Upoznajte Rajnu Racz, mladu kazališnu redateljicu čije predstave s nestrpljenjem iščekujemo

14.12.2021.
IMAGE SOURCE: Mia Antonia Cvitković, Luka Dobroja
Share on facebook
Share on twitter
Share on email

Ime Rajna Racz prvi je puta stiglo do mojih ušiju tijekom jednog ležernog razgovora s glumicom Juditom Franković. Uvijek topla i puna podrška za ljude s kojima surađuje, Judita mi je pričala o mladoj redateljici koja, unatoč tome što je tek zagazila u dvadesete, režira vrlo ozbiljne kazališne predstave, te kako je nedvojbeno talent na koji valja obratiti pažnju. Taj razgovor pospremila sam u neku od ladica s natpisom “podsjetnik”, a kako to obično biva, nije trebalo proći mnogo vremena da nam svemir ukaže priliku da se upoznamo. Prvi Rajnin komad na kazališnim daskama koji sam imala priliku pogledati bila je predstava “Nepoznata iz Seine” u Teatru &TD nastala na predlošku istoimene tragikomedije Ödöna von Horvátha. Priča je to o ljudima s margina društva, a Rajna ju je uprizorila kroz neobičnu formu dramsko-glazbenog spektakla. Premijera spomenute predstave odigrala se u prosincu prošle godine kada smo svi čeznuli za kulturnim sadržajem, pa je nazočiti predstavi koja je ujedno i koncert sjajnog benda Porto Morto bio jednostavno doživljaj za pamćenje. Jedna predstava pod Rajninom palicom bila je sasvim dovoljna da se uvjerim da su Juditine riječi bile točne. Rajna Racz zbilja jest ime na koje valja obratiti pažnju. Od tada je prošla godina dana, a Rajna upravo finalizira svoju novu predstavu imena “Mornar” čija je premijera u Teatru &TD najavljena za 21. prosinca. No, prije nego što “Mornar” zaplovi kazališnim daskama, željela sam s Rajnom porazgovarati i o drugim temama, o tome koliko se nadopunjavaju oba njezina studija, komparativna književnost i kazališna režija, što misli o kritici i kako je njezin redateljski put uopće počeo.

KAKO JE I KADA ZAPOČEO TVOJ REDATELJSKI PUT? PROČITALA SAM DA SI SE KAO MALA ŽELJELA BAVITI GLUMOM, ALI SI NA KONCU ZAVRŠILA S DRUGE STRANE POZORNICE.

Imam 24 godine, uvjerena sam da je moj redateljski put tek na početku, ali njime kročim jedino zbog svojih roditelja. Odgojili su četiri kćeri koje prate svoje snove: jedna je čelistica, druga slikarica i treća je matematičarka na doktoratu iz glacijologije. Imati tri starije sestre koje slijede svoje snove i roditelje koji ih beskompromisno u tome potiču je privilegija. Oni su bili preduvjet da se uopće usudim baviti umjetnošću. 

Glumci su prva linija preko koje se zaljubljujemo u kazalište kao djeca. Kada si malen i ne možeš shvatiti mehanizam kazališta, oni su ti koji ti prenesu žar, pa sam opčinjena magijom koju stvaraju izjavila: Želim se baviti glumom! Vrlo brzo sam shvatila da me zapravo zanima hijerarhizacija znakova i stvaranje svjetova na sceni. Jadranka Korda Krušlin, dramska pedagoginja u ZKM-u, prva mi je pomogla da shvatim da je zapravo režija profesija u koju sam zaljubljena. Ona me poticala da pišem i režiram scene i zbog toga sam joj vječno zahvalna. Ona je prva u mojem rječniku imenovala profesiju kojom se želim baviti. 

Prekretnica za upis Kazališne režije definitivno je bila Mani Gotovac. Mani me odvela u Varaždin na probe njene predstave “Ocean More” te u Dubrovnik na probe predstava na Igrama. Ona mi je otkrila taj svijet u svoj svojoj ljepoti i okrutnosti. Kada sam napokon donijela odluku da želim biti redateljica, tada su se stvari krenule slagati. Počela sam asistirati u kazalištima. Prva predstava na kojoj sam radila bila je Sherlock Holmes u ZKM-u u režiji Krešimira Dolenčića. Te jeseni upisala sam Akademiju dramske umjetnosti. Od tada je sve roller-coaster, ali nema povratka. 

OSIM ŠTO REŽIRAŠ KAZALIŠNE PREDSTAVE, ZAVRŠILA SI STUDIJ KOMPARATIVNE KNJIŽEVNOSTI. KOLIKO SE TA DVA TVOJA ZANIMANJA ISPREPLIĆU? 

S obzirom da sam studirala paralelno komparativnu književnost i kazališnu i radijsku režiju, a potom upisala doktorat iz teatrologije, sudeći po mazohizmu, uvjerena sam da se ta dva zanimanja u potpunosti isprepliću u mojem životu. 

