Nešto najteže u mom životu, trenutno, jest sročiti ovaj tekst. Ono što mi je cijelog života bila glavna terapija; sjesti za kompjuter i izbaciti misli na papir, u ovoj godini mi je sofisticirana metoda mučenja. Nakon 318 napisanih blogova i dekade i pol dijeljenja misli sa online zajednicom, došla sam do potpunog zasićenja misli i informacija. Za nekog ko je “patio” da nešto kaže, ispravi i izanalizira društvo, a ponajviše sebe; ova trenutna blokada je u najmanju ruku zbunjujuća.
Kada pričam o blokadi, ne mislim na writers block, već ne imati snagu razmišljati. Ne imati snagu niti napisati suvisao instagram caption. Ne imati snagu pročitati članak. Ne imati snagu imati mišljenje o (ne)pročitanom članku. Ne imati snage za nikakav mentalni proces osim zakačiti sliku iz uvale broj 7 sa dvije bezumne riječi koje je prate. Nisam tu da vam propovjedam o težini ove godine i svemu što nam je ovaj virus donjeo, i sami vjerujem prolazite drame i svoja custom “ne imanja”. Nečega. Bilo čega. Svačega. Stoga, ako ikada ugledate ovaj tekst, značit ce to jednu veliku osobnu pobjedu u ovoj monstruoznoj godini.
Al ovaj tekst nije o virusu. Vjerujem da vam je njega dosta. No, virus (ili nedostatak istoga, ovisi kojem taboru pripadate) katalizator je tolikih mentalnih i fizičkih promjena u nama, svojevrstan skener nas samih, a posebno ljudi oko nas, našeg mikro svijeta – dizajniran da nas reprogramira. Ne samo virus, već i sve ostalo što nam je ova godina stavila na jelovnik. Protesti. Potresi. Zašto je sve to tu? Da nas razmjesti? Dislocira? Mentalno, pa čak i fizički? Da nas “potjera” da se suočimo sa nečim čime ne bi imali priliku da se suočimo u našoj bivšoj ustajaloj svakodnevnici?
Krize nesvjesno podstiču realnost kakvu ne mozemo zamisliti u normalnim, bezbrižnim vremenima. Ljudi su izgubili svoj “chill” faktor, i strpljenje da sakriju svoje najgore osobine. Ne znam za vas, ali ja to vidim kao vrlo skupocjen dar. Ružan za vidjeti, ali te natjera da promisliš u kojem mikro svijetu ziviš, i da li želiš biti dio njega.
Dio virusa kojeg sam provela u New Yorku sa konstantnim sirenama vozila Prve Pomoći koje ti jure niz ulicu 24 sata dnevno i ogromne psihoze neznanja što se zapravo zbiva; za mene se činio kao najgori vrhunac ove godine. Toliko sam željela doći kući i biti sa svojom obitelji, da zajedno prođemo što god nas čeka; uz more, sunce i pašticadu je sve, pa i pandemija podnošljivija.
Ono što nisam očekivala prilikom dolaska u Hrvatsku, jest pandemija totalno druge vrste. Korona će proći, al ova pandemija teško, zapravo nikada. Jedno je doci kući 3-4 tjedna na more gdje svi znaju da ćeš otići brže nego što si došao, ali ima nešto posebno zajedljivo kada te ljudi “imaju”, kada znaju da ostaješ malo duže, da ćeš biti tu, biti dio nečega, mozda čak i sistema koje uspješno izbjegavaš svojim neprisustvom ili vrlo minimalnim 23-godišnjim prisustvom. New York i sirene su bile dječija igra, za mentalni ringišpil koji me dočekao po slijetanju. Naivno sam mislila da će ovo ljeto biti klasično kupanje i božanstvena hrana sa jednim malim dodatkom – zaštitnom maskom. Umjesto toga, dočekao me roditeljski “virus je, šta ćeš ti dalje u životu” i “virus je, ti nemaš nikakvu životnu sigurnost”, i šlag na kraju; vijest da je moj bivši dečko i vrlo javna bivša ljubav dobio dijete. Taj me poslijednji dio i nije toliko zatekao, pošto mi je bivši javio da čeka dijete još prije par mjeseci. Naime, vrlo ne-balkanskim načinom, mi se i dalje tu i tamo čujemo i razmjenimo bitne životne detalje i podršku. To i nije tolika anomalija u mom životu, sa svim svojim “dužim” bivšima ostala sam u dobrim odnosima. Sa mamom svog prvog bivšeg se i dalje čujem. Moji prijatelji će vam to objasniti sa – “previše si se Amerikanizirala, previše si ne-emotivna, zato ti to možeš, ja jednostavno to ne mogu”. Ja se sa tim ne slažem, mislim da sam zapravo samo razumna, pa onda i praktična, nikako ne-emotivna.
No u Hrvata, tj. na Balkanu nije toliko bitno što ti možeš radom na sebi doseći viši level postojanja i shvaćanja da ako sa nekim ne želiš ili ne možeš biti partner, to ne umanjuje kvalitetu njegove osobe, što je i prvi i najosnovniji razlog zašto si uopće poželjela djeliti život sa tom osobom na početku; oni će ti objasniti kako se ti osjećaš. Neumorno. Svaki dan.
Newyorške sirene su mala beba za mamine prijateljice koje je pitaju, a ona trčeći kući pobjedonosno prenese: “Pitala me Biserka da li ti je teško kad vidiš bivšeg u novinama sa djetetom?”. “Ne. Zašto?” Protupitam ja nju. “Pa ne znam ono, dal želiš da si ti na tom mjestu sa njim?” Pita mama, kroz Biserku. “Da li te uhvati sjeta i žal”? – naracijom sapunice pita opet mama kroz Biserku ali i Jadranku i Nedu. “Ne mama, nemam sjetu i žal, imam zapravo PTSP, i neviđeno sam sama sebi idol sto sam izbjegla taj scenario.”
Žena mora željeti biti na slici s muškarcem i djetetom, svaka druga opcija je suluda. Nezamisliva. Neobjašnjiva.
Nisu samo starije gospođe poput Biserke dio “žena mora biti sretna da ima kojeg muškarca” pandemije. Tragedija je, ima i mladih. Kada me poznanice pitaju da li mi smeta da vidim bivšeg u novinama sa novom ženom i kada im objasnim da ne, i kada im to nije jasno i kada opet pitaju ali kako ne, i kada objasnim da sam ja htjela izaći iz te veze; zašto bi bila toliko sitničava da ne želim da on pronađe svoju sreću i da ga neko voli ne samo kao osobu i prijatelja već i kao muškarca, njima to opet nije jasno i skoro svaki put je slijedeće pitanje: “Ali čekaj on tebe nije ostavio i našao drugu?” Ne. “Kako to misliš?” Pa tako kako sam rekla. “Ali zašto si ti njega ostavila?” Zato što bi ja nesto drugo. “Mislis nešto bolje od njega?” NE. Samo nešto drugo.
Rasprave sa ratnicima na Facebooku koji svoju životnu inferiornost liječe tako što misle da se njihova dva pogledana Youtube videa gdje su shvatili svjetsku zavjeru virusa razlikuje od neka druga dva Youtube videa i njihov izvor vijesti je superioran nekom drugom (identicno istom) izvoru vjesti što ih cini, jeli, posebnima; su proljetni povjetarac za – žena mora željet frajera, no matter what – mafiju. Bilo koji frajer je važniji nego nedostatak frajera. Koncept – ja želim ono sto ja želim a ne ono što vi mislite da je idealno ili za mene – njima je toliko stran da ih to gotovo vrijeđa. A zapravo je potpuno uvredljivo ženi koja je sposobna i samostalna nametati mišljenje kako svaki frajer mora biti za nju, ne dopuštajući činjenicu da ona ima pravo nešto ne željeti za sebe.
“Kako se usuđuješ reći da ti nisi željela tu vezu i da ti želis nešto drugo kada je on naprosto divan?”. On je više nego divan. Ljudima je potpuno neshvatljivo da ljudi mogu biti srodne duše u životu bez da budete ljubavni partneri. Prijateljice ti mogu biti srodne duše, prijatelji. Osoba se nekakava jednostavno pojavi koja je ti je morala biti u životu u nekakvoj formi. Imam ih nekoliko. I čuvam ih, blizu. Bivši je netko sa kim ne trebam uopće razgovarati da se shvatimo u minuti, volimo iste stvari, kužimo iste socialne fenomene i uvjek, ama baš uvjek smo na istoj strani društva, politike, polemike, ukusa, kulture. No za suživot, barem meni, bitne su životne navike, način i stil života, zajednički rast – potpuno je suludo morati objašnjavati ljudima šta je to nešto što meni nije odgovaralo. Neko je pametan jednom izgovorio: “Čovjek nikada nije otišao od nečega što je za njega dobro”, i proživljavati svaki dan torturu objašnjavanja da oni jednostavno ne mogu shvatiti iz novina, čitajući o nekome, što je to ono to je deal-maker ili deal-breaker u vezi.
Ono sto će neki ljudi bliski meni nazvati mojom “Američkom nezainteresiranošću i ne-emotivnošću”, ja nazivam matematički preciznim vidjenjem života. Sve i sva ima svoju svrhu, svoj par, svoj smisao. Bivši i djevojka sa kojom je i bebica koja se pojavila u ovoj turobnoj godini je točno ono što se trebalo desiti. Kada se nešto poklopi kao tetris, to me smiruje i sposobna sam, za razliku od drugih shvatiti da ja nisam centar svijeta već sam ja njegov dio; a neopterećenost detaljima koji izluđuju većinu ljudi na ovim prostorima, moj je najveći superpower.
A što su Biserke zabrinute za nečiji život više nego osoba koja ga živi, što se ženama na ovim prostorima nameće stav da bez (nekog) frajera nema života, poante i sigurnosti, što nam se ne dopušta da nam muškarac i dijete nisu vrhunac postojanja; to je već virus koju ostavljamo za neke druge kolumne.
