Vintage revival: Kako je preprodaja rabljene odjeće promijenila modni svijet

19.01.2022.
Share on facebook
Share on twitter
Share on email

Svojih prvih vintage ulova još se sjećam poprilično živo. Iako je od tada prošlo više od deset godina, kao da je bilo jučer pamtim to uzbuđenje koje bi u meni izazvao pogled na sajam načičkan kulama nabacane odjeće ili vrludanje između pretrpanih štendera nekog zabačenog second hand dućana u predgrađu. Ekstatična poput klinca na božićno jutro i s pedantnošću Indiane Jonesa koji njuška po egipatskim piramidama, svaki komad tkanine prebacila bi iz ruke u ruku, ne znajući ni sama što ustvari tražim, no uvijek se nadajući da ću pronaći dragulj koji je nekome promaknuo.

Istinu da vam kažem, moji tadašnji nalazi nisu bili bog zna kako lukrativni, većinom su to bili potpuno bizarni komadi koje je netko nekoć sašio, preveliki sakoi nečijeg djeda koji su predugo visjeli na tavanu, smaragdno zelene haljine s volanima izrazito čednog kroja ili pak demode “kostimići” iz osamdesetih koje više nitko ne nosi na posao. Našle bi se tu i pokoje Levisice i poneki, sasvim solidno očuvan, klasični bež baloner. No ustvari, u takve pohode nije se išlo radi decentne garderobe, išlo se zbog uzbuđenja koje izaziva traženje, zbog zadovoljstva što imaš nešto jedinstveno (koliko to god bizarno ponekad izgledalo) i zbog te neke priče koju, pomalo romantično, iskonstruiramo u svojim glavama pri pogledu na stvar koju je nekoć netko drugi imao. No, prije nešto više od deset godina, to nije bio hobi o kojem se otvoreno razgovaralo, većina je na thrifting gledala pomalo posprdno i svisoka pa se buvljačilo diskretno, u uskom krugu istomišljenika koji su dijelili zajedničku strast prema vintage odjeći i rabljenim komadima, iz koje god ere datirali.

Kako je jednom rekao pametan Netko, “samo mijena stalna jest”, tako se i odnos prema “staroj, rabljenoj odjeći koju više nitko ne želi” u međuvremenu promijenio. Zajedno s izmijenjenim stavom stigla je i promjena u jeziku, pa se danas, umjesto “starih krpa” koristi izraz pre-loved ili pre-owned. A pre-loved i pre-owned popularniji su nego ikada prije. Ta promjena u razmišljanju (i posljedično, u ponašanju) kupaca nije se dogodila preko noći, no prodaja rabljenih komada posebnu je popularnost doživjela u posljednje dvije pandemijske godine kada se fokus sa sajmova, buvljaka i vintage butika premjestio u virtualnu sferu. Pažnju su pritom posebno privukli resale sajtovi kao što su The RealReal, Vestiaire Collective, Hewi ili Collector Square na kojima korisnici kupuju i prodaju pre-owned komade s etiketama luksuznih brendova. Svi navedeni sajtovi u posljednje dvije godine zabilježili su rekordan broj prodaja, pretraživanja i rekordne prihode.