Kada sam upisivala režiju, obećala sam sebi i profesoru Georgiju Paru da ću diplomirati i da neću odustati od Filozofskog fakulteta. To sam i učinila i mislim da mi je to bila najbolja odluka u životu. Komparativna književnost me oblikovala, dala mi je izrazito puno znanja i širine, proširila mi je obzore. Nikada ne bih takvo obrazovanje dobila da sam bila samo na Akademiji dramske umjetnosti. Oslanjam se na znanja koja sam dobila i dobivam s tog studija, kao što mi i režija pomaže da teoriju sagledam na drugi način. Mislim da je to idealna kombinacija za obrazovanje mladog redatelja. Profesori na komparativnoj se zezaju da sam pokrenula trend, jer sada sve više i više komparatista upisuje ADU i paralelno studira, dok sam ja tada bila iznimka i pisala molbe. Ako ima i jedan posto istine da sam nekoga motivirala svojim pothvatom, izrazito sam sretna i mislim da se sve isplatilo. 

POTKRAJ PROŠLE GODINE POSTAVILA SI U &TD-U PREDSTAVU “NEPOZNATA IZ SEINE”. ONO ŠTO ME POSEBNO ODUŠEVILO JEST ŠTO SI U PREDSTAVU UKLJUČILA I AUTORSKU MUZIKU BENDA PORTO MORTO, PA SMO UZ PREDSTAVU DOBILI I KONCERT. CIJELO VRIJEME SAM RAZMIŠLJALA KAKO JE TO NAPROSTO SJAJAN KONCEPT ZA VRIJEME PANDEMIJE KADA NAM SVE NEDOSTAJE. JESI LI TO IMALA NA UMU GRADEĆI PREDSTAVU? 

“Nepoznata iz Seine” je bio moj prvi upliv u otkrivanje glazbenog kazališta. Htjela sam se okušati u strukturiranju koncerta-predstave, jako me zanimala ta forma. S Portom Mortom sam htjela raditi u kazalištu otkad sam ih prvi puta vidjela na koncertu u Tvornici i zaista sam sretna što je Teatar ITD prepoznao potencijal takvog koncepta i objeručke ga prihvatio. Mi smo počeli raditi predstavu-koncert prije pandemije i onda je sve stalo. Kada smo se vratili nakon duge pauze ponovno u proces rada na predstavi, bila sam svjesna velike praznine manjka kulturnih događanja. Predstavu sam gradila u smjeru ove forme još prije vremena koje nas je zateklo, ali fascinira me organizam kazališta koje dobiva nove kontekste i unutar njih živi I raste. 

KAKVE SU BILE KRITIKE? KAKO SE, OPĆENITO, NOSIŠ S KRITIKAMA? SVI ZNAMO DA SU, POSEBNO NA POČETKU KARIJERE, ONE NUŽNE, NO PONEKAD SE S NJIMA NIJE LAKO NOSITI.

Kritike su bile super, predstava je skoro svaki put do sada bila rasprodana. Ja sam izrazito kritična prema kazališnim predstavama koje gledam, ali i koje stvaram. Bilo bi licemjerno zamjerati išta kritikama. 

Što se tiče “Nepoznate iz Seine”, sada s odmakom vidim na koji način sam mogla napraviti predstavu da bude još bolja, ne grizem se što tada to nisam mogla vidjeti jer sam bila preduboko u procesu, ali sama činjenica da i dalje promišljam i gledam kritički svoju predstavu, mislim da mi to omogućava da rastem, da pokušavam raditi sve bolje i bolje i da budem hrabra. 

Razočarana sa stanjem kazališne kritike u Hrvatskoj, smatram da nisu dovoljno kompleksne i analitičke. Većinom se sve svodi na prepričavanje radnje i dojma, a naša scena bi puno više profitirala kada bi kritike bile kompleksnije i kada bi se pisalo o puno više predstava s nezavisne scene na jednako ozbiljan način kao o nekoliko predstava u institucionalnim kazalištima. Nadam se da će se ponovno dogoditi renesansa kazališne kritike, da će biti više prostora i da će se ozbiljnije pristupati svakoj predstavi. 

A što se tiče našeg miljea, voljela bih kada bismo svi puno otvorenije govorili o predstavama koje gledamo i radili na kritičkom i ozbiljnom dijalogu bez ustručavanja i straha. Brine me pretpostavka da nas loša kritika može toliko odrediti da neki možda neće dobiti drugu priliku. To je krivo, jer se na taj način mladi ljudi neće usuditi riskirati, nego će raditi ziheraški, razmišljajući o onome što će dobro proći. Biti ziheraš, to me najviše plaši. Neshvaćanje se mora dogoditi da se kazalište razvija. 

ŠTO TE U TVOM POSLU NAJVIŠE POKREĆE?

Snovi. Intenzivno sanjam i vodim dnevnik snova od srednje škole. Uz pomoć snova gradim svjetove u kazalištu. U nekim trenutcima mi je to izrazito teško, jer moram vlastite motivske sklopove objasniti autorskom timu i glumcima.

Teme, motivi, osjećaji i atmosfere naprosto mi dolaze pa me obuzmu i točno znam, kada se tako nešto dogodi, da to moram postaviti na scenu. Zato najčešće idem obrnuto, najprije me obuzme osjećaj svijeta, a tek onda tražim tekstove koji se naslanjaju na taj svijet. Na taj način ne robujem tekstu, ali ponekad znam robovati svojem snu i mislima. Posljednjih godinu dana oslobađam se i toga, vodim se citatom Maxa Stirnera: “Moja vlastita je misao tek onda, ako ja nju doduše mogu, ona mene pak nikada ne može podjarmiti, nikada mene fanatizirati, učiniti orudjem svoje realizacije”. Svim svojim silama pokušavam biti hrabra i govoriti što mislim. Gdje ima straha, nema prostora za stvaranje. Svijest o tome me pokreće i tjera da nikad ne odustanem. 

USKORO POSTAVLJAŠ SVOJU NOVU PREDSTAVU “MORNAR”. RECI NAM NEŠTO VIŠE O NJOJ.

Ušli smo u završnicu. Imamo još dva tjedna. Premijera je 21.12. i to je posljednja ovogodišnja premijera u koprodukciji Umjetničke organizacije Ruper i Teatra &TD. 

“Mornar” je jedna od tih predstava koja se jako oslanja na moj odgovor o snovima. Spojila sam dva teksta – Pessoinu dramu “Mornar” i njegovu slavnu poemu “Pomorska Pjesan”. To su izrazito teški tekstovi s jakim poetskim nabojem. U procesu sam par puta pomislila da se to ne može izrežirati, ali me i dalje opsjeda ta potreba da moram stvoriti taj svijet, iako mi se on opire. Predstava ima zanimljivu postavku – publika će promatrati tri sestre koje se nalaze na bdijenju, netom preminule četvrte sestre. One ne smiju zaspati i moraju budne dočekati jutro. Tijekom noći stvari o kojima one govore natapaju se besmislom. Maštaju o životima koje nisu imale i gube se u svojim snovima. Njihove riječi počinju se materijalizirati. Sestre zamišljaju svijet kojemu ne pripadaju i taj svijet ih obuzima i proždire. Predstava nosi ime “Mornar” jer je on zapravo očište kroz koju publika promatra ovu predstavu. Mornara igra sjajan Fabijan Komljenović s kojim sam radila dva ispita na Akademiji i zaista sam poslovno zaljubljena u njega. On je glazbenik i glumac i njegova radna etika ideal je onoga kako zamišljam proces. Tri sestre (Veronika Mach, Maruška Aras, Anica Kontić) zamišljaju lik Mornara u koji se istovremeno upisuju romantičarski europski zamišljaji usamljenog čovjeka brodolomca i biće Mornara kolonijalista osvajača i nasilnika nad tuđim kulturama. 

U ovoj predstavu htjela sam postaviti ključno pitanje: Zašto u svemu ovome ne bi bio stvaran samo Mornar, a mi i sve ostalo ne bismo bili tek njegov nepriznati ili neodsanjani san? Nije li romantičan svijet snova koji nasilno fabuliramo postao nasilna stvarnost i nepremostivo tijelo zapadnoeuropske kulture? 

Ova predstava je refleksija moje osobne tuge nad nevidljivim kolonijalizmom u kojem danas živimo. Zadnje dvije godine u meni se počeo buditi sablastan osjećaj i svijest da je naša kultura toliko europocentrična i sazdana na nasilju i da se ne možemo od toga odmaknuti. Počela sam osjećati da u svakoj od nas postoji taj Mornar nasilnik, ali da ga romantiziramo kako bismo opstali u ovom svijetu. Ova predstava je pokušaj da odgovorim na pitanje može li se uopće stvoriti drugačiji svijet ili je svaki sanjani svijet kao što Pessoa kaže „žrtva sinteza svih pljačkanja na prebivalištu krvavih tragedija“. Pretpostavke su naoko teške, ali u Mornaru smo stvorili svijet izgrađen na snovima i glazbi. Glazba je ovdje ključna, ona preuzima i prožima likove na sceni. Ovdje sam otišla korak dalje u načinu spajanja glazbe i predstave. Nastavila sam suradnju s Marinom Živkovićem, saksofonistom iz Porta Morta. Mislim da smo uspjeli stvoriti jednu meditativnu predstavu koja publici ostavlja prostor za razmišljanje i prijeko potrebnu tišinu.

Ovdje se ne podilazi publici, dapače koncentracija koju tražim od publike nije ona na koju smo naviknuti u trenutnom društvu gdje smo bombardirani sadržajem. Poetski naboj ovog svijeta možemo primiti samo u autorefleksiji. Na pitanja koja postavljam ne znam dati odgovor, ali osjećam da Pessoini stihovi odzvanjaju u današnjem vremenu konstantnih smrti i nemira na jedan poseban način vrijedan slušanja i gledanja. 

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
SAZNAJ VIŠE: