Sjećam se kao da je bilo jučer. Studeni 2011. Cimerica i ja u studentskom stanu. Već je dobrano zahladilo, a s prvim mrakom dolazilo je i najvažnije pitanje dana: što večeras gledamo?
A vjerujte mi, gledale smo sve. Japanske, korejske, europske i američke filmove. Festivalske naslove i holivudske blockbustere. Nije to bio samo naš ritual, nego ritual cijele generacije na fakultetu. Sutradan bi se na kavi raspravljalo o redateljima, glumcima, scenarijima, fotografiji, glazbi i kraju filma. Većina naših studentskih druženja (van noćnih izlazaka i mamurluka od jeftinog pića) zapravo se vrtjela oko onoga što smo pogledali večer prije.
Serije zbog kojih smo bili uzbuđeni i čekali satima
Možda danas zvuči pomalo ludo, ali tada je to bila jedna od rijetkih zabava koju smo si mogli priuštiti. Nije bilo TikToka, Instagrama ni streaming servisa. Filmovi se nisu čekali na Netflixu nego su se, uz dozu strpljenja i malo sreće, skidali s dobrog, starog Pirate Baya. Nekad bi čekale satima da se preuzme jedna jedina epizoda, samo da bi na kraju otkrile da titlovi kasne pet sekundi ili da je kvaliteta slike katastrofalna.
U tom je razdoblju cijela Hrvatska bila zaluđena serijom Larin izbor. Ja je, međutim, nisam mogla smisliti. I ne govorim to iz neke pretenciozne potrebe da se postavim iznad ljudi koji uživaju u lakim notama i lakom štivu (not my style). Dapače, i sama često posegnem za nečim što ne traži previše razmišljanja. Ali kod Larinog izbora jednostavno mi ništa nije sjelo. Glazba, gluma, dijalozi, cijela atmosfera. Možda zato što se snimalo u mom gradu pa mi je iluzija stalno pucala, a možda iz nekog sasvim desetog razloga. Danas je to potpuno nebitno.

Moja cimerica, s druge strane, prezirala je patetiku u svim oblicima. Toliko da nije dopuštala da Larin izbor bude upaljen ni bez tona. Imale smo jedan televizor, pametni telefoni još nisu bili dio svakodnevice i kompromis je bio jedino rješenje.
Jedne hladne večeri, dok je na snazi ponovno bio veto na domaće sapunice, rekla sam joj neka onda smisli nešto zanimljivije. Samo se nasmijala i rekla da postoji neka nova američka serija koja se upravo počela prikazivati, da se dijelom snimala u Dubrovniku i da bi mi se mogla svidjeti jer je, kako je rekla, “nešto kao Gospodar prstenova”. Naravno da me kupila na Tolkiena.
I dalje sam bila skeptična, ponajviše zbog lokacije snimanja, ali moja je cimerica bila strastveni filmofil s gotovo nepogrešivim ukusom. Ako je ona rekla da nešto vrijedi pogledati, rijetko bi pogriješila.

Otišla je u sobu skinuti prvu epizodu. Danas je dovoljno napraviti dva klika i cijela sezona čeka spremna. Tada se čekalo. I čekalo. Nakon gotovo dva sata napokon smo sjele pred televizor i pustile prvu epizodu prve sezone serije Game of Thrones. O njoj nismo znale apsolutno ništa. Nismo čitale knjige Georgea R. R. Martina, nismo znale tko će postati kultni likovi, niti da gledamo početak televizijskog fenomena koji će obilježiti cijelo desetljeće.

Već prvih desetak minuta bilo je dovoljno da shvatimo kako ovo nije obična fantasy serija. Mračna atmosfera, osjećaj stalne prijetnje, elementi magije, utjecaji nordijske i srednjovjekovne mitologije, vrhunska scenografija i produkcija, sve je djelovalo drugačije. Nije izgledalo kao televizija kakvu smo dotad poznavale.
A onda su stigle i iduće epizode.
Odjednom su se na ekranu pojavili seks, golotinja i nasilje u količinama kakve tada nismo viđali u serijama. Odnosno, jesmo, možda u Seks i gradu, ali gotovo na karikaturalan način. Ovdje to nije bio slučaj. Danas to možda više ne djeluje posebno šokantno, ali 2011. godine bilo je poprilično neuobičajeno da jedna visokobudžetna televizijska serija tako otvoreno prikazuje ljudsko tijelo, seksualnost i brutalnost. Isprva smo ostale zatečene. Ponekad bismo se samo pogledale i smijale.
Vrlo brzo postalo je jasno da razlog zbog kojeg smo ostajale budne do tri ujutro nije bila provokacija. Bila je to priča. Po prvi put gledale smo seriju u kojoj nitko nije bio siguran, u kojoj likovi nisu bili polarizirani, kao što je dotad bio običaj u tom žanru. Nije bilo apsolutno dobrih ni apsolutno loših. Ljudska zloća i glad za moći bile su prikazane gotovo naturalistički, bez uljepšavanja. Ljudi spremni učiniti sve za vlast, egomanijaci, narcisi, silovatelji, monstrumi lišeni svake ljudskosti, pa čak i incest kao nešto što nije bilo tek šok radi šoka, nego dio jednog potpuno izopačenog svijeta. Odjednom su granice onoga što televizija može prikazati postale puno šire nego što smo mislili. A mi smo s tim likovima živjeli, navijali i pokušavali ih razumijeti, a isto tako slaviti kad onim najgorim muškim manijacima padne glava.
A onda, kraj prve sezone. Pogubljenje Neda Starka. Sjećam se da sam nekoliko sekundi samo gledala u ekran. Bila sam uvjerena da će ga netko spasiti. Da će se dogoditi neki obrat. Pa ipak je on glavni lik. Takve stvari se ne događaju. Ne u serijama koje smo do tada gledali. Ali dogodile su se.
Tada sam prvi put pomislila: dobro, ovdje neće svatko dobiti ono što zaslužuje. Ovdje pravda nije zajamčena. Ovo je, zapravo, puno bliže stvarnom životu. Mislim da je upravo zato Game of Thrones postala toliko popularna. Nije nas osvojila golotinjom ni nasiljem, iako su mediji upravo o tome najviše pričali. Osvojila nas je zato što je bila brutalno iskrena prema ljudskoj prirodi. Pokazala nam je da ljudi rijetko donose odluke isključivo iz dobra ili zla. Vode ih strah, ambicija, ljubav, osveta, pohlepa, odanost ili očaj. A to je puno zanimljivije od klasične podjele na heroje i negativce.
Naravno, kako su godine prolazile, serija je postajala globalni fenomen. Više nije bilo dovoljno pogledati epizodu kad stigneš kući. Gledala se usred noći, čim bi izašla, kako ti internet ne bi otkrio tko je poginuo prije nego što stigneš do faksa. Društvene mreže bile su pune teorija, memova i rasprava. Ljudi koji inače nikada ne bi pogledali fantasy odjednom su raspravljali o Targaryenima, Starkovima i Lannisterima kao da pričaju o vlastitim susjedima.
I onda je došla posljednja sezona.
Neću lagati, bila sam među onima koji su ostali razočarani. Ne zato što kraj nije završio onako kako sam željela, nego zato što je priča odjednom izgubila ono što ju je činilo posebnom. Likovi su počeli donositi odluke koje nisu bile njihove, tempo je postao sulud, a ono strpljivo građenje svijeta zbog kojeg smo se zaljubili u seriju kao da je nestalo preko noći. I jednostavno se ne želim pomiriti s činjenicom da jedna od najsnažnijih žena u priči (ako ne i najsnažnija) je, kad je došla na prijestolje, poludjela. Zvuči poznato? Meni i previše. S obzirom na to kako knjiga nikada nije dovršena, nismo doznali koja je njena prava sudbina, ali u seriji se to dogodilo previše brzo i ostavilo je jedan pomalo “šovinistički okus.”

Ali unatoč tome, nikada nisam uspjela zbog posljednje sezone prestati voljeti cijelu seriju. I baš zato moji ponedjeljci opet imaju smisla jer svakog tjedna izlazi nova epizoda House of the Dragon. Ne, nije dobra kao Igra prijestolja. Nije joj ni blizu. Nema onu čar prvog susreta s Westerosom, onu neizvjesnost zbog koje nakon svake epizode ostaneš sjediti još pet minuta u tišini i pokušavaš shvatiti što se upravo dogodilo.
A možda problem nije ni u seriji.
Možda više ne živimo u svijetu u kojem ljudi na kavama satima raspravljaju o istoj epizodi. Više ne živim s cimericom. U stanu imam dva televizora, pametne telefone, sve moguće aplikacije i doslovno tisuće naslova udaljenih dva klika. Ne čekam više dva sata da se skine jedna epizoda niti molim Boga da torrent ima dovoljno seedera.
Ali ono što više nemam jest ono uzbuđenje iščekivanja. Onaj osjećaj da ćeš navečer otkriti neki novi svijet. Da ćeš sutra s ljudima prepričavati svaku scenu, svaku teoriju i svakog lika. Danas sadržaja imamo više nego ikad, a čini mi se da o njemu pričamo manje nego ikad. Sve pogledamo, sve “odradimo”, prijeđemo na sljedeće i već sutradan jedva se sjećamo što smo gledali.
Možda sam samo previše nostalgična (prosudite sami), ali nekako mi se čini da nam tehnologija nije ukrala samo čekanje. Ukrala nam je i dio uživanja. Jer neke stvari jednostavno više nisu posebne kad su uvijek dostupne. A možda zato i dalje, svaki put kad krene uvodna špica House of the Dragon, na trenutak ponovno postanem ona studentica iz 2011., koja nema pojma da će klik na jednu sasvim nepoznatu seriju ostati jedno od njezinih najdražih televizijskih sjećanja.