Donedavno opskurna, prodaja rabljene (posebno luksuzne) odjeće postala je ozbiljan biznis. Sudeći po izvještajima i predikcijama koje nude tvrtke poput GlobalDate i ThredUpa, a kako navodi Vogue UK, “tržište second-hand odjećom će se u narednih pet godina udvostručiti i rasti 11 puta brže od retail sektora”. Za izmučeni eko-sustav, čijem je zagađenju podosta kumovala i modna industrija, to je sjajna vijest. Zašto je popularnost pre-owned komada toliko porasla upravo u vremenu pandemije, nitko ne može sa sigurnošću odrediti. Možda je tom trendu kumovalo propagiranje održivosti, podizanje svijesti o negativnom utjecaju koji moda ima na ekologiju, a možda su krizna vremena bila svojevrsni poticaj kupcima da počnu ulagati u komade odjeće koji ne gube vrijednost (a u nekim slučajevima vrijednost im i raste), koji će dobro izgledati godinama i koji će, na koncu, ako zagusti opet moći nekome prodati. Popularnosti vintage odjeće doprinijele su i zvijezde pojavljujući se na crvenom tepihu, u većem broju nego ikada prije, u vintage draguljima modnih kuća, a veliku uslugu cirkularnoj modi napravile su i influencerice poput Camille Charrière koja svojoj milijunskoj četi followera često servira pre-loved ulove. Do promjena potrošačkih navika doveo je splet različitih razloga, no najvažnije je to da je učinak pozitivan. Sudeći po izvještaju platforme Farfetch, “kupovina rabljenog komada, u usporedbi s kupovinom novog, ‘štedi’ u prosjeku jedan kilogram otpada, 3.040 litara vode i 22 kilograma ugljikovog dioksida”. Ako ćemo biti posve iskreni, jedino je cirkularna ekonomija istinski održiva, smanjena potražnja trebala bi rezultirati smanjenjem ponude, no nadati se da će modna industrija naprosto prestati proizvoditi novu odjeću je, ipak, utopija.

Iako je oduvijek postojalo tržište rabljenih luksuznih proizvoda poput automobila, satova ili nakita, za modne je kuće preprodaja rabljene odjeće s njihovom etiketom oduvijek bila svojevrstan tabu. No, trend kupovine i prodaje pre-owned komada postao je toliko jak da ga niti high end brendovi više ne mogu ignorirati. Svaki put kad neka modna kuća izbaci novu verziju nekog starog komada, ljudi mahnito traže original iz osamdesetih ili devedesetih, a on se rasproda brzinom munje. Komadi s njihovim potpisom vrte lovu na online resale sajtovima i oni tu, tehnički, ne mogu ništa. Ili možda ipak mogu? Ne želeći propustiti svoj dio kolača, i prateći mantru “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, modne su kuće odlučile uključiti se u igru. Talijanska kuća Gucci, na čelu s kreativnim direktorom Alessandrom Micheleom, koji je pasionirani kolekcionar vintage predmeta, u rujnu je pokrenula Gucci Vault – virtualni concept store koji nudi odjevne predmete koje su otkupili od privatnih kolekcionara ili na aukcijama, od Jackie torbice s kraja pedesetih do samtenog kaputa iz sedamdesetih. Cijene su, jasno, astronomske. No, stvari se, unatoč tome, ako je suditi po SOLD natpisima, ipak prodaju. Popularnost resale sajtova nije zanemarila niti Virginie Viard koja je u Chanel kolekciji za narednu toplu sezonu “vratila” mnoge vintage uspješnice koje su hit na platformama za resale, a Pierpaolo Piccioli je za Valentino, uz nove komade, ponovno dizajnirao komade iz arhive podsjećajući modnu publiku na stare hitove. Možda prodaja novih komada neće eksplodirati, no vraćanje starih uspješnica u spotlight je sasvim dobra strategija da se estetika približi mlađim generacijama na koje više utječe ponuda Vestiaire Collectivea nego modna revija.

Brendovi naslućuju da bi se trebali ozbiljnije pozabaviti svojom vintage sekcijom i samo je pitanje vremena kada će i ostali početi slijediti primjer Guccija i početi sami kontrolirati prodaju arhivskih komada. Osim što će time potvrditi svoj status kao brendovi koji potiču cirkularnu ekonomiju (i održivost, što je danas neopisivo važno!), vratit će u opticaj komade koji stoje “zaboravljeni” i kreirati novi izvor prihoda. S druge strane, vintage odjeća je jamac kvalitete. Ako 2022. godine možeš prodati nešto proizvedeno sedamdesetih godina i to nešto i dalje izgleda sjajno, postoji li zorniji dokaz kvalitete? Tko zna, no možda popularnost preprodaje rabljenih komada na koncu redefinira i pojam luksuza. Brend koji se može podičiti (i dokazati) da njegova odjeća traje pola stoljeća epitet “luksuzan” svakako zaslužuje. Ono što neki predmet čini luksuznim nije njegova cijena, nego trajnost.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
SAZNAJ VIŠE: