Bojimo li se dosade? Je li to glavni razlog zašto se toliko zatrpavamo obvezama i pravimo se da nam je super nemati minutu u danu za sebe? Ili smo jednostavno samo zaboravili kako se treba ponašati kad nam je dosadno? Mislim, nije da se treba znati ponašati, ali imam dojam da nam je prije bilo lakše biti sam u svom društvu i ne raditi ništa. Dosada je nekad bila nešto što se podrazumijevalo. Prazan hod između obveza, duga popodneva vikendom, čekanje bez ikakve pozadinske buke. Danas, imam dojam kao da se ona doživljava kao neki osobni neuspjeh. Ako nemamo plan, obvezu, ekran ispred nosa ili neki oblik stimulacije, javlja se neka nelagoda. Onaj osjećaj nemira u želudcu, kao da radimo nešto što ne bismo trebali, a svjesni smo da je dosada potpuno normalna pojava. Eh sad, dolazimo do pitanja, jesmo li se samo odvikli od dosade ili je se stvarno bojimo?


Budimo realni, danas se svaka minuta može ispuniti nečim, makar to bilo scrollanje po društvenim mrežama, a dosada je zbog toga postala nešto što se svi trude izbjeći. Čekanje u redu, vožnja tramvajem, pa i kratka pauza na poslu, sve su to trenutci koje danas automatski ispunjavamo društvenim mrežama, porukama ili nečim trećim. Čak i kad smo fizički umorni, rijetko si pustimo da nam bude dosadno i da stvarno odmorimo. Gotovo kao da smo ovisi o bilo kakvoj stimulaciji. Svaka tišina je postala čudna.

I da, od malih nogu nas uče da vrijeme treba iskoristiti. Barem to čujem iz priča bliskih osoba, kod mene doma se popodnevni odmor itekako cijenio. Ipak, ako je ta dosada bila ikad osim u vrijeme odmora, gledali su me kao da ljenčarim. Istina, nekad stvarno jesam samo ljenčarila (iako ne vidim ništa loše u tome), ali dani su mi toliko bili ispunjeni da sam stvarno osjećala da je to zasluženo. Pa škola, pa debatni klub, pa trening jedan, pa trening dva i onda sam doma napokon i već je vrijeme večere i spavanja. I tako nekako dođeš do mentaliteta da je dosada nešto neprivlačno. I nekako imam dojam da nam se mnogima to dogodilo i sad se evo preslikalo na odrasle živote. Mogu ući malo u dubinu i pripisati to potencijalnom strahu od introspekcije. Jer budimo iskreni, dosada je nešto što nas tjera na introspekciju, pa se možda ne bojimo te dosade kao takve, već nas je strah onog što uz nju ide.

Mi danas ne poznajemo prazninu. Zato je i poslovno orijentiran život toliko poželjan. Danas čak i kad odmaramo, a rijetko to radimo, moramo imat neki oblik inputa, nešto da nas „zabavi“. Gledamo serije dok scrollamo na društvenim mrežama, pišemo poruke dok jedemo, pa i u šetnje idemo s podcastom, a ne osluškujući okolinu. Navikli smo se na podražaje. Psihološki gledamo mozak se polako doista navikne na konstante podražaje. Što ih je više, to nam je teže bez njih. Zato kratki trenutci bez sadržaja ili aktivnosti mogu izazvati nemir, pa i anksioznost. Nije da se nužno onda bojimo dosadne, nego ne znamo što bi od sebe.

Iako ju doživljavamo kao nešto negativno, dosada ima važnu funkciju. Ona stvara prostor za kreativnost, introspekciju i emocionalnu regulaciju. Brojne studije, pokazuju da se najbolje ideje često javljaju upravo u trenutcima kad nam je dosadno. Dosada nam omogućuje da se naš mozak reorganizira. Da spoji informacije na novi način, d obradi emocije koje su bile potisnute zbog stalne zaposlenosti. Dosada može biti odlična pauza, čak i reset. Problem je što smo dosadu počeli doživljavati kao nešto što pod svaku cijenu treba izbjeći, umjesto kao nešto što nam je korisno. Živimo u kulturi koja potiče rad na sebi, a vrlo ironično, zaboravili smo biti sami sa sobom. Osjećaje umjesto da procesuiramo, analiziramo ih, a umjesto da ih osjećamo, objašnjavamo ih.
Možemo li se naučiti na dosadu? Ili je dosada nešto od čega ćemo kronično bježati?
Ne radi se ovdje o digitalnom detoxu, povlačenju na osamu ili najradikalnije, odbacivanju tehnologije u potpunosti. Radi se o malim, gotovo neprimjetnim promjenama. Radi se o tome da ponekad ne posegnemo odmah za mobitelom ili da si namjerno pronađemo pet minuta gdje ćemo si pustiti da nam bude dosadno. Dosada ne mora biti nešto što traje satima, dovoljno je nekoliko trenutaka u danu kad ne radimo ništa i okej smo s tim. Da ne pogledavamo u mobitel svake sekunde, da nemamo neki cilj. Sve u svrhu tog da se naviknemo na nju i da nam prestane biti strana, jer je ona nešto pozitivno. One mantre da je dosada zlo i lijenost, zaboravite, jer nije tako. Dapače, itekako je korisna, a samo si to moramo utuviti u glavu i prestati ju vezati uz sve negativne konotacije.