Intervju: ‘Renovacija’ je film koji se obraća generaciji milenijalaca

"Renovacija" je jedan od filmova koji nam je na popisu gledanja na nadolazećem ZFF-u. S redateljicom Gabrielė Urbonaitė o vizualno poetičnom filmu razgovarao je Nino Kovačić
05.11.2025.
IMAGE SOURCE: ZFF
RECOMMENDED

“Renovacija”, debitantski dugometražni film litvanske redateljice Gabrielė Urbonaitė, također iskusne montažerke i redateljice kratkih filmova, prikazuje svakodnevicu prevoditeljice Ilone koja je na pragu tridesete godine: upravo je preselila u novi prostran stan, karijera joj se uhodava i zaprosio ju je partner s kojim je dvije godine. Sve je kako bi trebalo biti. No, njezin karakterni perfekcionizam na velikom je testu s obzirom da ju nepodnošljiva buka radova na zgradi ometa u poslu, a jednog dana joj se na balkonu pojavi privlačan ukrajinski radnik-slikar kojem Ilona izlane da je pjesnikinja.

“Renovacija”, vizualno poetičan film sniman na 16mm traci, može se gledati i kao univerzalna priča o generaciji milenijalaca rođenih devedesetih te njihovom jazu između ambicija i emotivnih realnosti, ali kao i specifičan pogled na stanovnike modernog Vilniusa, grada koji je usred promjena zbog pridošlica, kao i pod stalnom psihološkom prijetnjom bliskog im rata u Ukrajini.

Iako se “Renovacija” može gledati kao “zakašnjela” priča odrastanja (coming-of-age), u njegovoj se biti govori o stalnim životnim promjenama, o spoznaji da se neke stvari moraju pustiti, te se prihvatiti nesigurnosti, kao što to protagonistica Ilona zaključuje sama za sebe. S obzirom da ste u godinama kao i Vaš glavni lik, jesu li te intimne ideje vodila ka stvaranju priče i likova?

Priča se razvila iz mog osobnog iskustva približavanju tridesetima i osjećanju određenih očekivanja koja se povezuju uz tu dob, poput pritiska da se skućiš i budeš uspješna. Ali potakla su me i promatranja ljudi oko mene, kao i književnost i slikarstvo. Moram priznati da se scenarij mijenjao kako sam se sama mijenjala, kada sam spoznavala da ne moram sve shvatiti i odraditi do određene dobi, ili možda čak ikad: da će neke stvari uvijek biti nepoznate te da je lakše živjeti ako ne pokušavaš sve kontrolirati.

Smatrate li da su očekivanja i ambicije Vaše generacije, rođene devedesetih i utjelovljene u liku Ilone, u svojevrsnom procjepu između potrebe za osjećajem materijalne i emocionalne sigurnosti s jedne strane, i, s druge, preplavljujuće iluzije izbora, u smislu potrebe da se ispuni osobni potencijal, štogod to bilo?

Apsolutno, htjela sam uhvatit složenost te dobi u ovom trenutku vremena. Mislim da društvene mreže igraju veliku ulogu svakodnevno nas podsjećajući na navodne bolje mogućnosti, što otežava da se osjećamo ispunjeno i zadovoljno s našim izborima. Ali također, živeći u Litvi, osjećam da nas ta prijetnja koja se nazire s istoka podsjeća na krhkost života i čini da prevrednujemo kako želimo živjeti. Ima tu puno slojeva.

Režirali ste i popriličan broj kratkih filmova prije ovog dugometražnog debija. Jesu li se određene teme, motivi ili “filmske” opsesije iz Vaših prijašnjih filmova “prelili” u “Renovaciju”?

U svojim sam se kratkim filmovima, kao i “Renovaciji”, bavila nekim tranzicijskim periodom u životu osobe. Jako me zanimaju ti međuprostori, radilo se o trenucima između dvije životne faze ili o sivoj zoni unutar neke veze. Također, glumac Šarūnas Zenkevičius, koji igra Matasa u “Renovaciji”, također je i u dva moja kratka filma, tako da je i on zasigurno jedna od veza.

Vizualni stil “Renovacije” se dosta oslanja na tzv. dokumentarističko snimanje, poput upotrebe prirodnog svjetla, promatračkih kadrova, kamere iz ruke ili poetskih detalja koji nastanjuju osobni svijet likova. Da li je takav pristup bliži Vašoj općoj režijskoj viziji ili se činio odgovarajućim za ovu specifičnu filmsku priču?

