Moda i hrana su se spojile u jedno i poznata modna kuća predstavila je tržištu vlastiti čokoladi namaz koji je ubrzo postao viralan što je dokaz kako u današnjem svijetu, granice između luksuza i apsurda postaju sve tanje. Najnoviji primjer dolazi iz Francuske, gdje je renomirana modna kuća Louis Vuitton predstavila svoj limitirani čokoladni namaz, dostupan samo na dvije ekskluzivne lokacije – Parizu i Singapuru. Ova naizgled obična poslastica po početnoj cijeni od 50 dolara, zbog ogromne potražnje sada dostiže vrtoglavih 500 dolara na nekim internetskim stranicama. Pitanje koje se nameće je: jesmo li kao društvo zaista spremni platiti toliko za nešto što je u osnovi samo luksuzno pakirana Nutella?
Louis Vuitton čokoladni namaz kao apsurd
Louis Vuitton je odavno sinonim za luksuz i prestiž, brend čije ime nosi težinu statusa i ekskluzivnosti. No, je li prelazak u prehrambenu industriju s čokoladnim namazom logičan korak ili jednostavno pokušaj kapitaliziranja na snazi svog brenda? Čokoladni namaz, koliko god bio ukusan, ostaje samo to – čokoladni namaz. Njegova glavna karakteristika je da dolazi u staklenci s poznatim LV monogramom, što očito za mnoge predstavlja dovoljan razlog za plaćanje desetostruko veće cijene.
Ovakvi proizvodi otvaraju raspravu o prirodi luksuza u modernom društvu. Luksuz, nekada rezerviran za unikatne i ručno rađene predmete s dugom tradicijom i visokokvalitetnim materijalima, sada se često reducira na marku i pripadnost određenom krugu. Louis Vuitton čokoladni namaz nije bolji niti zdraviji od drugih sličnih proizvoda na tržištu; njegova jedina “vrijednost” leži u ograničenoj dostupnosti i prestižu koji dolazi uz njegovo ime.
No, ova situacija ima i širi kontekst. Potrošači su spremni plaćati visoke cijene za proizvode koji im nude osjećaj pripadnosti i statusa. U svijetu društvenih mreža, gdje se sve dijeli i prikazuje, posjedovanje nečega tako ekskluzivnog postaje važnije od samog proizvoda. Stoga, ovakvi marketinški potezi nisu iznenađujući. Oni savršeno pogađaju metu – suvremenog potrošača koji traži instant validaciju kroz materijalna dobra.
No, gdje je granica? Kada prestaje biti riječ o luksuzu i postaje riječ o apsurdu? Jesu li potrošači svjesni da podržavanjem ovakvih proizvoda samo dodatno povećavaju jaz između onih koji si mogu priuštiti luksuz i onih koji ne mogu? Možda je vrijeme da se zapitamo što zapravo plaćamo. Je li to okus čokolade ili osjećaj ekskluzivnosti? I koliko smo spremni platiti za taj osjećaj? Dok Louis Vuitton nastavlja širiti svoj asortiman na neočekivane načine, jasno je da granice luksuza postaju sve fleksibilnije. Na kraju, možda je prava vrijednost ovog čokoladnog namaza u pitanju koje postavlja: koliko smo daleko spremni ići za osjećaj prestiža?
Ovo je poziv na razmišljanje o vrijednostima koje smo kao društvo usvojili i u kojoj mjeri smo dopustili da brendovi diktiraju našu percepciju luksuza i vrijednosti. Louis Vuitton čokoladni namaz nije samo proizvod, već i ogledalo društvenih trendova i vrijednosti koje sve više gravitiraju prema površnosti i simbolici, umjesto stvarnoj kvaliteti i sadržaju.
