Nedavno sam, nakon dugo vremena, ponovno gledala film “Kids”, Larrya Clarka iz 1995. godine. Sinonim za skate kulturu devedesetih na ulicama New Yorka. Klinci su slobodni od definicija, kočnica, slobodni od razmišljanja što bi trebali ili ne, uglavnom su na ulici, voze skate i druže se, na sve moguće načine. Dobro im je. Autentičan prikaz kulture ulice kakva jest – slobodna, raznovrsna, živopisna, opuštena, rasterećena. Prva pomisao na prikaz skate kulture u Hrvatskoj – fotograf Kristijan Smok. Fantastičan je foto-dokumentarist čiji kadrovi bilježe život ulice i svjedoci su vremena, na sličan način kako danas gledamo majstore, domaće i svjetske, crno-bijele fotografije iz prošlog stoljeća. Kristijan je dosljedan promatrač svog doba i baš zato je jako zanimljiv.
Zanimanje za fotografiju i prvi radovi za njega su započeli upravo na ulici; kroz skejtanje, kroz dijeljenje ljubavi prema skate kulturi s istomišljenicima te stvaranju iste te kulture 2000-ih kod nas. Tada je Zagreb imao Sretnu kuću, značajan naziv za period kada je skate scena kod nas bila iznimno jaka i prisutna u gotovo svim većim, i nešto manjim, gradovima diljem Hrvatske. Plodno doba u Hrvatskoj za tako važnu subkulturu. Zagreb nažalost više nema Sretnu kuću, ali ostanimo u tom dobu. Bilo je vrijeme da Kristijana konačno pitam što sve pamti od tada, kakva je bila skate scena kod nas, a kakva je danas i kako je zapravo sve počelo. A skate je doista stil života. Staneš na njega, lagano se odguruješ i kruzaš gradom. Nepodnošljivo dobra lakoća kretanja kroz život.
IAKO SI VEĆ DUGO NA SCENI, O TVOJIM POČECIMA NISAM USPJELA PUNO ISKOPATI. NEKA FOTOGRAFIJE NAJBOLJE GOVORE O TOME, SLAŽEM SE, ALI ZA POČETAK DA TE IPAK PREDSTAVIMO; RECI MI VIŠE O SVOJIM POČECIMA, UMJETNIČKOJ POZADINI I ŠTO SI MISLIO DA ĆEŠ “POSTATI KAD NARASTEŠ”…
Moji počeci kreću dosta rano što se tiče umjetnosti. Imao sam susjedu koja me čuvala kao dijete u vrtićkoj dobi te kasnije u ranim školskim danima kada to nisu mogle bake i djedovi. Susjeda je bila slikarica. Imala je stan doslovno prekriven uljima na platnu. Od velikih do malih formata. Na platnima su bili motivi od mrtve prirode do jedrenjaka u moru. Učila me prvim crtama, bar koliko se ja sjećam (vjerojatno su mama i tata bili prvi, no ja pamtim nju kako me uči crtati). Tijekom osnovne škole nisam baš bio dobar đak, tj. nisam se snalazio u okvirima “normalnog” da se tako izrazim. Katkad, dok su đaci pisali testove, ja sam crtao po klupi. Čak sam jednom dobio 2 iz testa koji nisam napisao jer se moj rad na klupi svidio učiteljici. Stariji prijatelj iz kvarta stalno je crtao i to me počelo interesirati. Rekao mi je da će upisati srednju likovnu školu. Za mene je to bilo to. Crtanje po cijele dane za ocjene, nema ljepše – pomislih.
S OBZIROM NA TO DA JE KOD TEBE SVE KRENULO S KULTUROM ULICE I SKEJTANJEM, RECI MI KAKVE SU BILE TE DEVEDESETE KOD NAS?
Negdje u petom razredu gledam seriju princ iz Bel Air-a, krećem slušati hip-hop i rap glazbu.
