Kakvi su ti planovi ovaj tjedan? Paaaa, imam manikuru u ponedjeljak pa nastavljam šljakat jer deadline oko kojeg sam turbo leggiero, utorak do zubarice pa poslije na event, srijedu obavljam stvari za život i trčim (možeš sa mnom na trčanje?), a trebala bih i radit, četvrtak joga i automehaničar, petak bih se rado zatvorila u stan i pročitala knjigu do kraja i ono jednostavno bila doma. A ne, izložba je u Trotoaru, obećala sam sestri dejt.
Onda krene druga strana sa svojim rasporedom i složit ćemo se da se vidimo – nikad. Gotovo svi su u više poslova, ili uče i rade, šilje prekovremene kad je frka, a onda obavljaju sve ove, ja ih zovem prizemne poslove, haha i na kraju dana pretpostavimo da živimo najbliže samohranim majkama u NY. Samo što većina nas nema ni djecu. Lol. Možda se samo tako osjećamo.
Više manje svaki tjedan izgleda ovako, samo obaveze zamjenjuju jedna drugu. Do kuhanja još nisam ni stigla jer da mi je netko rekao da ću se baviti znanstvenom fantastikom tog tipa rekla bih mu da me totalno krivo procijenio. To ako vikendom ne uplaniram, ne kupim sve namirnice (jesam li vam rekla koliko hejtam odlaske u dućan?) i eventualno složim prep, završim u pekari ili skroz kasnom ručku. Koji mi nikad ne paše zbog sportskih aktivnosti. Znam, sto problema, moji su najveći. Kad krenem sumnjati u svoje sposobnosti, čujem se s curama i vidim da je temperatura pakla kod svih više manje jednaka, neki dan mi kaže sis: “pa znaš di sam kad u 22 izlazim na piće jer nemam kad.”
A što se događa kad posao završi?
U četvrtak se vozim preko cijelog grada i promatram ljude u autima, skužim da se neki vraćaju doma s posla oko 19 i mislim si: jel’ ovaj lik sad dolazi doma na skuhanu večeru i chilla nakon što je cijeli dan radio ili treba prošetat psa, skupit klinke sa džuda, oprat veš (a speglat!?), možda sredit stan ili izvesti nekog na dejt? Tko zna što on sutra doručkuje, a možda uopće ne doručkuje nego jogira prije posla. Ne čudim se što ljudi jedva čekaju vikend, ali ja odbijam tako živjeti. Želim si svaki dan ugoditi i proživjeti neko zadovoljstvo. Oblik nevažan.
Kad i slobodno vrijeme postane projekt
Slobodno vrijeme je već odavno postao projekt koji pomno planiramo i osmišljavamo da zadovoljimo potrebe koje moramo, a onda i želimo, jer treba uskladiti sve da život funka kao što smo si zamislili. Ostaje sve manje vremena za spontanost i brzu akciju jer smo već dugo svi rasprodani ko Metallica u Sphereu, a ja se pitam gdje su mi oni bezbrižni dani kad sam po cijele dane mogla samo čitati i uspješno se praviti mrtva za sve ostalo.
Nema ih više, nestali su u mlinu, još onda kad sam se javljala na preklopnu Motorolu. Vjerojatno nije problem u tome što sve planiramo, ali mi se čini da smo slobodnim vremenom počeli upravljati kao da je ozbiljan posao. Kao da i ono mora biti uvijek dobro iskorišteno, smisleno, produktivno i dovoljno kvalitetno da se na kraju tjedna možemo sami sebi reći što smo sve radili.
A što ako ne napravim ništa od toga i ako mi se petkom zatvorim doma i dvaput zaključam (moja šifra za ne izlazim danas iz stana), naručim nešto za jesti i čitam knjigu dok ne zaspim? Možda solo popijem i pivo. Bez treninga, bez izložbe, bez druženja, bez plana i bez osjećaja da nešto propuštam (ovo već dugo i nemam). Je li to izgubljeno vrijeme ili baš ono što mi fali?
Život koji ne mora biti produktivan
Toliko pričamo i borimo se oko toga da posao ne bi trebao biti naš život, a onda život izvan posla počnemo organizirati po istim principima. Planiramo, optimiziramo, raspoređujemo, pokušavamo izvući maksimum. Čak i kad pokušavamo živjeti više, nekako smo uspjeli od toga napraviti još jedan zadatak. Checked!
Zato ja više ni ne čekam vikend. Ne želim da mi život počne u petak poslije posla i završi u nedjelju navečer. Ako već moram imati kalendar jer ne mogu sve zapamtiti, volim da u njemu ima dovoljno mjesta za ono što nisam planirala. Za slučajni poziv. Za kavu koja se protegne do večere. Za male noćne razgovore.
Pa onda i za ništa.
