Kako godine prolaze, čini se da “ljubav” kao riječ gubi svoje pravo značenje. Toliko je rabljena, eksploatirana, banalizirana i komercijalizirana da je ponekad teško prisjeti se njenog iskonskog značenja i funkcije. Srce kao simbol postalo je asocijacija za gumb na Instagramu kojim olako obilježavamo je li nam se nečija slika u tom trenutku svidjela ili nije, a na te fotografije zaboravimo u roku odmah. Kao neizlječivom romantiku sve ovo mi teško pada, pa sam pomoć u rovarenju i razlaganju ljubavi i smislu potražila u filozofskim knjigama koje se bave ovom sveprisutnom temom. Riječ je izblijedila, pa ćete tako u književnim djelima, na temu ovog fenomena i njegove evolucije, uglavnom pronaći, uz nekoliko izuzetaka, kič self help savjete ili seksističke vodiče za uspješne veze i uzavreli seks. Ma koliko površan ovaj žanr bio, on nudi jednostavne savjete za složene probleme, a gdje ćete kompleksnije stvari od same ljubavi.
Međutim u moru loših naslova, ako budete dovoljno kopali naići ćete na neke sjajne dragulje koji će vas umiriti, osvijestiti i osigurati dozu kvalitetne kontemplacije i preispitivanja.
Bell Hooks je bila autorica, feministica i politička aktivistica koja nas je napustila krajem prošle godine u svojoj 69. godini. Pisala je o prožimanju rasne, rodne i klasne opresije u obrazovanju, književnosti, povijesti, politici, masovnim medijima i mnogim drugim oblastima. Jedno od najpoznatijih djela svakako je „Feminizam je za sve: strastvena politika“, a njeni citati ostali su nam urezani kao vodilje i podsjetnici na borbu za ravnopravnije društvo. U onome što je pisala, stalno se zalagala da je “osobno političko”, a pisala je i o ljubavi. U knjizi eseja “All About Love” pitkim didaktičkim jezikom kritizira sve nasilniju kulturu sebičnosti i narcisoidnosti i vraća na ono što bi ljubav stvarno trebala biti – topla, podržavajuća i pokretačka sila živog bića. Ako proguglate samu riječ na Googleu dobit ćete šturi odgovor: “an intense feeling of deep affection.” To da ljubav nije isto kao kada nam je jednostavno stalo do nekoga Bell opovrgava u samo jednoj svojoj rečenici “Briga je jedna dimenzija ljubavi. Kada vam je do nekog stalo to ne znači da ga i volite.”
“Očigledno, ljubav je nešto što mene poprilično zanima. Još prije mnogo godina rekla sam da me zanimaju pitanja koja okupljaju i spajaju ljude. Koliko god da pričamo o pitanjima i stvarima koje dijele ljude, osjećam da čežnja za ljubavlju premašuje sve klasne, rasne, seksualne prepreke, čak i kulturna iskustva i nacionalnost. Pisala sam o pitanjima koja potencijalno služe da okupe ljude da drugačije razmišljaju o dominaciji, za razliku od toga što uvijek gledamo što je to što nas dijeli i razdvaja. Mislim da je često teže artikulirati koje su naše čežnje zajedničke, kako te čežnje utječu na nas i kako se možemo upoznati van naših razlika počevši od onoga što dijelimo. Ono što mnogi od nas dijele je naša čežnja za ljubavlju i želja da budemo voljeni. Mi također, kroz ta pitanja, možemo razumjeti druge načine razmišljanja o dominaciji, a to je zaista ključno”, rekla je u jednom intervjuu.
I to je upravo jedna od stavki kroz koju ona komentira ljubav, a koja se dugo podrazumijevala u vezama – dominacija.
Ona govori o ljubavi koja je zasnovana na viziji uzajamnosti, zajedništva i dijeljenja i u svojim esejima ovo duboko povezuje s feminizmom jer dok god imamo rodnu nejednakost i bilo kakvu nejednakost, kao i seksizam i patrijarhat, ne možemo imati uzajamnost. Ono što imamo je stalna paradigma dominacije, stalni osjećaj da u svijetu uvijek postoji vrh i dno u našim odnosima, uvijek postoji podređena osoba i osoba koja je dominantna, i tu je vječiti kamen spoticanja. Pozicije moći koje su se instalirale kao normalne, utjecale su i na to kako gledamo na ljubavne odnose, bilo da je u vezi dominantna osoba muškarac ili žena. Podređenost je loša, a ljubav može biti transformirajuća, osnažujuća, i revolucionarna, samo ako su njene dvije strane jednake. Poseban segment ovih eseja pripada važnosti povjerenja.
Ona piše i o autentičnosti. Voljeti nekoga znači da ih vidiš i usvajaš onakve kakvi zaista jesu i da oni vide tebe kao autentično “ja”. Uzajamno prepoznavanje je srž prave ljubavi. Ona savjetuje da se ne bojimo promjena i autentičnosti. To je na kraju ono što nam pomaže da rastemo. I naravno, sve ovo funkcionira na osnovu povjerenja, poštenja, pažnje i međusobnog poštovanja.
Ljubav je za nju radikalna politička praksa koju treba usavršavati i vježbati i usput riskirati, ali rizik je, po njoj, i dobra stvar iz koje svašta možemo izvući za osobnu dobrobit. Hooks jednaku pažnju posvećuje i samoći, smatrajući je dijelom fenomena ljubavi. Ona kaže da je samoća najprije zastrašujuća i teška, jer smo dugo uvjetovani da se držimo za društvenu predodžbu sebe i drugih. Ali ona je istovremeno mogućnost da se oslobodimo takve uvjetovanosti, da sebe otkrijemo, prepoznajemo, priznamo, prihvatimo, podržimo, volimo. I to izvan društvenih sila kontrole i oslobođeni od društveno-uvjetovanog priznavanja i opravdavanja svoje egzistencije kroz imperative partnerske veze, braka i “adekvatnih” identiteta.
I jedna od najvažnijih lekcija, prema Bell Hooks, tada – voleći samu sebe, Sebe Samu – postajemo sposobne da počnemo prakticiranje ljubavi prema Drugoj/Drugom, na način koji će biti oslobađajući za njih.
“Kada uspijemo biti same, moći ćemo biti s drugima ne upotrebljavajući ih kao sredstvo za bijeg”.