Velik utjecaj na tu glazbu imao je film “Menace II Society” iz 1993. godine. Oko 1995. godine počinjemo voziti role u kvartu. Malo po malo odlazimo u centar i nalazimo prave “profiće” na HNK – blajhanih kosa skaču „u“ Zdenac života i preko stepenica. Ludiloooo!!! Bili smo ukipljeni što sve mogu. Ubrzo smo bili prihvaćeni, naravno da smo morali ići po vodu starijima i po svijeće za mazanje stepenica da bi bolje mogli grindati. Ubrzo smo i mi skužili neke trikove. Kreću prva natjecanja, jamovi i putovanja u obližnje gradove. Sjećam se jama na Ininoj zgradi u Novom Zagrebu, jama u Dubravi, velike rampe na Zapadnom kolodvoru, prvog putovanja u Karlovac vlakom i sličnih gradova. Sjećam se građenja rolerskog parka ispred Crkve Sv. Marka na Markovom trgu, što je danas nezamislivo. Mislim da sam tamo proveo cijelo ljeto 1996. godine. Bila je rampa i na Strossmayerovom šetalištu. Na dosta tih događanja bili su uključeni brejkeri (break dance) i ekipa s hip-hop scene poput Yung Lordz-a, Tbf-a, Tram 11. Rolerski park je maknut s Markovog trga i dolazimo do 1998. godine. Sjećam se da sam na školskom sajmu kupio svoju prvu kazetu od starijih đaka, bila je to Nirvana – “Nevermind”. Kreće punk glazba i postupno raste zanimanje za skateboardom jer su skejteri bili preko puta HNK-a, na Mimari.
JUČER SAM PONOVNO GLEDALA “KIDS” LARRYJA CLARKA, FILM KOJI JE TADA ŠOKIRAO NAČINOM NA KOJI JE DOKUMENTARISTIČKI PREDSTAVIO SKATE KULTURU NEW YORKA, DA BI DANAS IMAO KULTNI STATUS U SVIJETU FILMA. OSJETILA SAM VELIKU NOSTALGIJU ZA DEVEDESETIMA. SJEĆAŠ SE FILMA?
Da da, tema su skejteri u New Yorku. To me još više potaknulo da krenem razmišljati o skateboardu. Jedan od mojih uzora u to je vrijeme na rolama počeo voziti skejt, pa sam i ja krenuo tim putem. Sjećam se početaka i bilo je užasno teško. No toliko me sve dojmilo oko skejta da nisam odustajao: te grafike na daskama, način oblačenja, spika i sl. Veliko, i možda dan danas najbolje skate natjecanje od Warehousea dogodilo se tada na Mimari. Skejteri su imali elemente na Mimari za skakanje i grindanje. Tada krećem i na probe bendova kao fan jer me prijatelj Krcko iz kvarta, koji je tada bio prvi srednje u klasičnoj gimnaziji, upoznao s njima. Jedan od najdražih lokalnih punk bendova iz toga doba bio mi je Mikrofinija. Kreću putovanja s tim bendom kao što su ranije bila putovanja na rolerska natjecanja. Sjećam se najboljeg koncerta u kutinskom klubu “Baraka”, zatim Hladnog piva u Kulušiću. Godine 1999. saznajemo na Mimari da u Ljubljanu dolazi Vans Warped Tour – profesionalci iz Amerike i bendovi koje slušamo na izlizanim trakama kazeta.
Kažem mami i tati da moram ići na to; MORAAAAM!!! Ali ne mogu sam jer nisam punoljetan, nemam osobnu. I tako brže bolje napravim osobnu sa 14 godina. Čovječe, jedini imam osobnu u osnovnoj školi!!! Krećemo tako za Ljubljanu busom koji je pun pankera, ne skejtera. Tada još nismo baš bili priznati kod starijih skejtera dok u punk ekipi to nije bio problem. Taj event mi se definitivno urezao u pamćenje. Najbolji skejteri i bendovi na istom mjestu. Noć za pamćenje!
