Već nekoliko dana sam na godišnjem odmoru (u Zagrebu sam) što u prijevodu znači da čitam knjige i scrollam. U tom scrollanju i stalnom mentalnom limbu od videa koja najavljuju potencijalni građanski rat u Americi s jedne strane i neumornom fitness sadržaju koji me gura preko ruba s konzumacijom proteina s druge strane, probije se i onaj modni svijet, točnije ona druga strana Instagrama na kojoj vlada Tjedan visoke mode u Parizu.
Dvije revije koje su obilježile otvaranje Tjedna visoke mode u Parizu su Schiaparelli i Dior
I gledam jučer kako se inozemni mediji natječu tko će prvi pustiti video otvaranja revije, defilea, gostiju, kombinacija gostiju i tračeva iz prvog reda..dakle svega što čini show. Kako stvar ide u real-timeu vidim i kako se gomilaju komentari ispod postova. I tako je jedno 400 ljudi (i isto toliko botova) odlučilo da je kolekcija Jonathana Andersona za Dior promašaj. Na osnovu jednog looka (pazite ima ih 64 u kolekciji), Onda je stvar lagano eskalirala kako su počeli pristizati drugi lookovi i mišljenja su se polako počela dijeliti.
To komentiranje modnih revija u stvarnom vremenu kao da se radi o nogometnoj utakmici je razlog zašto živimo u “kulturi” hejta, neznanja i općeg nezadovoljstva. Čak se i mediji tu ne snalaze najbolje jer svi moraju brže bolje napisati nekoliko rečenica za recenziju i uploadati fotografije da se ne gubi na brzini i da se osiguraju klikovi. Na to ih je jednostavno natjerala dinamika društvenih mreža i čini mi se da nitko više nema vremena da mu kolekcija “sjedne” da bi isporučio recenziju viđenog u miru sa sabranim mislima i dojmovima.
U cijeloj toj priči najviše mi je žao dizajnera jer nakon svih komentara koje sam pročitala na Instagramu, naletjela sam na video u kojem Jonathan Anderson objašnjava BOF-u kako je kolekcija nastala, kako je organizirao tim, koja je uopće bila ideja i poveznica između njegove prve pret-a-porter revije i ove couture revije. Da mu poklonite tih 30 sekundi koliko traje video, vidjeli biste proces razmišljanja i naposljetku stvaranja kolekcije.
Ono što me posebno naživciralo su komentari u stilu: “Maria Grazia Chiuri je radila bolji posao”. Ma dajte molim vas. Po toj ženi je cijeli internet bacao drvlje i kamenje, a sad je dobra? Ta brzina kojom će ljudi popljuvati nešto na društvenim mrežama, a da uopće ne vide širu sliku me fascinira i nervira već neko vrijjeme.
Anderson je s novim angažmanom ubačen u jako naporan raspored u kojem mora balansirati između puno kolekcija godišnje. Ne znam kako uspije spavati, a kamoli biti kreativan pod pritiskom, ali ako je trebao isporučiti nešto pamtljivo i emotivno onda je to učinio jučer s kolekcijom koju je (po vlastitim riječima) posvetio Johnu Gallianu. Galliano je sjedio u prvom redu revije i prvi je vidio kolekciju prije prikazivanja. Anderson je podijelio jako emotivan moment kada je Galliano došao u Dior atelier i poklonio mu mali buket cvijeća i grickalice za cijelo osoblje. Taj buket zamotan s crnom satenskom vrpcom je ostao kao simbol priznanja koje je Anderson dobio od svog uzora i idola.
I ta suptilna posveta najvećem dizajneru Diora (nakon samog osnivača kuće) vidi se u nekim kreacijama koje su prošetale piston. Iako je Galliano bio puno smjeliji i ekstravagantniji (bila su i druga vremena), ova kolekcija je u meni probudila neku dozu nostalgije za njegovim vremenima. Anderson se voli igrati s volumenom na suvremen način što se najbolje vidjelo na haljinama koje su izgledale kao skulpture koje lebde oko tijela na nekoj konstrukciji. Ovaj kroj je otvorio reviju koja se nastavila u cvjetnoj rapsodiji, ali ne na predvidljiv način.
