Što vaš ruž za usne govori o vama? Kada bi vam netko postavio to pitanje, možda biste odmah pomislili na boju, brend, je li mat ili sjajni. No, američka multidisciplinarna umjetnica Stacy Greene 1992. godine odlučila je krenuti sasvim drugim putem. U svojoj seriji fotografija Lipsticks nije istraživala trendove, imidž ni marke, nego tehniku nanošenja. Ono što se na prvi pogled čini kao običan, svakodnevni predmet iz ženske torbice, Greene je pretvorila u ogledalo navika, rituala i osobnih priča. Neki od fotografiranih ruževa podsjećaju na prizor poznat svakoj ženi – na valjanje u neseseru, oguljene i izlizane. Drugi, pak, šokiraju ili nasmijavaju neobičnim, gotovo skulpturalnim oblicima. No, kako je uopće nastala ova ideja?
Iskorišteni ruževi kao umjetnost
Njezina umjetnost odjekuje i dan danas, više od 30 godina nakon što su nastale. Mislim da sam čak za jedan tekst prije nekoliko mjeseci iskoristila te slike, a uopće tad nisam dala previše važnosti toj slici. Vidjela sam taj izdeformiran ruž i pomislila da je cool, ali onda mi je nedavno iskočio video koji priča baš o tome. Mislim da možete pomisliti je meni kao beauty novinarki to bilo fenomenalno. Kao osoba koja se još nije ni rodila kad su ove fotografije nastale, osjećam se privilegirano što danas, toliko godina kasnije, ja baš pišem o tome. Možda neke od vas prisjećam, a možda neke prvi put upoznajem s njezinim radom. Bilo kako bilo, nadam se da ćete biti jednako inspirirani.
Kako je Stacy Greene došla na ovu ideju?
Kako je, naizgled banalan predmet, u rukama Greene postao intimna skulptura, ogledalo karaktera i rituala? U jednom trenutku u vremenu, svi su znali za Rosie. Ne za osobu, ali znali su njezin ruž. Greene je bila na večernjem otvorenju Whitney Biennala u New Yorku. I dok su je mnogi izloženi radovi ostavili ravnodušnom, jedan je trenutak, sasvim neplaniran i banalan, započeo njezin umjetnički put. Njezina prijateljica Rosie ispustila je ruž iz torbice. Greene ga je podigla i zastala – oblik nanesenog ruža bio je toliko jedinstven da ju je, kako je kasnije našalila, “uzbudio više nego išta što je vidjela na izložbi u Whitneyju”.
Taj ruž pokrenuo je lavinu pitanja: kakvi su ruževi drugih prijateljica? Koliko se razlikuju? Mogu li ti sitni, intimni tragovi otkriti nešto o osobi? Tako je rođena serija Lipsticks, 1992., niz od 28 krupnih fotografija korištenih ruževa, uključujući i jedan njezin vlastiti. Zamislite da idete od osobe do osobe, pitate ih možete li slikati njihov ruž, a na taj način, bez njihovog znanja, otkrijete nešto osobno o njima samima. Oblik vrha, način trošenja, ožiljci i nepravilnosti – sve to odaje tragove svakodnevnog rituala.
Što zapravo gledamo?
Ova serija nije samo niz fotografija. Ona je komentar na to kako se masovno proizvedeni, identični predmeti pretvaraju u osobne skulpture, jedinstvene i intimne. Svaki ruž priča priču o vlasnici, o njezinoj preciznosti, nehaju, ekonomičnosti ili želji za igrom. Stacy Greene u svojoj izjavi o radu piše da je ruž “tvornicki gotov, ‘ready-made’ proizvod, koji se kroz svakodnevni ritual nesvjesno oblikuje u osobnu skulpturu, otkrivajući trag intime na rubu tijela”. Upravo tu leži poanta, da umjetnost ne mora biti monumentalna ni uzvišena. Može proizaći iz najjednostavnijeg predmeta koji svakodnevno koristimo, iz rutine koju ni ne primjećujemo.
Svaki otisak nosi naziv vlasnika ruža, tako da su se ljudi znali poistovjećivati s vlasnicom baš tog ruža i reći, primjerice, “omg, ja sam Carolina”. Brenda, Carol, Lisa, Stacy ili Rosie – svaka na svoj način posebna, ali ipak su se mogle kategorizirati. Nastalo je tako pet kategorija:
Kosa varijanta – najčešća forma: zakošeni vrh, sličan onome kako ruž izlazi iz tvornice. Omogućava precizno praćenje linije usana i naglašavanje “kupidova luka”. No, iako se čini uobičajeno, svaki zakošeni vrh se razlikuje, a sitne nijanse odražavaju razlike u navikama i karakteru.
Ravna varijanta je drugi tip, a ruževi su istrošeni u ravnu površinu. Ovakvi oblici često nastaju uporabom kista ili navikom nanošenja bez praćenja prirodne zakrivljenosti usana.
Dvostrana varijanta je posebno zanimljiv tip gdje vlasnice ruževe trošile s obje strane. Time su stvorile oštar, kutni vrh, nalik na alat za crtanje. Greene se pitala: “služi li ta dvostruka točka preciznijoj aplikaciji ili je riječ o igri, izazovu, gotovo o svjesnom oblikovanju predmeta?”
Neki ruževi izgledaju poput keramike na lončarskom kolu i to je nazvano skulpturalna varijanta. Spiralni, nepravilni, organski oblici otkrivaju gotovo umjetnički proces. Najpoznatiji primjer je ruž vlasnice Ellen, čiji je uvijeni, gotovo vijčani oblik izazvao lavinu komentara i divljenja.
Iznošena iliti voljena varijanta – ovi ruževi nose tragove intenzivne uporabe. Pukotine, mrlje, izlizane površine – sve to svjedoči o privrženosti i neodustajanju. Neke vlasnice, poput Amy, izvlače svaki posljednji trag boje četkicom, ne želeći baciti ni mrvicu. Druge, poput Magdelyn, koriste slojeve – bež nijansu preko crvene.
Daljnji rad i naslijeđe
Nakon serije Lipsticks, Greene je nastavila istraživati predmete vezane uz ljepotu; fotografirala je bočice parfema, umjetne trepavice i druge predmete koji, premda trivijalni, nose duboke osobne i društvene značenja. U širem smislu, njezin rad uvijek se vraća istoj ideji: predmet je priča, a način na koji ga koristimo otkriva više nego što mislimo. Kroz desetljeća Greene se bavila fotografijom, slikarstvom, kolažem i filmom, istražujući različite antropološke i kulturološke teme – od oglašavanja i pop kulture do arhitekture i putovanja. Njezini radovi, utemeljeni u znatiželji i promatranju, uvijek su protkani pitanjima o prolaznosti, potrošnji, ritualima i ljudskim tragovima.