Pankeri u to doba skvotiraju zgradu taxi remonta u Adžijinoj ulici, skejteri grade skatepark unutra. Zimu provodimo unutra. Sjećam se da je pod bio pun ulja od popravaka automobila i sklizalo se, no to nam nije nam pretjerano smetalo. Ne mogu sa sigurnošću reći kada je zgrada „pala“ od skinheadsa. U to su vrijeme u gradu bili veliki problemi oko punkera i skinheadsa. Jedne večeri na Staru godinu znali smo da će skinheadsi napasti skvot. Odlazim tamo prije novogodišnjeg tuluma. Atmosfera je bila kao u filmovima Mad Maxa. Lože se velike limene kante ulja da bi bilo toplije, svi su imali neku vrstu obrane u rukama. Sjećam se šipki omotanih lancima i bodljikavim žicama. Denis Latin je u to doba odradio tu temu u svojoj emisiji – problematika pankera i skinheadsa. Novogodišnje jutro, palim televizor i na vijestima vidim kako vatrogasci gase tu zgradu od požara. NEEEEE!!! Ode skatepark i skrovište za zimu, no skejterski elementi ostaju netaknuti. Čak se jedan prijatelj spasio ispod jednog elementa od skinheadsa. Mislili su i to zapaliti Molotovljevim koktelom, no ipak nisu jer su to skejterski elementi. Tako je kružila priča centrom grada.
Godine 2000. upisujem srednju školu za Primijenjenu umjetnost i dizajn. Dobro mi je, nije mi nepoznato. Znam iz ranijih priča kako je tamo. Uživam i konačno sam prihvaćen kao normalan, da se tako izrazim. Normalno je da nosim široke hlače, da sam izblajhan, da vozim skejt, da crtam po ruksaku i sl. Normalan sam! Srećem u školi Duxa kojeg znam preko skejta od ranije. Na Mimaru se ide svaki dan poslije škole gdje upoznajem nove ljude, danas prijatelje. Ima nas svaki dan preko 20 na skejtu. Skejt kreće sve aktivnije i aktivnije. Osnivamo crew (ekipu) Bad Azz Kruh koja snima skejt filmove. Shpaolinci kreću raditi skate-park na parkingu ispred doma zdravlja. Kreće priča oko Shpaolina (Špansko crew). Kroz par godina smo izbacili par filmova te jedan od naših najboljih filmova pod nazivom “Kronika” te kasnije “Kolaž”. Shpaolinci su isto tako izbacili par svojih filmova. Proputovali smo veliki dio Lijepe naše u to doba. Uvijek su to bila tri crewa koji putuju, Warehouse, Bad Azz Kruh i Shpaolin. Svakih par mjeseci, pa čak i tjedana, u drugom gradu. Hrvatska je tada imala jaku scenu, od Osijeka, Rijeke, Splita… Kasnije se javljaju Đakovo, Slavonski Brod, Koprivnica, Varaždin, Fažana. Bili su tu nezaboravni tulumi u Slavonskom Brodu u klubu „Rupa“, tulumi na Kvarneru, afteri u Koprivnici. Split, koji nas je uvijek dočekao raširenih ruku, uz odličnu organizaciju i vrhunski provod. Uz to sve pokušavam i biti što bolji na likovnom dijelu no skateboard i punk glazba me previše odvlače u svoje naručje.
U SVE TO SLUČAJNO SE UMIJEŠALA FOTOGRAFIJA, I TO KRAJEM DEVEDESETIH KADA SI POČEO SA SKEJTANJEM, JE LI TAKO?
Za svoj 18. rođendan želim fotoaparat da mogu slikati skateboard. Želim profesionalni aparat. Onaj na kojemu se mijenjaju objektivi. No ti su jako skupi, a i starci pretpostavljam ne znaju da li je to samo hir ili stvarno. Kupuju mi mali polu “idiot” aparat s 5.0 mega piksela. Ufff, to nije to, ali šta sad. I malo po malo pokušavam slikati skejt tim aparatom. Najveći problem kod njega bio je to što je imao autofokus koji se nije mogao isključiti. Isti taj AF imao je vremensku razliku od samog klika pa do slikanja fotografije. Uffff, kako da njime slikam akciju? Trebam zamrznuti skejtera u točno tom trenutku od 125 dijela sekunde ili više. I malo pomalo sam shvatio da nema druge nego poslati skejtera da stane na mjesto na kojem će skakati i zatim držati okidač na pola cijelo vrijeme dok on ne ode na zalet i krene. Sekundu prije nego što skoči ili pola sekunde prije stisnem do kraja okidač. USPIO SAM!!! Imam svoju prvu fotografiju koja nešto vrijedi.
Nakon dvije godine moljenja i kukanja, manjih poslova na scenografiji te fizičkim poslovima skupili smo starci i ja za moj prvi DSLR. Čovječe, stisneš okidač i slika u treptaj oka! Ovo je prelagano, pomislih. I stvarno je bilo lagano poslije onog malog aparata. Zahvalan sam starcima na tom prvom aparatu možda više od ovog novijeg jer me taj mali naučio doista mnogo. Polako kreće širenje opreme i kompleksniji trikovi te eksterijeri. Krećem rabiti bljeskalice i igrati se rasvjetom. Kreće praćenje svih natjecanja na kojima sam bio, pa čak i besplatna putovanja preko fotografije jer fotografiram za organizatore. Osnivamo skejterski časopis Kolektiv magazin. Cilj moje fotografije tada bio je imati fotografiju u tom magazinu. Na kraju sam u njemu završio kao skejter, a ne fotograf s fotografijama. Kreću skupne i samostalne izložbe na temu skejtera.
Godine 2005. upisujem Likovnu akademiju, smjer za restauraciju i konzervaciju umjetnina – smjer kiparstvo. Tada gotovo prestajem sa skejtom jer nemam više vremena. Nisam slutio da će predavanja biti od jutra do mraka. No dobra je klasa i nekako se svi slažemo. Imamo natjecateljski duh što je odlično za napredovanje i dizanje ljestvice u radu. Provodimo vrijeme više zajedno nego s najbližima. Zagreb 2007. odjednom dobiva bazen/skulpturu za skate u sklopu festivala Street of asphalt koji organizira Kultura promjene. Glavni akter cijele priče je Sergej Vutuc (umjetnik, fotograf, uzor). Kreće totalno nova perspektiva u kulturi skateboarda – DIY (uradi sam). Krećemo učiti voziti bazen kao što smo tamo 1997. krenuli učiti voziti skejt.
Opet je teško, svaki pad boli duplo više, duplo više nas umara jer rade dijelovi tijela za koja ni ne znamo da ih „imamo“ jer na ravnom skejtanju se ne rabe. Ponovo se zaljubljujem u skejt. U prvih godinu dana upoznajem toliko stranaca kao nikada u životu. Ponovo fotografiram svaki dan. Živimo san, “surfamo” u centru gradu i nitko nas ne dira imamo svoj mali raj.
Kreće zima i što sad?! Tražimo i molimo Studentski centar da nam ustupi neki prostor na korištenje da si napravimo skejt rampu ili sl. Odobren nam je prostor i u taj prostor se postavlja skejt mini rampa. Prostor nazivamo sretna kuća.
Zagreb ima mikro zajednicu koja vozi tranzicije. Kreću video uradci i fotografije po internetu i planovi za sljedeću sezonu. Tako sljedeće sezone kreće BOOM!!! Svaki vikend stranci dolaze i voze s nama. Zagreb postaje točka na mapi Balkana kao obavezna skejt točka. Godinu dana kasnije dolaze Amerikanci koji su nam uzori koje smo kao djeca gledali kroz časopise te na VHS-u. Stojimo rame uz rame i pitaju nas mogu li skejtati s nama. Nama ništa nije jasno??? Evo i sad dok pišem ovo steže me knedla u grlu, ali o tome ćemo malo kasnije. Ti isti profesionalci ostaju dva dana u Zagrebu i družimo se. Nakon par mjeseci naša priča, naš mali raj, izlazi u najpoznatijem svjetskom časopisu s najvećom titulom u DIY kulturi na par strana. Naša mala oaza s niti 300 m2 kreće biti, ne samo europska skejt točka, već i svjetska.
Kroz cijelu tu priču sam upoznao doista puno ljudi te sam s nekima ostao u kontaktu zbog fotografija koje sam napravio dok su skejtali na našem bazenu. Tako sam i dospio u neke od najbitnijih europskih skateboard magazina te websiteova. Pozvan sam na par turneja za veliku skate kompaniju da fotografiram njihove vozače za kampanju tenisica.
U isto vrijeme ekipa iz Postojne u Sloveniji gradi istu priču samo puno veću i postajemo obitelj.
Na par sto kilometara ista priča s istom kulturom, ali drugačijim konceptom. Jedni drugima šaljemo goste i dijelimo istu ljubav. U SC-u krećemo s popratnim programom i radionicama. Imamo prvi skate film festival. Kasnije u Fažani kreće isto skateboard film festival pod nazivom „Vladimir skate film festival“ koji upravo slavi 10 godina i postaje jedan od glavnih festivala u svijetu skateboardinga. U to vrijeme dok smo skejtali na bazenu često smo išli u Kset koji je jako blizu SC-a, pa sam spletom okolnosti završio u nekoj priči da fotografiram cjelogodišnji program Riddim’n’Culture pod vodstvom Zvonimir Stamaća.
Dobio sam upad, bon za pivu do dvije na šanku i otvorene ruke da radim što god hoću. Mogu na pozornicu, mogu u publiku, mogu što god hoću. Te godine sam puno toga naučio o klupskoj fotografiji. Naučio sam raditi sa svojom rasvjetom i rasvjetom kluba. Čak sam imao privilegiju prisustvovati i sugerirati klupsku rasvjetu kako bi to što bolje izgledalo na fotografijama.
Diplomirao sam 2012. godine, posao me već čekao u firmi u kojoj smo ljeti imali praksu. Ubrzo krećem s poslovima u struci na obnovi fasada-štukatura. Dosta sam na terenu i ne stignem skejtati, ali i dalje se bavim fotografijom. Godine 2013. vraćam se s terenskog posla u Zagreb i radim po centru grada. Fotografiram sve više komercijalne poslove i noću koncerte.
Kobna 2013. godine. Kad smo kod one knedle u grlu…Grad Zagreb i Studentski centar ruše bazen/skulpturu!!!
Sjećam se točno tog jutra, neću ga zaboraviti nikad. Radim na restauraciji na zgradi u centru grada. Zvoni mobitel u 8:40, javlja se prijatelj od prijatelja koji živi u zgradi na Savskoj ulici koja gleda na Studentski centar i javlja da ruše bazen/skulpturu. MA TKO, ŠTA?!?! BAGERI, kaže on!!! Brzo otrčim do šefa i kažem da moram hitno s posla te da ću mu se javiti čim mogu. Zovem Duxa sve mu ispričam i skačući na bicikl pojurim, mislim da sam na nasipu na pruzi u Runjaninovoj bio za 2 minute. U nevjerici vidim što vidim. Stvarno ruše! Vadim mobitel i snimam kamerom. Drhtim i plačem u sebi, počinjem kratko razmišljati što sad… ZNAM! Stavljam video na socijalne medije pod naslovom RUŠE JAVNU SKULPTURU U CENTRU GRADA i označujem sve novinske listove i sve televizijske kuće. Zatim ulazim u Studentski centar i srećem Duxa koji je iz Španskog došao za 7 minuta.
Stajemo zajedno pred bagere i ne mičemo. Drhtimo obojica i govorimo si da ako treba idemo zajedno u zatvor, ali ovo ne damo tako lako. Dolazi policija i obustavljaju rušenje bazena/skulpture i govore nam da možemo prosvjedovati na miran način i da zovemo njih ako nas netko maltretira. Šok i nevjerica u našim očima. Policija je na našoj strani. Imamo dva tjedna na to pravo od kada nas netko tuži.
Tada novom zakonu zaslužna je ekipa koja je branila Varšavsku ulicu. Kreće kampiranje i popratni program o bazenu/skulpturi. Pišemo pisma potpore prema svim svjetskim medijima da nas podrže kako bi Gradu Zagrebu pokazali koliko je to mjesto važno ne samo lokalno, nego i na svjetskoj razini.
Gradonačelnik nas zove nakon dva tjedna na pressicu u poglavarstvo Grada Zagreba. Obećaje nam brda i doline, slikamo se svi zajedno za novine i sl.. Sretni smo i izlazimo od njega rukujući se. Odlazimo u gradski ured i gospodične nam govore kako to baš i nije tako. Sjećam se kako nam govore da nismo bitni za Grad Zagreb, ima bitnijih stvari poput vrtića i škola. Ponovo sve pada u vodu, preveslao nas je kako on to najbolje zna. Mi vrtimo dalje svoju priču, no sve što smo novije izgradili na bazenu/skulpturi (proširenje) je bilo srušeno. Taj noviji dio spasio je stariji, zidovi su spasili utvrdu. Entuzijazam nam je doslovno pao do dna.
UPRAVO IZ SKATE FOTOGRAFIJE NADOVEZAO SI INTERES NA DOKUMENTARISTIČKU, ŽIVOTNU FOTOGRAFIJU ULICE, JE LI TAKO? KAKO SI SE RAZVIJAO U FOTOGRAFSKOM SMISLU, MIJENJAO ILI OSTAJAO DOSLJEDAN?
Da, do toga je došlo jer ekipa se lagano raspala, svako je krenuo nekim svojim putem. Dux odlazi u inozemstvo graditi betonske skejt parkove, Miro kreće s oslikavanjem zidova, ureda i sl., ekipa iz Shpaolina se vraća na kvart u skatepark koji je isto tako srušen, a trenutno Grad nešto na toj radi, ja krećem s uličnom fotografijom i poslom. Kroz uličnu fotografiju mislim da sam se dosta razvio da tako kažem, možda se to ne vidi toliko na fotografijama, ali imam drugačiji pristup cijeloj priči. Razmišljam puno više o samom sebi jer moraš „čvrsto“ stajati na nogama kad fotografiraš ljude na ulici. Ima tu puno faktora još, ali bolje da to ostavimo za možda neku moju radionicu o uličnoj fotografiji.
GDJE SU DANAS DOBRI SKATE FESTIVALI, TULUMI?
Svake godine u kasno ljeto odlazim u Postojnu kod Boldridera da se ispucam od svega što je „normalan život“. Pratim njihov mali raj kroz objektiv i uživam. Dobivam stalni postav fotografija na jednom zidu u njihovom prostoru. Postajem dio njihove priče jer je naša uništena i pomalo zaboravljena. Nakon njihove fešte ubrzo je Vladimir film festival koji posjećujem svake godine i preporučio bih ga svakome.
FOTOGRAFIJA TE ODVELA NA BROJNA PUTOVANJA SVIJETOM. ŠTO PAMTIŠ IZ TOG VREMENA?
Pa da ti pravo kažem nisam baš fotografirao puno po svijetu do unazad par godina. Nije me to zanimalo tada, više sam bio orijentiran na akciju u skejtu i punk koncertima. Zadnje što pamtim bio je Berlin, Sicilija uzduž i poprijeko i turneja s bendom XZEN od Zagreba do Atene i preko Italije nazad u kombiju, turneja od 18 dana mislim da je bila. Ono što pamtim u ovom trenutku naspram danas je bezbrižnost i slobodu. Danas ne možemo putovati više bezbrižno i na neki način slobodno.
MA LI TAKVIH POZIVA I DANAS?
Vremena se mijenjaju, pandemija uzima maha tako da nema putovanja. Isključivo i samo lokalno putujem.
ČIME SE TRENUTNO BAVIŠ I O ČEMU RAZMIŠLJAŠ?