Andersonovo cvijeće ne izgleda kao tipična dekoracija ili aplikacija. On ga je ukomponirao u kolekciju tako da se materijali i cvjetni motivi isprepliću kao da to cvijeće ima svoj život (ako vam ovo zvuči smisleno). Meni najdraži look je mnogima možda nezamjetan. Radi se o kombinaciji tanke prozirne potkošulje s voluminoznom plavom suknjom od svile. Taj kontrast jednostavnog gornjeg dijela koji dozvoljava suknji da uzme glavnu ulogu je bio prekrasan.
Cvjetnu rapsodiju je protegnuo kroz svaki detalj. Ogromne naušnice u obliku hortenzija, torbe koje su izgledale kao da ih je netko izvukao iz zemlje s cijelim snopom trave koja se vukla po podu. Cipele su također dobile cvjetni tretman i pretpostavljam da ćete neku verziju naći u pret-a-porter kolekciji jer su žene javno iskazale oduševljenje s njima, a kuće danas više nego ikad moraju osluškivati želje i potrebe klijentica.
Ova kolekcija me podsjetila na jedan stari lijepi Dior koji je imao dozu bajke i mistike i umijeća – svega što čini couture važnim. U gore spomenutom video Anderson je postavio pitanje zašto radimo couture? Jučer je sam sebi dao odgovor.
Tjedan visoke mode u Parizu: Schiaparelli
Schiaparelli je već neko vrijeme ljepilo koje drži couture kulu od papira. Roseberry je došao kao svjetlo na kraju tunela u vremenima kada se couture počeo ponašati i izgledati kao pret-a-porter. Uz dužno poštovanje svima, ali Dior Marie Grazie Chiuri je bio jako bljedunjav isto kao i Chanel pod vodstvom Virginie Viard.
Roseberry se istaknuo kao čovjek koji zna što radi i kojemu su dali slobodu da to radi kako najbolje zna. Schiaparreli pritom nema novaca kao što ga imaju veliki brendovi. To je kuća koja se ne može mjeriti s Diorom ni Chanelom. Upravo zato je stvar još emotivnija i vrjednija jer moda trči za profitom u svakoj kategoriji svog postojanja. Schiaparelli u industriji izgleda kao neki umjetnički projekt iako to nije, ali razumijete gdje idem s ovim.
Kad god pogledam novu Schiaparelli kolekciju sjetim se videa u kojem Roseberry govori kako je bio “bez kinte” i živio kod dečka u New Yorku kada je dobio poziv da vodi Schiaparelli. On je ujedno prvi Amerikanac koji vodi francusku couture kuću i tu je priliku shvatio kao sudbonosnu. Jako ga voli i gospođa Bezos koja je nosila njegov dizajn na vjenčanju u Veneciji, a jedna od novih ambasadorica mu je i Teyana Taylor koja (na moje veliko zadovoljstvo) ima svoj globalni moment.
Nova kolekcija je inspirirana Sikstinskom kapelom, naravno u slobodnoj interpretaciji. Kako sam dizajner kaže, couture sam po sebi nije praktičan, ne postoji bez strukture, strogosti i pravila vlastite tradicije, ali na dizajneru je da nađe svoju slobodu unutar tih okvira i igra se. To je upravo ono što Roseberry radi sa svojim „infantes terribles” modelima koji su preuzeli silhouette životinjskog svijeta – paukova ptica i reptila.
Perje u ovoj kolekciji je ručno oslikano i djelo je francuskog majstora, perjarske kuće Maison Février, rezana čipka izrađena je poput plitkog reljefa kako bi postala trodimenzionalna, a slojevi neonskog tila slagali su se ispod čipke kako bi se postigao sfumato efekt. Svaki komad ima priču u svojoj raskoši, ljepoti i teatralnosti jer Schiaparelli je prije svega jako teatralan u coutureu. Jednog dana će sve ovo biti jako dobra retrospektiva u muzeju za sve mlađe generacije koje tek dolaze. Roseberry svakako radi na tome da stekne kultni status. I zaslužio ga je.
