Trajekt koji se polako približava luci, razdragana lica putnika nestrpljiva da zakorače na otočko tlo, beskonačnost morskog plavetnila, sva njegova mirnoća i tajanstvenost, i poneka barka koja se nježno njiše na pučini, svaki prizor doima se poznatim, kao da smo ga svi već nebrojeno puta proživjeli, i kao da se u svoj svojoj ljepoti, zbog ravnoteže u svemiru, mora ponavljati samo kako bismo se podsjetili koliko život može biti čaroban. Bilo da šetamo Lastovom, Mljetom ili Palagružom, svaka epizoda mnogo je više od reportaže. Ako voliš otok, bilo koji otok, a posebice ako postoji jedan koji osjećaš svojim, “Stani na otoku” svaki će te puta podsjetiti zašto ga toliko voliš i zašto o njemu toliko često maštaš. Dok ti se glavom budu vrzmale uspomene, podsjetit će te da otok nije tek još jedan komadić tla, već jedna drugačija filozofija postojanja, ona u kojoj dani teku sporije i sve ima nekako više smisla, ljudi se više smiju i otvorenije razgovaraju, u kojoj primjećujemo male stvari, a samo jedan pogled na pučinu dovoljan je da raspetlja sve egzistencijalne dileme koje nas inače nemilice tište.
U današnjici u kojoj caruju senzacionalizam, crne kronike i vijesti koje raspiruju strah i neizvjesnost, a žurba i buka odvraćaju pogled od svega što je stvarno važno, redateljica Andrea Buča je publici željela dati nešto posve drugačije. Osim što nas je, vrzmajući se po jadranskim otocima, upoznala s kulturom, povijesti, prirodnim ljepotama i paletom zanimljivih otočana koji nepokolebljivo žive svoje priče, najvrednije što nam je “Stani na otoku” dao je optimizam, neki drugačiji pogled na svijet, neka toplina, ljudskost i prisnost koju smo putem zaboravili, te podsjetnik na život u svoj svojoj ljepoti i jednostavnosti.
Naravno da život na otoku nije uvijek samo “med i mlijeko”, no onu drugu, tešku stranu ovaj je putopisni serijal namjerno ostavio postrance. “Stani na otoku” nije takva priča, “Stani na otoku” je priča koja je tu da nahrani dušu, da inspirira, da probudi uspomene, da ti da injekciju života i gurne te u avanturu na koju možda nisi niti pomišljao. “Stani na otoku” je serijal koji podsjeća na to koliko čeznemo za iskrenim, toplim, ljudskim pričama, i koliko nam one danas, vjerojatno više nego ikad, trebaju.
Dosad smo s tobom plesali na Visu, plivali s glavatom želvom, vozili se Tomosom po Žirju, krstarili plavetnilima, jeli, pili, smijali se i još štošta. U ponedjeljak je na repertoaru zadnja epizoda “Stani na otoku”. Kakve su impresije gledatelja? Kakvi osjećaji tobom kolaju sada kada se sve približava kraju?
Ništa u ovom serijalu nije išlo glatko, bio je zahtjevan produkcijski, a onda se postprodukcija razvukla na mjesece i činilo se kao da nema kraja. I sve to vrijeme u fokusu me držala jedna misao “ovo će biti najbolje što si ikad napravila”. Mislim da ni jedan TV projekt nije ovoliko emocija izazvao, ljubav, nježnost, ljudskost i zahvalnost u nebrojeno mnogo komentara: od prolaznika na cesti, preko društvenih mreža ili pisma gledatelja. Uvijek zahvalnost. Neki dan sam dobila mail da nas gledaju Singapuru, za mene je to nestvarno!
Česti su i komentari kako je ponedjeljak dobio novu dimenziju- obitelji se okupe pred TV-om i čekaju “Stani na otoku”, među njima i oni kojima je prekratka epizoda pa je gledaju ispočetka. Nakon svake epizode ja ostanem u tišini. Znam da smo napravili nešto veliko ali toliko nježno, iskreno i jednostavno da me baš svaki put preplave emocije, i sreća i tuga i suze… U “Stani na otoku” sam se ogolila do kraja i istu iskrenost sam dobila nazad, nježnost i razumijevanje kao nikad do sad.
Znaš, svaki put kad odgledam neku od epizoda, pomislim “Što još radim u Zagrebu?”, vuče me more i moja barka, ta neka lakoća postojanja na otoku. Ono što me kod tvojih serijala uvijek posebno dotakne jest to što gledatelju prikazuješ i “drugu stranu života”, pokazuješ mu da i na najosamljenijim i najzabačenijim mjestima ljudi žive i žive dobro.
Ajme da… Toliko je tuge, podcrtavanja negativnosti i senzacionalizma u javnom prostoru, ljudi su umorni od sebe samih, a onda od preinformiranosti i bombardiranja dramom, baš su zahtjevna vremena. Mogla sam ja otići zimi, snimiti teške otočke priče, ali čemu? Svijetu nedostaje optimizma, poleta, boja…
Ja sam htjela plavi serijal, zanimljive životne ljude, magične trenutke, sutone i zore u koje ćeš se zaljubiti, o kojima ćeš cijelu godinu sanjariti, a onda umjesto na Maldive, Kube, Filipine otići ćeš na Lastovo, Palagružu, Mljet, na Svetac kod Zankijevih jer to što oni žive je čudo! Svetac je nasred Jadrana, na sjecištu trgovačkih puteva, idealno mjesto za gusarenje što je znala mudra i hrabra Iirska kraljica Teuta pa je nakon poraza od Grka i Rimljana doselila na Svetac i do kraja svog života živjela od gusarenja. 220 godina prije naše ere! Žena, kraljica, gusar.
