Postoje neke stvari na internetu za koje mi se čini da su stvorene isključivo za rubriku “Adio pameti” (već duže vrijeme mislim da je trebamo uvesti), a posljednjih mjeseci posebno mjesto na toj listi zauzima hrana. I to ne bilo kakva hrana, nego ona koja je toliko velika, skupa ili besmislena da se ponekad ozbiljno zapitam jesmo li svi kolektivno izgubili kompas. Doduše, internet me već godinama uspješno uvjerava da granice apsurda zapravo ne postoje, ali priznajem da me svaki put iznova uspije iznenaditi.
Tetar apsurda, prežderavanje i skupljanje lajkova
Nedavno sam tako ponovno naletjela na video gigantskog kroasana, toliko velikog da je pokraj njega običan kroasan izgledao kao minijaturna dekoracija za kućicu za lutke. Naravno, video je imao sve što jedan viralni gastro sadržaj danas treba imati: impresivne dimenzije, osobu koja pokušava odlomiti komad tijesta i komentare prepune oduševljenja. Ono što nisam uspjela zaključiti jest je li itko taj kroasan na kraju zaista pojeo ili se to naruči za video pa se kasnije baci?
@bakedsydney The world’s biggest chocolate fudge cake, just arrived at @bakedsydney_. Your favourite, now jumbo. Order online via the link in our bio.
♬ original sound – bakedsydney
I upravo mi je to najzanimljiviji dio cijele priče. Ne toliko činjenica da netko može napraviti kroasan od nekoliko kilograma (svaka čast na vještini), nego da smo došli do trenutka u kojem obična hrana očito više nije dovoljno zanimljiva.
Doduše, ljudi su oduvijek voljeli pretjerivati s hranom. Gozbe, raskošni stolovi i ekstravagantne prezentacije stoljećima su bili način pokazivanja bogatstva, moći i društvenog statusa. U tom smislu gigantski kroasani nisu nikakva revolucija. Promijenila se samo publika. Nekada ste morali biti pozvani na banket da biste svjedočili nečijem pretjerivanju, a danas vam je dovoljno otvoriti TikTok i izaći će vam hrpa gadljivih videa gigantske hrane i prežderavanja u svrhu lajkova. Jesmo li stvarno dotakli toliko dno?
@la.fonte.lattea 🔥 5 CHILI DI PANE E UNA FARCITURA CHE NON SCHERZA: ECCO IL NOSTRO CUZZETIELLO GIGANTE! 🤤 Una palatella da 5 chili, farcita con salsiccia in padella di nostra produzione, perché siamo anche macelleria, e parmigiana di melanzane! 🥖🍆 🎉 Perfetto da condividere a casa, con gli amici o come protagonista della tua festa! ⚠️ Si ordina almeno un giorno prima: il pane è artigianale e viene preparato il giorno prima apposta per te. 📍 La Fonte Lattea – Via Michelangelo da Caravaggio 3, Napoli ☎️ 081 714 61 21 per prenotare il tavolo o il tuo cuzzetiello gigante da portare a casa! #Cuzzetiello #FoodPorn #NapoliFood #lafontelattea ♬ audio originale – La Fonte Lattea Calda&Croccant
Kada je hrana postala sadržaj?
Jedan od najpoznatijih primjera ovog trenda dolazi iz pariške slastičarnice Philippea Conticinija, gdje je kroasan težak oko kilogram postao viralna senzacija. Ubrzo su se pojavile i druge predimenzionirane verzije peciva, od pain au chocolata do golemih baguettea, a društvene mreže preplavili su videozapisi ljudi koji pokušavaju jesti hranu očito osmišljenu za nešto drugo.
I nemam ništa protiv velikog kroasana. Dapače, teško mi je zamisliti mnogo stvari koje zvuče bolje od kvalitetnog kroasana s maslacem, osim možda još jednog. Ali u cijeloj toj priči fascinira me koliko je veličina postala važnija od okusa i koliko nam je zapravo nebitno je li nešto dobro ako je dovoljno neobično da zaustavi skrolanje.

Jer gigantski kroasan možda jest zabavan gastro eksperiment, ali istovremeno je i savršen primjer kulture u kojoj hranu sve češće promatramo kroz njezin potencijal za viralnost. Nije više dovoljno da nešto bude ukusno. Mora biti skupo, veliko, drugačije da bismo čekali u redu.
Posebno mi je zanimljivo koliko se u cijeloj toj opsesiji veličinom malo govori o tome što se s hranom događa nakon što kamera prestane snimati. Naravno, ne tvrdim da svaki gigantski kroasan završava u smeću. Vjerujem da se neki pojedu, neki podijele, ali i da se mnogo te hrane baci. Teško mi je ignorirati činjenicu da živimo u vremenu u kojem se istovremeno toliko govori o održivosti i odgovornoj potrošnji, dok s druge strane proizvodimo sadržaj čija je glavna atrakcija upravo pretjerivanje dok dio zemaljske kugle i dalje gladuje.

I pritom ne mislim samo na kroasane. Na društvenim mrežama možemo pronaći gigantske burgere, pizze, deserte i razne gastronomske eksperimente koji izgledaju kao da ih nitko nikada nije ni planirao pojesti.
Kruh od 60 dolara. Jer zašto ne?
S druge strane, dok se jedan dio gastroindustrije natječe u tome tko će napraviti veći kroasan, drugi je očito odlučio testirati koliko možemo naplatiti najobičniji kruh.
Nedavno je austrijska pekarnica RYE by Martin Auer otvorila lokaciju u njujorškom SoHou i privukla pozornost raženim kruhom od kiselog tijesta koji stoji 60 dolara. Riječ je o štruci teškoj oko kilogram i pol, pripremljenoj od kvalitetnih sastojaka i tradicionalnim postupkom, pa nije sasvim pošteno uspoređivati je s industrijskim kruhom iz supermarketa. Ali svejedno. Šezdeset dolara. Za kruh?
Cijela je priča postala još zabavnija kada se uključio Lidl, koji je ispred pekarnice parkirao reklamni kamion s porukom da se kod njih kruh može kupiti za 3,99 dolara, a za cijenu jedne luksuzne štruce čak 122 kroasana. Car je gol.
Moram priznati da me ta kampanja nasmijala. Ne zato što mislim da bi svaki kruh trebao koštati nekoliko eura niti zato što ne razumijem vrijednost zanatskog rada. Upravo suprotno. Kvalitetne namirnice, vrijeme, znanje i vještina imaju svoju cijenu i potpuno mi je jasno zašto ručno rađeni proizvodi ne mogu konkurirati industrijskoj proizvodnji. I mislim da se svakoj osobi koja se bavi proizvodnjom u Hrvatskoj treba dati neki orden s obzirom na sve poteškoće. Ali, opet ponavljam, 60 dolara za kruh? Preračunajte u kune pa vam možda bude jasnije. Ako vam i dalje nije jasno, evo vam i pahuljice koje koštaju 50 dolara.
@mister.lewis 💰Most Expensive Cereal 🥣
♬ original sound – Mister Lewis
Ne znam kako to drugačije objasniti nego da očito postoji razlika između plaćanja kvalitete i plaćanja osjećaja da sudjelujemo u nečemu ekskluzivnom. A čini mi se da je upravo taj osjećaj postao jedan od najskupljih sastojaka. Jer kruh od 60 dolara nije postao viralan samo zato što je skup. Postao je viralan zato što je njegova cijena dovoljno apsurdna da o njoj svi imamo mišljenje. Netko će ga kupiti da provjeri vrijedi li toliko, netko da pokaže da si ga može priuštiti, a netko će snimiti video u kojem objašnjava zašto ga nikada ne bi kupio. U sva tri slučaja kruh je svoje odradio.
Luksuz koji se mora dokazati
Posebno mi je zanimljivo kako su se u cijeloj toj priči spojile dvije krajnosti. S jedne strane imamo predimenzioniranu hranu koja privlači pozornost količinom, a s druge svakodnevne namirnice koje se pretvaraju u luksuzne proizvode zahvaljujući cijeni, prezentaciji i priči koja ih prati. I jedno i drugo zapravo funkcionira po vrlo sličnoj logici: proizvod mora biti dovoljno poseban da ga poželimo pokazati.

Naravno, hrana je oduvijek bila povezana s identitetom i društvenim statusom. Restorani u koje odlazimo, vina koja pijemo i namirnice koje kupujemo često govore nešto o našem ukusu. Iako je i to sve skupa postalo naporno. Ali društvene mreže toj su potrebi dodale novu dimenziju u kojoj više nije dovoljno uživati u iskustvu. Potrebno ga je dokumentirati, po mogućnosti tako da svi odmah shvate koliko je posebno.
I tu se vraćam na ono što me u cijeloj priči najviše muči. Živimo u vremenu u kojem se održivost, odgovorna potrošnja i smanjenje bacanja hrane spominju gotovo svakodnevno, a istovremeno nas fasciniraju gastronomski proizvodi čija je glavna atrakcija upravo pretjerivanje. S jedne strane pažljivo biramo višekratne vrećice i slamke, a s druge oduševljeno gledamo kako netko reže kroasan veličine manjeg kauča.
Ne mislim pritom da je svaki veliki kroasan ekološki problem niti da je svaka skupa štruca kruha marketinška prijevara. Problem je puno širi od nekoliko viralnih pekarnica. Riječ je o kulturi u kojoj se sve, pa čak i nešto toliko osnovno kao hrana, mora pretvoriti u senzaciju da bi nam bilo vrijedno pozornosti.
Možda me u cijeloj priči najviše zabavlja činjenica da se toliko trudimo izmisliti nešto novo od stvari koje su već same po sebi dobre. I ne želim zvučati kao osoba koja misli da je nekada sve bilo bolje (iako mislim da je puno toga bilo bolje). Volim lijepe restorane, zanimljive gastronomske koncepte i ljude koji eksperimentiraju s hranom. Dapače, mislim da je upravo kreativnost jedan od najuzbudljivijih dijelova gastronomije. Ali kreativnost i pretjerivanje nisu nužno ista stvar.
Ponekad mi se čini da smo toliko opsjednuti idejom da nešto mora biti posebno da smo potpuno zaboravili uživati u običnom. I možda je upravo to najveći apsurd cijelog trenda. Uspjeli smo od hrane, jedne od najosnovnijih i najljepših svakodnevnih stvari, napraviti još jedno natjecanje i apsurd.