Već je poznata stvar da je ono što je offline danas pravi luksuz. Sve je online i svi su “gore”, a znamo i da volimo izgubiti dosta vremena na online sadržaj od kojeg nemamo puno koristi. Nekontrolirani protok informacija i sadržaja doveo je do toga da je ono što je nekada bilo nedostupno, danas na raspolaganju svima. Luksuz je postao dostupan masama, okruženi smo statusnim simbolima, a ako ih ne možete priuštiti zbog njihove visoke cijene, zamijenit ćete ih kopijom koja je puno jeftinija. U našoj prirodi je potreba za pokazivanjem statusa i mjesta kojem pripadamo ili želimo pripadati. Što kada je način kako to izraziti ugrožen jer je izgubio glavnu karakteristiku – nedostižnost koja mu je glavna vrijednost?

Što to danas pokazuje visoki status?
Statusni simboli mijenjaju stoljećima i svaka era nosi svoj simbol prestiža koji govori o tome kojoj klasi tko pripada. U našem digitalnom vremenu, redefiniramo pojam luksuza, a na tome rade i generacije koje tek dolaze. Važnije im je, ne ono što posjedujete, već način na koji živite i kako trošite slobodno vrijeme – što je veći luksuz od skupe torbe, automobila ili sata na ruci. Da manje “poštujemo” modne simbole statusa, pokazuje posljednji skandal u kojem se našao Hermès, s Walmart Birkin torbom za kojom su poludjele društvene mreže. Oni koji su dali ozbiljan novac za original naravno da nisu oduševljeni činjenicom da će netko pored njih nositi torbu istog izgleda koja košta 70 dolara. Hermès je pritom ostao, sada gotovo jedina, modna kuća koja se održala kao mjesto gdje se nalaze istinski statusni simboli, bez da je kompromitirana slabijom kvalitetom i zasićenosti na tržištu. No, niti veliki Hermès ne ostaje netaknut.

Među ponudom ostalih brendova, događa se situacija u kojoj njihove proizvode i unatoč visokim cijenama i dalje viđamo posvuda. Materijalno više nije dovoljno, a modni brendovi primorani su proširiti iskustvo koje nude kako bi vratili status ekskluzivnog brenda. Neki to rade tako što su posvećeni nasljeđu i kvaliteti izrade, neki se šire na lifestyle i wellness iskustva, a neki se povlače sa scene i ponovno grade auru nedostižnosti.

Na revijama The Row kuće nema snimanja niti fotografiranja, čime se automatski zatvaraju vrata “neželjenima”, odnosno ostatku svijeta. Poruka je jasna – ovo iskustvo i odjeća nisu za svačije oči, što naravno pojačava intrigu i želju javnosti da pripada toj kliki. Umjetno stvaranje prestiža već se neko vrijeme postiže limitiranim kolekcijama, osobito na tržištu tenisica, koje su i same postale jednako vrijedan statusni simbol poput skupe torbe, što ne tako davno bilo nezamislivo.

Miuccia Prada jedna je od onih koja zna kako održati vrijednost svog brenda i nudi sadržaje kao što je Miu Miu čitaonica – brend je ljetos preuzeo klasične kioske za novine u odabranim gradovima i pretvorio ih u male oaze književnosti, kroz odabranu literaturu koja govori iz ženske perspektive i o borbi za ravnopravnost kroz stoljeća. Miuccia Prada isto radi i sa svojom institucijom Fondazione Prada koja je osmišljena kao mjesto gdje se spajaju moda i umjetnost, nudi uživanje u estetici i iskustvu. Skreće pažnju na to da je pravi simbol prestiža koji ne gubi vrijednost uvijek umjetnost, koja će vas obogatiti na drugačiji način od samog posjedovanja onog materijalnog.

Business of Fashion je još 2019. godine, netom prije pandemije, pisao kako je sloboda u svakom obliku nešto za čime nova generacija najviše žudi i da sloboda postaje rijetka vrijednost koja nije svima na raspolaganju. Čini se da je, uz klasični simbol luksuza poput Chanel torbe ili Rolexa na ruci, danas sve više onih koji misle da je ipak vrjednije vrijeme kao valuta – bilo da se odnosi na vrijeme utrošeno na izradu nečega što simbolizira luksuz ili ono važnije – posjedovanje vremena koje možete iskoristiti za uživanje u zadovoljstvima koja su na raspolaganju.