Čini mi se da oboje jer to je definitivno forma koju volim, ali, također, priča mi određuje samu formu. Zajedno sa snimateljem Vytautasom Katkusom smislili smo pravilo za vizualni pristup: jednostavno, ali ne konvencionalno. Iako ti pojmovi ne znače svakome isto, nama je imalo smisla i time smo lakše donosili odluke na snimanju. Svaku scenu smo snimali s maksimalno tri ponavljanja, uglavnom s vizualnom pripremom, iako su neke bile skroz improvizirane taj dan na setu. Volim slobodu otkrivanja novih stvari koja dolazi iz imanja određenih pravila igre. Još jedan bitan zadatak bio nam je pronaći poeziju u svakodnevici: čini mi se da su promatrački kadrovi i detalji koje spominjete proizašli iz toga. Ali bilo je i vizualnih šala, jer nam je humor bio bitan; poput nakrivljenog bonsai drvca na početku filma, koje se kasnije “korigira” jer Ilona želi da sve bude savršeno.

Zvukovi i glazba koji intenzivno odražavaju Ilonin unutrašnji svijet detaljno su urađeni, od iritantnih zvukova s gradilišta do stalno prisutnih vijesti o ratu u Ukrajini. Kako ste pristupili zvučnom prostoru u filmu?

Mojoj oblikovateljici zvuka Ivetai Macevičiūtė i meni bilo je vrlo važno zvukom pratiti Ilonino emotivno putovanje, kako bi publike osjećala ono što ona osjeća. Neki zvukovi već su bili prisutni u scenariju. Bila sam svjesna da se film, čija radnja se većinom događa u jednom stanu, može činiti klaustrofobičnim i taj svijet možemo djelomice proširiti zvukom. Dok su zvukovi obnove zgrade u početku vrlo iritantni, kako film napreduje oni postaju normalnijima jer se Ilona privikava na njih. Tako da promjene u zvučnom prostoru odražavaju promjenu u Iloni: njezino otvaranje prema stvarima i novim ljudima koje je renovacija donijela u njezin život.

renovacija

S obzirom da radite i kao montažerka, iako niste montirali ovaj film, koliko Vam je to radno iskustvo pomoglo da što detaljnije isplanirate sve režijske zadatke prije nego što ste krenuli s procesom montaže?

Pomoglo je puno, pogotovo jer smo snimali na 16mm traci s budžetom za debitantski film i imali samo 19 dana snimanja. Tako da sam morala puno uvježbavati unaprijed i isplanirati sve kadrove sa snimateljem. Mislim da mi moj montažerski um pomaže da znam što mi treba, a što ne. Volim takav pristup uvježbavanja i dobre pripreme te snimanja s malo ponavljanja jer nema potrebe za snimanjem iz svakog kuta i 20 ponavljanja.

renovacija

Prostor u filmu ima ključnu ulogu, ne samo stan u kojem se odigrava većina radnje, već i zgrada koja se obnavlja, kao i sam grad. Dobiva se osjećaj priče iz Vilniusa, multinacionalnog grada u kojem je komunikacija određujuća za promjene kroz koje, poput junakinje, prolazi i sam grad. Iz ove perspektive, možda umjetnost, pogotovo poezija kao otvoreni jezik, nudi najbolji prostor za budućnost?

Stvarno mi je drago to čuti jer mi je prostor vrlo bitan s obzirom na to kako utječe na ljude i kakve priče sadrži. Meni je ova priča zasigurno vrlo određena gradom, pogotovo jer se i radnja odvija u zgradi sovjetskog tipa koje su vrlo česte u Vilniusu. Ona predstavlja naše želje za modernizacijom, ali i otvara pitanje da li je dovoljno samo promijeniti fasadu ili imamo i dublje probleme i traume iz tog vremena koje se moraju prevladati? I da, nadam se da poezija i umjetnost imaju moć za to. Smatram da je mašta vrlo bitna za budućnost jer se svijet često čini kao beznadno mjesto, ali ako možemo zamisliti bolje mjesto, tada postoji mogućnost da će se to zapravo i dogoditi.

SAZNAJ VIŠE: