Neki dan mi je moja Ana rekla ‘pogledaj si “Queen’s Gambit”’. Kratko i jasno. Nismo od onih ekipa koje stalno pričaju o serijama i što treba gledati, a ja pak uopće nisam od onih koji se ‘kače’ na serije. Niti jedna me nije uzela duže od četiri epizode, a i to jedva ‘odradim’. Tako da kad si kažemo ‘pogledaj si’, znamo da je stvar ozbiljna. Prva večer pokušaja gledanja nove Netflixove mini-serije završila je tako da sam zaspala na polovici prve epizode. Krivac je bio umor. U drugom pokušaju ‘progutala’ sam svih sedam epizoda i u 3 ujutro shvatila da sam zaljubljena.
Dakle prije nekoliko dana na Netflixu se počela emitirati već spomenuta serija “The Queen’s Gambit” kojoj je trebalo čak 40 godina da pronađe put do ekrana. Priča o Beth Harmon (koju je fantastično utjelovila Anya Taylor-Joy), djevojčici koja ostaje siroče te s odrastanjem otkriva nenadmašivi talenat za šah, nakon čega kreće njezin proboj na kompetitivnoj sceni kojom dominiraju muškarci, prvo je objavljena kao istoimeni roman Waltera Tevisa još 1983.
Ideja da se ovaj roman, baziran na fiktivnom liku, prilagodi filmskoj prezentaciji već je nekoliko desetljeća u planu, a čak se svojedobno, netom prije smrti, i Heath Ledger pripremao na režiranje ovog komada. No, realizacija je pripala sjajnom scenaristu-režiseru Scottu Franku koji se, kako kaže, odmah povezao s pričom iz knjige o ‘šah genijalki’. Iako je prvotno razmišljao o filmskoj adaptaciji, ipak se 2017. odlučio napraviti seriju u sedam epizoda, od kojih je svaku i režirao, kako bi svi dijelovi romana dobili priliku za slojevito i temeljito predstavljanje. I da mi je Scott to odlučio uskratiti, zamjerila bih mu.
Serija “The Queen’s Gambit” započinje 1950-ih godina prošlog stoljeća sa smrću majke Beth Harmon, nakon čega devetogodišnjakinja završava u domu za nezbrinutu djecu. Beth je izgubljena, pomalo uplašena i neugledna djevojčica sve dok ne otkrije svoju snažnu strast prema šahu, koja vrlo često graniči i s ludilom, ali ludilom koje ju vodi do najneobičnijih životnih odabira. Tu počinje njezina priča o proboju na mačističku scenu šahista, tada još uvijek konzervativnog društva u kojem su žene kućanice koje gledaju, tek patentiranu, televiziju i još uvijek ne nose hlače. Ovdje ću se zaustaviti s prepričavanjem radnje i preporučiti vam da ju ne istražujete puno unaprijed. Jedan od razloga zašto mi se serija svidjela je i savršeno tempirana naracija u sklopu koje saznajte prave stvari u pravom trenutku, pri čemu vam niti sekundu nije dosadno. I zabavnije je kada ne znate što će vam Beth sve priuštiti.
Ali ću vam zato skrenuti pažnju na sve male pobjede koje je serija “The Queen’s Gambit” odnijela, i to na nekoliko područja te me dovela do zaključka kako je ovo trenutno najvažnija ženska serija koju svatko treba pogledati, ne samo žene.
Ova je serija najljepša oda modernom feminizmu, elegantnom, nenametljivom, a opet priželjkivano snažnom. I nema naslađivanja sa sintagmom ‘pobjeda feminizma’. Ni najmanje. Čak se niti Beth u seriji ne naslađuje s pobjedama u partijama šaha koje igra s muškim protivnicima. Štoviše niti ona ne razumije zašto uopće moramo dijeliti stvarnost na svijet muškaraca i svijet žena. Zašto naprosto ne možemo biti ravnopravni, bez predrasuda i podsmjehivanja. Gradeći polako svoj put, temeljen na iznimnoj i fokusiranoj strasti i talentu prema šahu, Beth uspijeva postati najboljom šahisticom. Najboljom u svijetu u kojem vladaju samo najbolji. Kako? Isključivo talentom, bistrinom i brzinom razmišljanja kao ključnih partnera šaha. I ne samo to, u Beth se na kraju zaljubljujemo – zbog njezinog talenta.
Žena koja u seriji niti u jednoj sceni ne pokaže dekolte i ne odjene baš ništa kraće od područja iznad koljena, postaje predmet žudnje, simbol privlačnosti i magnetske karizme. Zaljubljujemo se u ženu koja je moćna zbog toga što je iznimno pametna i inteligentna. Pri tome je ponekad i izgubljena, depresivna, nesretna s tendencijom da se preda alkoholu, ali svoja, stvarna. Zaljubljujemo se u sva njezina lica, ona destruktivna i ona uspješna. Beth je ovom serijom stvorila nove pojmove obožavanja snažnih žena.
Sve cice ovog svijeta pokrijte se, pobijedio je mozak. Barem u ovoj seriji.
Tu je naravno fantastična mlada američka glumica Anya Taylor-Joy koja je na jedinstven način zapečatila ovaj lik i briljantno ga izvela. Bademastih velikih očiju, ‘običnih’ proporcija i visine, čak pomalo aseksualna, pomaknula je granice ljepote i definitivno vodi prema nekom novom postolju za neke nove heroine. Na snagu koja vodi ovaj ženski lik kroz seriju trebali bismo se češće podsjećati i ono najbitnije -trebali bismo se češće zaljubljivati u talente. Ili barem te unutarnje strasti kao životne vodiče, bilo koje vrste.
Osim toga, serija “The Queen’s Gambit” obiluje odličnom glazbom, iznimno uvjerljivom scenografijom i kostimografijom tog doba, a pratimo i povijest mode jednog cijelog desetljeća. Žene su krajem šezdesetih počele nositi hlače. Simbolika za kraj i svakako preporuka da ovu seriju stavite na listu ‘pogledati nekoliko puta’.
