Otoci van sezone imaju neku posebnu tišinu. More je mirno, ulice su prazne, a svjetlo meko i toplo, kao da sve poziva na usporavanje. Upravo u toj tišini, kad se svakodnevica svodi na bitno, fotografkinja Ivona Bezmalinović pronalazi svoje najdraže kadrove. Njezine fotografije s Visa i Komiže bilježe ono što mnogi ne vide, ljude koji ostaju kad brodovi otplove, trenutke smijeha i zajedništva, male rituale koji čine život na otoku. Kroz projekt Viasentimenti – Mediterranean life with sentiments, Ivona gradi vizualni dnevnik Mediterana koji polako nestaje, ali u njezinim fotografijama i dalje diše punim plućima.
S obzirom na to koliko su naši otoci danas svedeni na buku, gužvu, konzumerizam i potpunu turistifikaciju, ove fotografije vraćaju pogled na ono što se često zaboravlja, na tihu, skrivenu ljepotu koja ostaje kada se svjetla ljeta ugase. One prikazuju život koji nije stvoren za oko turista, nego onaj iskonski, svakodnevni ritam otočkog postojanja: miris mora ujutro, razgovore u malim konobama, smijeh među prijateljima i tišinu zalaska. U njima je Mediteran koji diše sporije, prirodnije, toplije. Uživajte u ovim prizorima, onako kako smo i mi.
Tvoje fotografije uvijek nose dozu topline, čak i kad prikazuju tišinu ili hladnoću. Kako zima u Komiži i na Visu mijenja način na koji vidiš ljude i svakodnevicu?
Hvala ti, veseli me da u mojim fotografijama osjećaš takve emocije. Nakon intenzivne “sezone”, zimu uvijek ostavim za putovanja, druženja s obitelji i prijateljima — u sporijem ritmu. Zima i doček na otoku za mene su najljepše moguće uplovljavanje u “mirnu luku”. Autentičnost otoka i otočana, njihova svakodnevica i opuštenost — to je ono što mom oku najviše odgovara. Rekla bih da su to odmor za oči i dušu. Kao supruga Bračanina, možda sam “izdala” Brač, ali sam svoje “misto” pronašla u Komiži. Iako svaki otok zimi nudi sličan scenarij, Komiža mi je poput vremeplova, vraća me u djetinjstvo, u uspomene, mir i smijeh s prijateljima. Zima na otoku uči nas koliko nam malo treba da bismo bili sretni i ispunjeni — da usporimo i uživamo u onome što nas okružuje.
U ovoj seriji snimaš otočane izvan turističke sezone — kad sve utihne. Kako izgleda život zimi na otoku iz tvoje perspektive kamere?
Divno, sirovo, romantično. Zima u Komiži ima svoj poseban, tiši, ali životni ritam. Kad sve utihne i ostanu samo oni koji tu doista pripadaju, otok pokaže svoje pravo lice. Posljednjih godina s prijateljima odlazim u Komižu za doček Nove godine, i svaki me put taj zimski ugođaj iznova osvoji. Dani su ispunjeni smijehom, tombolom u lokalnom kafiću, odlascima na Biševo, mirisima morske spize i domaćim vinom. Ti su trenuci za mene neprocjenjivi, i upravo ih takve — sirove i iskrene — želim zabilježiti. Jutra su za šetnju, kavu i druženje, a večeri za čekanje zalaska sunca na plaži, uz šum mora i čašu vina u ruci — s osjećajem da je sve na svom mjestu.
“Viasentimenti” si nazvala svoj profil — Mediterranean life with sentiments. Kako bi opisala te “sentimente” koje tražiš i bilježiš u svojim fotografijama?
Zaljubljenik sam u Mediteran, u sve što je autentično, iskreno i životno. Možda je zato na mojim fotografijama mnogo starijih ljudi — oni za mene nose tu priču, potpuno neopterećeno. Tražim i bilježim upravo te sentimente: iskrenost, spontanost, emociju trenutka. U vremenu društvenih mreža i beskrajnih “namještenih” fotografija, vjerujem da je nesavršenost ono što nam zapravo treba. Fotografija koja nosi emociju ima trajnost — prelazi granice trenda i ostaje zapis nekog trenutka koji se više nikada neće ponoviti. Nema ništa ljepše od iskrenog osmijeha ili iskre u očima. To je ono što tražim — trenutak koji ima dušu.
