Arhitektonski ured rijetko je samo mjesto rada. U najboljem slučaju, on postaje produžetak načina razmišljanja svojih autora, prostor koji ne služi samo produkciji projekata, nego i kontinuiranom oblikovanju ideja, odnosa i procesa. Upravo je iz takvog promišljanja nastao ured DWG u Splitu, zamišljen kao prostorni manifest arhitektonske prakse, mjesto u kojem se brišu granice između rada, istraživanja, eksperimenta i svakodnevnog života. Umjesto standardiziranog uredskog prostora, autori su oblikovali svojevrsnu kreativnu kapsulu, laboratorij arhitektonske misli u kojem prostor aktivno sudjeluje u procesu nastajanja arhitekture.
Prostor za razmjenu ideja: interijer arhitektonskog ureda DWG
Studio DWG osnovali su 2020. godine u Splitu arhitekti Marin Grubić i Dino Perčić, dugogodišnji prijatelji i suradnici. Prije pokretanja vlastitog studija zajedno su radili u arhitektonskom uredu Mirjane Beganović, autorice poznate po dosljednom njegovanju principa total designa. Takav pristup, u kojem se projekt promišlja od prazne parcele do završnog detalja interijera, snažno je oblikovao njihov profesionalni identitet. Upravo se taj utjecaj jasno očituje u uredu DWG, prostoru u kojem su arhitektura, dizajn interijera, namještaj, umjetnost i atmosfera promišljeni kao nerazdvojna cjelina.
Od samog ulaska jasno je kako je cijeli interijer organiziran oko ideje zajedništva i komunikacije. Središnji element prostora monumentalni je zajednički stol s pločom od travertina, položen na masivne inox noge. Više od komada namještaja, stol funkcionira kao prostorna i konceptualna jezgra ureda. Projektiran za osam radnih mjesta, on okuplja arhitekte oko zajedničkog centra, potičući dijalog, spontanu razmjenu ideja i kolektivno promišljanje. Takav raspored rada odražava samu prirodu arhitektonske profesije, u kojoj projekt rijetko nastaje izolirano, već kroz kontinuirani proces rasprave, korekcija i zajedničkog razvoja ideja.
Materijalnost prostora pritom igra ključnu ulogu u stvaranju identiteta ureda. Travertin, kao dominantan element radnog stola, prostoru daje osjećaj trajnosti i težine, dok refleksivne inox noge uvode preciznost i suvremenost. Taj kontrast grubog i profinjenog, toplog i hladnog, prisutan je u cijelom interijeru te stvara atmosferu koja istodobno djeluje radno, ali i kontemplativno. Prostor nije sterilno minimalistički, već pažljivo slojevit, s materijalima koji imaju taktilnost i karakter.
Posebnost ureda dodatno se očituje u njegovu odnosu prema vanjskom prostoru. Interijer je uvučen pola metra ispod razine sjeverne terase, čime terasa postaje prirodni produžetak unutrašnjosti. Tretirana kao polivalentna klupa, ona ulazi u prostor gotovo neprimjetno, brišući granicu između unutra i vani. Taj kontinuirani tok prostora omogućuje različite načine korištenja, terasa postaje mjesto konzultacija, neformalnih sastanaka, prezentacija ili jednostavno boravka. Arhitektura ovdje ne nameće strogo definirane funkcije, već ostavlja prostor za spontanost i prilagodbu svakodnevnim potrebama korisnika.
Uzduž zida nasuprot staklenoj stijeni proteže se biblioteka s arhitektonskom literaturom, zamišljena kao memorija ureda. Ona nije tek dekorativni element, nego aktivni arhiv znanja i referenci koji svakodnevno sudjeluje u radu studija. Knjige, časopisi i publikacije tvore fizički sloj kolektivnog iskustva i profesionalnog identiteta, podsjećajući da arhitektura uvijek nastaje u dijalogu s poviješću, teorijom i kulturom prostora.
Radni stol nastavlja se prema konferencijskoj sobi, gdje se materijalna atmosfera suptilno mijenja. Travertin ustupa mjesto toplom hrastovom stolu, čime prostor dobiva smireniji i intimniji karakter. Ova promjena materijala nije slučajna; ona označava prijelaz iz dinamične radne zone u prostor koncentracije, sastanaka i prezentacija. Konferencijska soba tako postaje mjesto artikulacije ideja, gdje se projekti predstavljaju investitorima, analiziraju i razvijaju u suradnji s drugim sudionicima procesa.
Neposredno uz konferencijsku zonu smještena je materioteka, jedan od najvažnijih elemenata svakog arhitektonskog studija. U uredu DWG ona funkcionira kao taktilni arhiv materijala, prostor u kojem su okupljeni uzorci drva, kamena, pločica, tkanina i boja. Materioteka omogućuje neposredan kontakt s materijalima, što je u vremenu digitalnih prikaza i rendera posebno važno. Arhitektura se ovdje ne promatra samo vizualno, nego i kroz teksturu, težinu i dodir. Stol za sastanke tako vrlo lako postaje radna platforma za moodboardove, koncepte i istraživanja, mjesto gdje ideje dobivaju svoju materijalnu dimenziju.
Iza skrivenih vrata smještene su servisne zone, kuhinja i toalet, diskretno integrirane u cjelinu prostora kako bi se očuvala njegova čistoća i kontinuitet. Kuhinja pritom nije zamišljena samo kao utilitarni prostor, nego i kao neformalna zona susreta i svakodnevne komunikacije. Upravo u takvim prostorima često nastaju spontane ideje i razgovori koji oblikuju kreativni proces.
Karakter ureda dodatno definiraju pažljivo odabrani umjetnički i dizajnerski artefakti. Slika umjetnika Stankovića u kuhinji, Eamesova ptica, Starckovo kultno cijedilo i Koonsov balon-pas prostoru daju sloj kulturnog identiteta i osobnog senzibiliteta autora. Ti predmeti nisu tek estetski detalji, već referentne točke koje govore o interesima, utjecajima i vrijednostima studija. Posebno mjesto zauzima restaurirani nacrt stadiona Poljud iz 1978. godine, pronađen na gradilištu i pretvoren u artefakt arhitektonske baštine. Njegova prisutnost unosi u prostor dimenziju lokalne memorije i povezuje suvremeni ured s važnim trenutkom hrvatske arhitektonske povijesti.
Splitski ured STUDIO.DWG nije zamišljen samo kao mjesto rada, već kao cjeloviti ekosustav arhitektonskog stvaranja. Prostor postaje alat, scenografija i aktivni sudionik procesa projektiranja. Kroz pažljivo oblikovane odnose materijala, funkcija i ambijenta, ured stvara okvir za istraživanje, razmjenu i eksperiment, potvrđujući kako arhitektura može biti jednako snažna u prostoru svakodnevice kao i u velikim javnim projektima.
