Zato su mi posebno dragi profili na kojima nemam osjećaj da mi se nešto pokušava prodati, objasniti ili preporučiti.
Tri takva profila su mi Viasentimenti Ivone Bezmalinović, profil fotografkinje Ane Kutije i Bura Bonaca. Sva tri su na neki način vezana uz Jadran, ali bez klasičnih fotografija i preporuka. Nema previše „skrivenih uvala koje morate posjetiti“, vodiča za savršeni vikend, nego život. Kod njih mi je dobro upravo to što Jadran izgleda normalno. Kao mjesto na kojem se živi, kupa, pije kava, dosađuje, radi, čeka trajekt i sjedi na suncu.
Viasentimenti
Viasentimenti pratim zbog fotografija koje izgledaju kao prizori koje svi stalno gledamo, ali ih rijetko stvarno primijetimo. Ivona Bezmalinović fotografira Split, otoke i Mediteran bez potrebe da ih dodatno uljepšava, a meni je upravo to najveći šarm njezina profila.
Njezine fotografije često djeluju kao da je samo bila na pravom mjestu u pravom trenutku. Nema puno poziranja ni velikih koncepata. Više je to svakodnevica koju bi netko drugi možda potpuno preskočio.
I sviđa mi se što se na tom profilu osjeti da obala postoji i izvan dva ljetna mjeseca. Zapravo, često mi je zanimljivija baš tada. Split kad nije potpuno zakrčen, otoci kad sezona završi, ljudi koji tamo žive cijelu godinu. To je dosta drugačiji pogled od onoga koji smo navikli dobivati na društvenim mrežama, gdje se Jadran uglavnom pojavljuje od lipnja do rujna i gotovo uvijek izgleda kao reklama turističke zajednice.
Viasentimenti je puno bliže onome kako se ja sjećam obale nego tome kako se ona danas uglavnom prezentira na Instagramu. Malo je neurednije, običnije i zato uvjerljivije. Najviše me, zapravo, opušta činjenica da na tim fotografijama često nema ničega što bih trebala poželjeti. Ne gledam ih i ne razmišljam gdje je točno snimljeno, koliko košta noćenje i mogu li rezervirati stol. Samo gledam fotografiju.
Ana Kutija
Ana Kutija je drugačija priča. Njezin je profil puno više ljeto, boja i ljudi, ali opet bez one ispeglane estetike zbog koje sve na kraju počne izgledati isto.
Kod nje mi se sviđa što fotografije imaju atmosferu, ali ne izgledaju kao da je atmosfera proizvedena samo za fotografiju. Sve je dosta spontano i neopterećeno, čak i kada je očito da iza fotografije postoji jako dobar osjećaj za kadar, boju i svjetlo.
To je vjerojatno i razlog zašto mi njezin profil nikad ne djeluje kao klasičan travel sadržaj. Ne gledam Dubrovnik ili more kao destinaciju koju trebam staviti na neku listu. Više imam osjećaj da gledam nečije ljeto. A to mi je puno zanimljivije.
Kod Ane posebno volim ljude na fotografijama. Čak i kad su fotografije jako lijepe, ne djeluju mi sterilno. Netko pliva, netko sjedi, netko jede, netko se sunča. Ima tog osjećaja da se nešto događalo prije fotografije i da se nastavilo događati nakon nje. I da, naravno da nakon deset minuta gledanja poželim otići na kupanje. Ali to je otprilike jedina nuspojava.
Njezin profil me podsjeti koliko je zapravo teško dobro fotografirati ljeto. Svi imamo mobitele pune mora, zalazaka, plaža i ljudi za stolom, a većina tih fotografija nama nešto znači samo zato što znamo što se tog dana događalo. Kod Ane i bez tog konteksta dobiješ osjećaj trenutka.
Bura Bonaca
Bura Bonaca mi je od ova tri možda najjednostavniji profil za objasniti: more, analogne fotografije, tekst i dizajn. I to uglavnom funkcionira jako dobro. Iza projekta stoji Jelena Čejović Vukčević, a Bura Bonaca je krenula iz njezine arhive fotografija mora i s vremenom se razvila u prepoznatljiv vizualni projekt.
Kod nje mi je zanimljivo što se ne pokušava stalno pronaći neki novi, spektakularniji prizor. More je često sasvim dovoljno. Nekad je mirno, nekad nije, nekad kadar izgleda gotovo slučajno. Uz fotografije se pojavljuju kratke poruke i rečenice, pa cijeli profil ima nešto od stare razglednice, samo bez pretjeranog retro glumljenja. To mi je vjerojatno i najdraži dio Bura Bonace. Projekt ima vrlo jasan vizualni identitet, ali nije prenatrpan. Ne treba pet minuta objašnjenja da shvatiš što gledaš.
I mislim da je to zajedničko svim ovim profilima. Ne pokušavaju od Jadrana napraviti nešto egzotično. Što mi je osvježavajuće jer se posljednjih godina Mediteran na društvenim mrežama pretvorio u ozbiljnu estetsku industriju.