Na tvojim fotografijama nema poziranja, nego iskrenih trenutaka — pogleda, gesta, rutina. Kako uspijevaš doći do te razine prirodnosti kod ljudi koje fotografiraš?
Uložim vrijeme i energiju da bih dobila iskrenu fotografiju. Promatram, slušam i dajem ljudima prostor da se opuste. Kod vjenčanja i lifestyle fotografije uvijek pustim da se naviknu na mene — pričamo, šalimo se, družimo — i tek tada počinjem fotografirati. Ta spontanost ne može se režirati. Ljudi nisu modeli, i kad im kažeš “sad spontano”, to rijetko uspije. Zato ih pokušavam opustiti, nasmijati — i tada dobijem ono pravo. Kod street fotografije ključne su i dalje one jednostavne riječi — “molim” i “hvala”. Osmijeh i šala uvijek otvore vrata. A ja se stvarno volim šaliti!
Što ti je važnije u kadru: osoba, prostor ili odnos između njih?
Idealno — sve! Ali ako moram birati, uvijek biram osobu. Lice, kretnje, emocija, to je ono što nosi priču. Prostor je okvir, ali priča uvijek izlazi iz čovjeka. Imala sam sreću i privilegiju fotografirati divne, karizmatične ljude koji svojom energijom ispune kadar i “sakriju” sve oko sebe.
Zima na otoku donosi drukčije boje, mirise, ritam. Koji su ti ti “zimski detalji” najdraži za fotografiranje?
Uvijek — ljudi. Uz njih, volim i svjetlo. Zimsko svjetlo je mekše, toplije, i zna potpuno promijeniti ugođaj scene. Ulice su praznije, zalasci mirniji, a meni to savršeno odgovara. Nekad je to tek trenutak, detalj koji osjetim i jednostavno izvadim fotoaparat, bez razmišljanja. To volim kod zime na otoku: ništa nije namješteno, sve se događa prirodno.
U tvojim radovima postoji ravnoteža između dokumentarnog i emotivnog. Kako pronalaziš tu mjeru — da nešto bude stvarno, ali i ima dušu?
Iskreno, ne tražim je svjesno. Fotografiram onako kako osjećam u tom trenutku. Nekad ispadne savršeno spontano, nekad baš i ne, ali to je dio procesa. Ako ja nešto osjetim dok fotografiram, vjerujem da će se ta emocija prenijeti i na fotografiju. Mislim da se upravo tada događa ta ravnoteža — kad ništa ne pokušavaš “namjestiti”, nego jednostavno pustiš da se dogodi.
Snimaš ljude koje često i osobno poznaješ. Kako to utječe na tvoje fotografije — pomaže li bliskost ili ponekad stvara prepreku?
Definitivno pomaže. Kad poznajem osobu, znam joj pristupiti — što voli, što ne, kako se opušta. To mi olakšava rad jer se ne moramo “tražiti”. Uvijek se dobro zabavimo, a ta energija vidi se na fotografijama. Kad postoji povjerenje, ljudi se ne boje pokazati emociju — tada nastaju oni pravi, iskreni trenuci koje najviše volim. Obožavam raditi s ljudima s kojima sam već prije surađivala, jer točno znam njihova očekivanja i što žele dobiti.
Tvoje fotografije imaju tišinu, ali i neku neobičnu toplinu. Što ti osobno znači fotografirati otok u najmirnijem dijelu godine?
Zimi fotografiram više za sebe nego za druge. To me veseli i podsjeća zašto sam se uopće zaljubila u fotografiju. Volim bilježiti život kad se sve utiša — detalje, prolaznost, autentičnost. To me opušta, puni i vraća u ravnotežu. Tada fotografiram iz čistog gušta, bez rokova i očekivanja. To mi je poput terapije — tada dišem punim plućima i osjećam se potpuno prisutno. Zima na otoku je vrijeme mira — bez gužve, samo more, ljudi i njihova svakodnevica.
I za kraj — što želiš da ljudi osjete kad gledaju tvoje fotografije s Visa zimi?
Sentiment, bilo koji. Voljela bih da osjete jednostavnost i skromnost života na otoku. Zima me naučila koliko nam malo treba za sreću: mir, ljudi koje volimo i trenuci koji nas ispunjavaju. Ako moje fotografije potaknu ljude da uspore, da udahnu, da prepoznaju ljepotu u običnom i budu zahvalni — postigla sam što želim. Jer ja sam iskreno zahvalna na svakom zalasku koji dočekam slušajući šum mora, radeći ono što volim. E taj osjećaj — želim svima.
