Kasno proljeće je vrijeme koje me svaki puta iznova podsjeti da moram jasnije definirati svoje granice i, umjesto kuknjave kojom već tradicionalno davim bližnje, početi naplaćivati sesije konzaltinga. Većina mojih supatnika iz modne branše točno zna o čemu pričam.
Negdje tamo u travnju, s prvim toplim zrakama sunca koje najavljuju još jednu sezonu vjenčanja i krizmi, nenadano vas se sjete kojekakvih likovi, tip koji vas je gađao loptom u glavu na školskom igralištu, bratić iz Benkovca za kojeg niste ni znali da postoji ili sin srednjoškolskog učitelja zemljopisa. Naravno, svi oni imaju jedno te isto pitanje: “Gdje da kupim odijelo?”. Oni bezobrazniji traže i detaljne naputke kako da odaberu odijelo u kojem neće izgledati kao da su ga posudili od starijeg brata, a oni totalno besramni žele i da s njima vrludate satima po kojekakvim dućanima.
Nakon što istovarim žuč prijateljici u inbox i još jednom joj dignem tlak svojim jadanjem, pristojno im odgovorim da svrate do Varteksa, eventualno odaberu šivanje po mjeri, ili se najave na konzultacije kod Ivice Klarića čiji IK Studio već dva desetljeća slovi kao sinonim za mušku modu u Hrvatskoj. No, ono što je zanimljivo primijetiti jest da me nitko nikada nije tražio modni savjet ako on nije bio vezan za vjenčanje i krizme, poslovni dress code ili neku drugu formalnu prigodu. Nikad u životu mi u inbox nije sletjelo pitanje: “Hej, koji naš dizajner ima dobru mušku kolekciju ovog proljeća?”. Ono, za svaki dan. Nikad. Nitko.
Sredinom ožujka londonski je muzej Victora & Albert otvorio veliku izložbu “Fashioning Masculinities: The Art of Menswear”. U fokus je smjestio modni vremeplov osvrćući se na razvoj muškog odijevanja kroz različite povijesne etape, ali i sam pojam “muškosti” koji se protokom vremena mijenjao. Datum otvorenja izložbe sasvim sigurno nije slučajan. Živimo u vremenu gdje takva tematika ima publiku. O tom interesu najzornije svjedoči potrošnja. Naime, The Fashion Law je početkom godine izvijestio kako je prodaja muške odjeće u stalnom porastu još od 2009. godine. Dakako, još uvijek dobrano kaska za ženskom, no ono što je u posljednjih nekoliko godina očito jest da muška moda prolazi temeljitu preobrazbu, postaje sve slobodnija, odvažnija i manje opterećena krutim društvenim normama, a mlađe generacije muškaraca, čini se, sve manje zanimaju “dosadna” pravila odijevanja koja još uvijek slijede njihovi tate i stričevi.
Veliku ulogu u toj transformaciji imali su Kim Jones, koji je od 2018. zadužen za mušku liniju u Dioru, te neprežaljeni Virgil Abloh koji je iste godine preuzeo ulogu kreativnog direktora muške mode u Louis Vuittonu. Još 2020. Balenciaga je objavila da bilježi rast prodaje, te da su za nju zaslužni mahom mlađi muškarci, a brendovi se sve više pažnje počeli posvećivati svojim muškim linijama ili ih dodavati ako ih dotad nisu imali u ponudi.
Na polju muške mode poprilično je živahno. Za dva tjedna na repertoaru je talijanski Pitti Uomo koji će biti podijeljen u čak četiri velike tematske cjeline, a očekuje se da će broj posjetitelja biti barem podjednak kao i pretpandemijske 2019. I tako, mislim da je poanta priče i više nego jasna.
Za razliku od inozemne arene na kojoj izgleda cvjetaju ruže, na domaćem modnom planu vlada pustoš. Premda na njemu djeluje pozamašan broj muških dizajnera, i oni biraju kreirati za žene.
Osim gorespomenutog Ivice Klarića koji je imidž i prepoznatljivost izgradio kreirajući formalnu odjeću, a većini će prva asocijacija na njegovo ime biti “sjajno krojeni sakoi”, broj domaćih dizajnera koji produciraju cjelovite muške kolekcije može se nabrojati na prste jedne ruke. Posebno kada je riječ o neformalnoj odjeći. Jedina dva, trenutno aktivna dizajnera, koji rade muške kolekcije su Tomislav Bahorić i Silvio Vujičić. No, i Bahorićev Spirit by T.B. i Vujičićev E.A. 1/1 S.V. odlikuje jedinstvena estetika čiji će izričaj prepoznati uska niša modnih konzumenata specifičnog ukusa.
U slučaju da nastavite kopati nešto dublje i u Google ukucate jednostavni zahtjev “dizajneri muške mode u hrvatskoj”, većina ponuđenih rezultata odnosit će se na medijske objave iz ožujka 2019. godine kada je priliku muškoj modi, kroz jedan revijski dan pod imenom FHR MEN, odlučio dati Fashion.hr.
Bio je to hvalevrijedan pokušaj da muška moda dobije barem zrnce pažnje, no čak i tada večer muške mode činila su tek četiri imena, modna kuća Varteks, Tomislav Bahorić, Robert Sever te beogradski dizajner Boško Jakovljević. Od četiri modna imena koja su tada predstavila svoje muške kolekcije jednog smo uvezli iz susjedstva.
No, za to da muške mode kod nas naprosto nema nije za kriviti dizajnere. Kada se na papir stave svi troškovi, racionalno je odlučiti proizvoditi ono što ima veći potencijal da donese profit koji ćete kasnije, jasno, ponovno upumpati u poslovanje. Čini se da muška moda taj potencijal kod nas još uvijek nema. U žensku modu naprosto je isplativije ulagati, premda i njezina produkcija sa sobom donosi pregršt izazova i na našem je hirovitom tržištu vrlo neizvjesna.
No, pitanje je zašto se dizajnerska muška odjeća u Hrvatskoj ne kupuje? Odgovor pronalazim u svojim smaračima s početka teksta koji za modu (barem donekle) mare tek kada je na repertoaru svadba, krizma ili sahrana.
Takvi, izgleda, čine većinu. One koje moda zanima izvan tih okvira i koji si to mogu priuštiti odjeću se potražiti na vješalicama s inozemnim etiketama. Koliko god si volimo umišljati da smo napredovali, još uvijek živimo u vrlo konzervativnoj sredini gdje vladaju neke poprilično zastarjele društvene norme. Idealtipski muškarac u Hrvatskoj ne mari za modu.
Na odjeću se gleda kao na nešto što je “banalno”, “nebitno” i “ženskasto”, vrhunac brige oko odijevanja predstavljaju cipele koje su kupljene za krizmu, a potom se nose na vjenčanja svih rođaka i prijatelja, dok se prikladnost dnevnih “stylinga” određuje metodom njušenja majica prebačenih preko kauča.
Drugi razlog je vjerojatno taj što mnogi smatraju da je odjeća s domaćim potpisom preskupa, no to je opet pitanje prioriteta, tako da u te sfere ovoga puta nećemo ulaziti. Primarni razlog je, vjerujem, ipak manjak interesa. No, to ne znači da se i to ne može promijeniti. Kako obično sa svime za Zapadom kaskamo barem deset godina, optimistično vjerujem da će se situacija, kroz koje desetljeće, i kod nas promijeniti. Živi bili pa vidjeli. Možda me dotad, kad spomenem konzalting, netko i shvati ozbiljno.