Danas sam zaposlen u obiteljskoj firmi. Uličnom fotografiju bavim se zadnjih cca 6 godina i sretan sam. Ispunjava me taj žanr kao i skate. Ima puno sličnosti, akcije i konstantno traženje lokacija. Učim o svjetlu u svome gradu. Zapisujem u notes kada i gdje se pojavljuje sunce. Puno vremena trošim na proučavanju tog žanra. Skupljam knjige i slušam puno Zoom sastanaka na tu temu. Održao sam radionicu ulične fotografije. Zadajem si osobne projekte i u cilju mi je uskoro napraviti izložbu te možda neku knjigu u skorije vrijeme.
ŠTO TE TRIGERIRA DA “OKINEŠ” FOTOAPARAT? KOJI JE TO ODLUČUJUĆI TRENUTAK?
U uličnoj fotografiji triger mi je svašta, ljudska gesta, pokret ruke, kosa na vjetru, odjeća, pokušaj nespojivog spojiti u kadar kao spojivo, svjetlo, sjena. Ovisi puno o tome kako se taj dan osjećam.
NEDAVNO SI NAPRAVIO I SERIJU FOTOGRAFIJA ISPRED HNK DOK JE MASOVNO OKUPLJANJE BILO AKTUALNO. ŠTO SE ZAPRAVO DEŠAVALO TAMO? KAKVA JE BILA AMTOSFERA? JESU LI TO SITUACIJE ZA FOTKANJE KOJE SU TI ZANIMLJIVE?
Već dulje vrijeme promatram taj fenomen kod HNK. Skupljali su/smo se i prije tamo. Znaš tamo sunce skoro zadnje zađe u centru donjeg grada. Vjerojatno to ljude privlači. No ovaj novi fenomen je krenuo s pandemijom i zatvaranjima svega. Ljudi su se mogli družiti na otvorenome na velikim površinama pa je i HNK postao pozornica toga. Svake subote se probudim u zadnjih 2 mjeseca i gledam na socijalnim medijima kako je tamo bilo i ne vjerujem da je toliko ljudi. Taj vikend u petak sam se vraćao s posla kući i vidio da se ljudi fino skupljaju i kažem si da moram danas otići dokumentirati to. Dolazim oko 22 sata i ne vjerujem što vidim pred sobom. Vidim hrpu ljudi, toliko ih je da ne znam sam procijeniti brojku. Stavljam masku na lice i krećem u rulju. Glazbeni žanrovi mijenjaju se svakih 10-tak metara poput radio stanica. Svi su sretni, pjevaju, plešu, smiju se. Nije mi bilo jasno kako to da policija ili redari civilnog stožera ne patroliraju. Sve mi je to bilo čudno. Rekao sam si da će se o ovom tulumu sigurno pričati po generacijama pa sam tako dao sve od sebe da zabilježim to najbolje što mogu.
GDJE SI SVE DOSAD IZLAGAO, KOGA SI FOTOGRAFIRAO, ZA KOGA RADIO?
Izlagao sam na lokacijama kao što su Istarski klub u Zagrebu, samostalna izložba u zagrebačkom SC-u, galerija Siva u Medici samostalna izložba, Foton foto days-Makarska samostalna izložba, galerija Mikro-Zagreb samostalna izložba, MMSU-Rijeka skupna izložba, galerija Salsaverde u Izoli gdje sam samostalno izlagao.
Radio sam svakakve poslove. Od dječjih festivala, reklama, making off-ova, summitta, okrugle stolove, fotografirao hranu, prezentacije, predstave, i sl., ni ne sjećam se što sam sve radio da budem iskren. Surađivao sam sa dosta bendova na njihovim željama za albume ili promociju. Izdvojio bih bend PASI kojima sam napravio cijeli omot za zadnju LP ploču-oproštajni live koncert. Bend Elemental s kojim sam već par godina odlično surađujem. Grant Hart iz Husker Du benda s kojim sam bio na turneji. Ima tu još toliko toga za ispričati, lijepo je bilo prisjetiti se od kuda i kako je sve krenulo. Siguran sam da sam dosta toga i zaboravio te ću se sjetiti uskoro. Hvala Vam puno na danom prostoru da podijelim svoju priču sa Vama.