Tvoj je serijal sazdan tako da prikazuje onu romantičnu, ljetnu stranu otoka. Vjerujem da si tako odabrala jer je tvoj đir “good feel” i voliš širiti pozitivu. No, što je s onom “zimskom” stranom, kad nema šušura i puše bura i život na otoku je sve samo ne lagan?
O toj gruboj strani otočkog života možete gledati u emisijama Informativnog programa, čitati u dnevnoj štampi. Otočki je život sve samo ne lagan, ali to nije bilo moje polazište. Ne zato što žmirim na njihove probleme nego zato što ih neću riješiti. Svi znamo da je zimi na otoku grubo, ne daj bože da se nešto dogodi kad je ružno vrijeme, kad helikopter ne može sletjeti, kad trajekt ne može isploviti… Na drugu stranu je prekrasno, pod uvjetom da si zdrav i situiran, jedan normalan, miran život. Otoci su nekad bili vrhovi planina pa ću se usuditi komparirati, Ante Vukušić je na Zavižanu proveo 30 godina, po mjesec dana ne bi čovjeka vidio pa kad ga pitate kako se voli planina reći će “jako”. Tako i otočani misle o svom otoku. Vole ga jako. Nije rijetkost da se ljudi iz urbanih sredina bježeći od histerije asfalta sele na otoke, pučinske, nasred Jadrana. Na Lastovu sam upoznala dvije Zagrepčanke i obje obožavaju svoj, lastovski život. Na dalekim pučinskim otocima nema više mnogo ljudi, ali pomalo im prilaze entuzijasti. I to daje nadu.
Unatoč svim avanturama i svim ljepotama kroz koje si nas provela, dojma sam da su najveće blago “Stani na otoku” ustvari ljudi. S obzirom na to da otočani žive podosta drugačije od nas u urbanim sredinama, vjerujem da si iz svih tih susreta “ubrala” i poneku životnu lekciju? Što te se najviše dojmilo?
Jednostavnost. Skromnost. Mudrost. Kreativnost. U Salima je najljepša knjižnica na svijetu, na Palmižani su se početkom 19. stoljeća na klaviru svirali preludiji, Colnago je na Vlaki napravio vinariju kad su svi govorili da je munjen, Stiv je od Pokonjeg Dola napravio rajski atelje, na Svecu uzgajaju najfiniji Mali plavac, Njemica Manuela je na dalekoj Palagruži pronašla ljubav, zimi Žirjani žive bez trgovine, Komižani su svojim izumima promijenili svjetsko ribarstvo, u moru je sve manje ribe i ako ne učinimo nešto pod hitno uništit ćemo cijeli jedan eko sustav! Sve me se dojmilo, ovaj serijal mi je promijenio život.
Vjerujem da je produkcija ovakvih reportažnih serijala izuzetno zahtjevna i da se putem događa svašta. Možeš li s nama podijeliti pokoju “behind the scenes” anegdotu?
Svaki dan je neka anegdota.. Kad snimaš četrdeset dana, prođeš stotine milja i kilometara, promijeniš brodove, trajekte, kombije, jedrilice, velike su vrućine, u transferima je nesnosna gužva, dogode se propusti koje rješavaš putem kako znaš, na momente je nemoguće. Doplovili smo na Palagružu, snimamo cijeli dan i usred scene mi se upali alarm- nisam kupila kartu za trajekt! Kad se vratimo s Palagruže na Vis idemo nazad za Zagreb, nemamo kartu za kombi. Zaustavljam snimanje i krenem rješavati problem međutim na Palagruži nema signala, nema interneta, neće biti ni karte. Svjetioničar Krešo nazove radio vezom Jadroliniju: “Radio Split, radio Split ovdje Palagruža spojite nas s Jadrolinijom nemamo kartu za trajekt”. Špica je sezone, nema karata za ljude, a kamo li za kombi. Ja očajna, molim dajte nam broj zapovjednika trajekta.
Opet radio Split ovdje Palagruža spojite nas s brojem tim i tim, na godišnjem je! I nekako uspijemo doći do zapovjednika, kumi, moli, glupi smo, možete li nam ugurati kombi, na Visu nema slobodnog kreveta moramo kući. I čovjek se smiluje. Jednako tako me mogao i odbiti. Ali ljudi na moru osjete nevolju i pomognu, priđu, dopuste, otvore i sebe i vrata i pregaze principe i iznenade. Mi ljudi smo čudo, toliko je dobrote i ljubavi samo ih slabo podcrtavamo. I zato ja ovako snimam.
Mnoge si stvari i sama tijekom ovog serijala probala prvi put, da nije bilo serijala možda ih nikada ne bi iskušala. Tjera li te tvoj posao da izlaziš ponekad iz zone komfora i pobjeđuješ vlastite strahove?
Uvijek. Sve je ovo izvan zone komfora. Kad smo na Kornatima u sumrak vidjeli da nešto se meškolji na moru, prišli smo bliže, a ono glavata želva od najmanje metar, bez razmišljanja sam skočila u more, ne bi li je dotaknula. Srce mi je bilo u peti, otvoreno tamno more poda mnom, sigurno ima i morskih pasa, ali da nisam skočila nikad ne bi doživjela susret s tom rijetkom stanovnicom Jadrana.
Nakon što smo s tobom stali u Lici i Zagorju, a sada i na otocima, što je sljedeće? Hoće li otoci, obzirom da ih ima još mnogo, dobiti svoj nastavak ili se selimo na neki drugi teren?
Prvo se dojmovi moraju srediti, zaostaci riješiti, nove ideje treba uzgojiti, a onda pametniji, iskusniji zaplovit ćemo u novu avanturu.
