Nisam ih nikada voljela i ne znam ni kada su točno ovladali mrežama — bilo je zaista davno. Znam samo da sam u jednom trenutku bila okružena videima s nevjerojatno urednim zdjelama acaija za doručak, znate one s listićima kokosa posloženima kao da im je netko prijetio. Narojile su se i cure iz Kalifornije (jer odakle drugo?) sa svojim minimalističkim “What I Eat in a Day” videima u kojima doručkuju bademov latte i jednu krišku bezglutenskog tosta s humusom. Možda zato danas ne podnosim fotke matcha latte (a prema ljudima koji ih stalno objavljuju gajim posebno mišljenje, tužite me). Mislim da sam na prve “What I Eat in a Day” videe naletjela dok smo još naivno vjerovali da su “dijeta” i “detox” dvije odrasle riječi koje se smiju pojavljivati u istom receptu.

Instinktivno sam znala da gledam nešto što mene, makar na sitno, umanjuje. Ne samo mene — nije to ništa osobno — već svakoga tko gleda. Iskreno, i sama se čudim kako se nikad nisam upecala (valjda sam se do tog trena već bila dovoljno puta upecala na druge pogrešne stvari da umijem prepoznati crvene lampice toksičnog ponašanja prerušenog u wellness). To umanjivanje na prvu loptu nije drastično, ali je s vremenom neumitno. Jer: “Zašto ja nemam ovako sređen stan, tako savršeno posložen tanjur, toliko čist pogled na hranu? Zašto ja jedem navečer? Zašto meni zafali šećera u tri?” Siguran put da se razbudi sumnja u sebe.

No ljudi ih gutaju. I bukvalno i preneseno. Čak i kada znaju da gutaju sr*nje. Tome svjedoči sedam milijardi pregleda #WhatIEatInADay taga na TikToku. Čast izuzecima. Ponekad su to stvarni pregledi dana — “danas za doručak jaja i špinat, zatim salata s kvinojom”, bez filtera, bez namjere. Ali češće nisu. Češće su to pažljivo montirani isječci gdje se svi obroci jedu uz bočicu vode s limunom i ton glasa koji kao da se ispričava što uopće mora jesti ili, još gore — fejk uživanje. To su 30-sekundni dnevnici žene kojoj čeljust radi kao metronom, ali tijelo kao da je u stanju vječne, nenametljive kontrole. “Danas sam pojela 1200 kalorija i osjećam se odlično”, kaže influencerica, a video ima dva milijuna pregleda i komentare: “Body goals (uz srca, obvsly)”, “This is what discipline looks like”, “Gonna try this tomorrow”. Ljudi gledaju. Lajkaju. Kupuju konzultacije. I — klikaju opet.
Pritom se svi (mi) koji klikamo i zadržavamo pogled volimo uvjeravati da smo iznad toga. Da znamo razliku između stvarnog i performansa, da se nas ti standardi ne tiču. I istina je: nismo glupi. Znamo da su videi editirani, da su obroci često nerealni, da iza “clean girl” doručka stoji čitava industrija nesigurnosti, diet culture i sjajnog, blijedog svjetla. Ali svejedno — gledamo. U tramvaju. Prije spavanja. U pauzi za ručak dok jedemo sendvič koji ne bismo nikad objavili.

Jer u tim videima ima nešto čudesno privlačno. Hrana je egzaktna: toliko grama, toliko kalorija, sve unaprijed znano. Tijelo je projekt, a tanjur je dokaz. Sve je pod kontrolom — i u svijetu koji se čini kaotičnim, to izgleda kao olakšanje. Kao formula. Ako ona pojede ovo i izgleda tako, možda i ja mogu. Nije to više samo znatiželja. To je tiha natjecateljska potreba, želja za potvrdom da nismo skroz pogriješili u životu jer danas nismo doručkovali chia puding i popili matcha latte.
Najopasnije je to što nas nitko ne tjera da to gledamo. Nema reklama, nema poruka “obavezno pogledaj”. Samo algoritam koji prepoznaje da se zadržavamo, da kliknemo na isti tip sadržaja iznova. On ne razlikuje ironiju od fascinacije. Ne zna je li “wtf 6 jagoda za ručak??” napisano s podsmijehom ili je “aspirational”. On zna samo da želimo još.


Zato su danas feedovi puni onih videa u kojima se za ručak jede 5 badema i 3 narezane jagode. Ok, pretjerujem – nisu baš svi videi takvi. Ali u najvećem broju im je zajedničko to da tijelo postaje dokaz discipline, a glad slabosti. I sve se to servira u neutralnim tonovima, uz glazbu koja kao da govori: smiri se, glad je u tvojoj glavi. Ovi videi nisu više samo “što sam jela”. Oni su postali vizualne bravure kontrole, bilješke o suzdržanosti, dnevnik sitne gladi s milijunskim pregledima.
I sad dolazimo do onog dijela gdje bi trebalo doći “ali”. Ali možda to i nije tako loše. Ali ako se koristi kao inspiracija, možda može biti korisno. Ali svatko bira što gleda. Ali… zapravo ne. Nema ali. Jer stvar je u tome da su ovi videi često tek perfidno upakirana dijeta, oslonjena na isti onaj imaginarij koji je godinama punio ženske časopise: pojedi ovo da izgledaš kao ono. Samo što sada ne dolazi od korporacije, nego od cure iz susjedstva. Ili iz LA-ja. Ili iz tvog algoritma.
Zato nije čudno da psiholozi i psihijatri glasno upozoravaju kako gledanje ovih videa može pogoršati sliku o tijelu, izazvati tjeskobu, potaknuti restriktivne obrasce hranjenja i, naravno, poremećaje u prehrani. I to ne samo kod onih koji već imaju problem, nego kod svih koji sebe uhvate kako razmišljaju: “Možda stvarno jedem previše.” Ili: “Možda bi bilo bolje da večeram ranije.” Ili: “Zašto ja nisam ovako organizirana?”
To je možda najopasnije. Jer što više gledamo, to više počinjemo mjeriti vlastitu svakodnevicu po tuđim tanjurima. Po količini maslaca koju netko drugi nije stavio. Po onome što netko drugi ne jede. Po količini (prividne!) kontrole koju u svom stvarnom, zbrkanom i lijepom životu nemamo. A onda ponovo u krug — još jedan video, još jedan dan, još jedna usporedba. I krug se zatvara.

Zato možda nije stvar u tome da prestanemo gledati. Nego da počnemo gledati drugačije. Da odista prepoznamo performans kad ga vidimo. Da odbijemo osjećati sram jer naš ručak ne stane u kocku leda. Da podržimo one koje pokazuju hranu bez svjetlosnog prstena — ima i takvih, naravno. Da se podsjetimo da život nije feed, i da ne mora biti savršen da bi bio dovoljno dobar.
Jer što sam danas jela? Iskreno — ne planiram snimati. Ali znam da nisam bila gladna. A to je sasvim dovoljno.