U Splitu je ime zaklade Bestie već godinama jedno od onih koje ljudi prvo spomenu kad se govori o napuštenim životinjama. Iza objava koje svakodnevno viđamo, spašavanja pasa i mačaka, traženja domova, apeliranja za pomoć, stoji puno više od nekoliko viralnih fotografija i sretnih udomljenja. Stoje ljudi koji godinama žive između iscrpljujućih situacija, teških odluka i trenutaka zbog kojih ipak nastavljaju dalje.
Jedan od njih je i Zvonimir Filipović, glavni organizator zaklade Bestie, koji o ovom poslu govori bez uljepšavanja, ali i bez cinizma. Iako ostavlja srce i dušu na terenu (ovo sigurno znam jer smo surađivali na udomljavanjima mačaka), nije netko tko se gura u prvi plan. Stoga sam posebno sretna, što je baš s nama, kao uredom, koji obožava životinje, odlučio podijeliti ovu priču.
Dok ga slušaš, brzo shvatiš da rad sa životinjama nema puno veze s onom romantičnom slikom koju ljudi često imaju o skloništima. Više je to svakodnevna borba s realnošću: od pasa ostavljenih u maslinicima i slučajeva zanemarivanja koji te promijene zauvijek, do pokušaja da ostaneš racionalan i onda kad te emocije povuku na drugu stranu. U razgovoru smo pričali o tome zašto udomljavanje nije jedini način pomaganja, koliko ljudi zapravo podcjenjuju odgovornost koju ljubimac nosi, što ih najviše slomi, ali i što ih drži da nakon svih godina i dalje vjeruju da se stvari mogu promijeniti. I možda najviše od svega, o malim pobjedama zbog kojih sve ovo još uvijek ima smisla.
Kada razgovaraš s ljudima koji žele pomoći, ali nisu sigurni kako, što bi rekao da je stvarno najkonkretniji i najkorisniji način da netko doprinese, a da nije nužno udomljavanje?
Često naglašavamo da udomljenje nije jedini način pomaganja, postoji još puno opcija. Ono što našim štićenicima najviše nedostaje je kontakt s ljudima, tako da posjet skloništu, šetnja ili privremeno čuvanje psa ili mace dok ne pronađe dom spada u najvrijednije oblike pomaganja. Donacije hrane, potrepština i financijska pomoć su opcije za one koji nemaju vremena za izdvojiti ili su udaljeni od skloništa. Dodao bih još one koji na digitalne načine izražavaju podršku i prisutni su svojim glasom, dijele naše objave i na neki način su ambasadori problema napuštenih životinja. Ponekad jedno dijeljenje znači dom za životinju. Ljudi često misle da moraju napraviti nešto veliko, a zapravo najviše pomažu male, dosljedne stvari. Jako puno nam znače ljudi za koje znamo da su uz nas dugoročno.
Kad ljudi razmišljaju o udomljavanju, često imaju neku idealiziranu sliku kako će to izgledati, iz tvog iskustva, gdje se najčešće sudare očekivanja i stvarnost, i što bi volio da ljudi znaju prije nego uopće dođu u sklonište?
Pa da, ako uzmemo neko tipično udomljavanje šteneta, često u razgovoru prije nego preuzmu životinju sami sebi zvučimo kao da radimo antireklamu za tog psa jer naglašavamo koliko izazova ih čeka u odgoju i podizanju tog stvorenja. A taj, preslatki psić, nas gleda, udomitelji su zaljubljeni i riječi kao da ne dopiru tamo gdje bi trebale. Upravo zato smo izgradili sustav i proces udomljenja koji ima svoj vremenski tijek te određene točke provjere pa na jedan lagan i prirodan način dolazi do odluke o trajnom udomljenju.
Psi i mace koje udomljavamo ne dolaze kao gotov proizvod, nego kao biće koje još treba naučiti živjeti u novom svijetu. Ljudi često misle da je udomljenje promjena u životu, a zapravo je to promjena čitavog životnog stila. Naravno, za one koji do sada nisu imali kućnog ljubimca, a mi koji smo navikli tako živjeti, kada ih nažalost i izgubimo, teško možemo nastaviti bez svega onoga što ljubimac nosi, od rutina šetnji, privrženosti, zvukova, mirisa i anegdota s našim čupavim članovima obitelji.
Koliko je teško raditi u okruženju gdje znaš da, koliko god napravio, problem nikad zapravo ne nestaje nego se stalno vraća u novom obliku?
Kratkoročno, problem ne nestaje. Kada pronađemo dom za neke životinje, druge su nam već stigle i da, lako je pomisliti da se vrtimo u krug. Dugoročno, kada pogledam unatrag 5, 10 ili više godina koliko smo angažirani u pomaganju životinjama, stvari su se drastično promijenile. Problemi napuštenih životinja se mijenjaju i ipak smo napravili korake naprijed. Snagu nam daju pojedinačne pobjede, promjene sudbina životinja na načine koje ne biste mogli ni zamisliti. Velika podrška su i ljudi, koji nam svojim gestama daju motivaciju i potvrdu da se ima smisla boriti. Tako da, kako je rekao Matthew McConaughey u ovome nas drži naš junak, a to je ono što će Bestie postati i napraviti u periodu od 5 ili 10 godina.
U radu sa životinjama stalno si između emocija i realnosti, koliko ti je bilo teško naučiti donositi ‘hladne’ odluke, pogotovo kad znaš da svaka životinja ima svoju priču?
Uh, balans emocija i realnosti. Baš najteža tema. Mogu pokušati dati odgovor, ali on je za svakoga drugačiji.
Nažalost, ove aktivnosti ne možeš raditi samo srcem. Kažem nažalost jer da nije tako, problema napuštenih životinja bi bilo puno manje. Potrebno je donositi puno racionalnih odluka i stalno odlijevati izazovima i donošenju lakših odluka. Ono što smo odredili kao točku od koje sve polazi je interes životinja. Od tu sve kreće i tu se sve vraća.
Balansiranje između emocija i realnosti odnosi najviše energije u mome danu. Strašno mi je važno da su emocije prisutne u našem radu, ali na pravim mjestima i u pravim trenutcima.
Postoji li neka konkretna životinja ili priča iz skloništa koja ti se baš urezala i koju se uhvatiš da se sjetiš i nakon svega što si prošao?
Luka u Parizu je jedna od najnevjerojatnijih priča, kao u nekom filmu. Zamislite lovačkog psa, seniora, u dobi od 10-12 godina, pronađenog u masliniku, kost i koža. Sjećam se da kad smo primili Luku, iako nije bio čipiran, zvali su me vlasnici koji su rekli da je Luka njihov podsjetnik za pokojnog oca i da ga vratimo tamo gdje je bio jer on tako i tamo živi.
E tu je onaj balans emocija i realnost opet bio izazvan, je li u redu dopustiti da pas živi bez skrbi tako, samo zato što je nekoć o njemu brinuo pokojni član obitelji? Luku nikada nismo vratili, a sudbina je imala druge planove pa ga je udomila naša volonterka te je posljednjih godinu i pol proveo u Parizu. Osobno sam ga odveo tamo i spoznaja da je tako nešto moguće ostavila je veliki utisak. Lukina priča posebna je jer je on stariji, lovački pas kakvima često dugo tražimo dom.
S druge strane, postoji li priča koja ti je bila posebno teška i koja te možda promijenila u načinu na koji danas gledaš ovaj posao?
Uh, naravno. Možda se dvije nameću kao najveće, ali bilo ih puno. Situacija na Žarkovici u Dubrovniku 2022. godine te otkriće slučaja Duilovu u Splitu 2024. godine zauvijek su promijenila moj pogled na sve. Tu sam vlastitim očima vidio što je čovjek sposoban napraviti životinji. Do tada sam stvari gledao kroz vlastitu realnost, gdje mi se takvo što činilo nemogućim. Nakon toga više ne gledam na stvari isto, niti ljude, niti granice onoga što se može dogoditi.
Koliko se vežeš za životinje s kojima radiš, i je li s vremenom postane lakše ili zapravo teže pustiti ih kad odu u novi dom?
Ponekad se šalim da sam da bih preživio, zaledio srce. Šalu na stranu, s vremenom naučite zaštititi dio sebe, jer inače ne možete dugoročno raditi ovaj posao. Moj racionalni dio smatra da nemamo pravo uvoditi svoje emocije ako životinja ide u dom u kojem će biti voljena. Jednostavno, to je vrhunac dugog procesa i rada čitavog tima. To ne znači da se ne vežete, jer bez te povezanosti ovaj posao nema smisla.
Je li ti se ikad dogodilo da si bio potpuno siguran da neko udomljavanje neće uspjeti, a na kraju te iznenadilo?
Apsolutno, puno puta sam bio potpuno demantiran od strane nevjerojatnih ljudi. Nemam nikakav problem ispričati se nekome što sam sumnjao i bio skeptičan, ali to je moj zadatak ovdje i otvoreno to kažem. Statistika je na strani toga da je bolje da budemo skeptični.
Puno je nezgodnije kada u nekoga jako vjerujemo pa se razočaramo. Zato je ono pitanje o emocijama i racionalnosti bilo tako teško. U procesu udomljenja pokušavamo eliminirati ego i osobne preferencije te gledati interes životinja. Svako udomljenje je drugačije. Promatramo funkcionira li ono i daju li vlasnik i životinja jedno drugome ono što im treba. Zapravo je jako jednostavno, ako me razumijete.
U javnosti se često priča o problemu napuštenih životinja, ali rješenja djeluju sporo, iz tvoje perspektive, gdje sustav najviše zapinje i zašto se te stvari tako teško mijenjaju?
Problem nije u nedostatku zakona i rješenja, nego u dosljednosti njihovog provođenja. Kao društvo stalno prolazimo kroz promjene i vjerujem da ako dugo, dosadno i uporno budemo ponavljali gdje je problem, jednog dana će se on i riješiti. Najveća greška je prihvatiti probleme kao svakodnevicu i prestati pričati o njima. Stvari se mijenjaju, samo ih je teško uočiti na kratkoročnoj skali.
Često ljudi imaju dosta romantičnu sliku rada sa životinjama i skloništima, možeš li opisati kako zapravo izgleda jedan ‘običan’ dan kod vas i što bi većinu ljudi tu najviše iznenadilo?
Količina fizičkog rada i fokusa koji je potreban iznenadi sve. Svakoga dana životinje trebaju hranjenje, čišćenje, šetnju, socijalizaciju, preglede i tretmane. Kada ste umorni, teže se nositi s izazovima i emocijama koje vas preplavljuju. Čak i jako sretni ishodi zahtijevaju svoju količinu energije.
Većina naših dana nema ništa “instagramskog” u sebi. Sretan sam i ponosan na ekipu koja radi težak i “nevidljiv” dio sa životinjama svaki dan, marljivo i predano. Naš tim koji čine Zelda, Mia, Vanja, Anna, Zdenka, Mirta, Barbara i mnogi drugi volonteri.
