Koliko često uzimamo ljubav zdravo za gotovo, koliko često je banaliziramo i razumijemo li je uopće? Ljubav nije pridjev, nije imenica, ona je glagol, upozorava nas Srđan Sandić koji u svojoj novoj zbirci poezije “Ljubav je glagol” dekonstruira pojam ljubavi, ideju odnosa i osjećaj usamljenosti i samoće. Ovo je četvrta knjiga novinara, pisca, moderatora i književnog i kazališnog kritičara, ujedno i naslov koji se trenutno nalazi u top 20 najprodavanijih domaćih književnih naslova.
Ako pratite Srđana kroz njegov rad u medijima, na Telegramu i HRT-u, ili na kulturnoj sceni, znate da možete očekivati pristup bez uljepšavanja, direktnost, otvorenost, otpor prema banalnom i osrednjem. Sada iskreno i nepretenciozno kroz zbirku poezije nudi svoja promišljanja, misli i otvara pitanja koja se nužno sami ne usudimo postaviti. Ako još uvijek niste, preporučujemo vam da nabavite “Ljubav je glagol” u izdanju Frakture, a do tada, zamolili smo Srđana da s nama podijeli svoje definicije ljubavi i sva pitanja koja ona povlači kroz intimnih 6 mini eseja.
Postupak istine
I Platon i Alain Badiou primijetili su posebnu povezanost ljubavi i istine. U knjizi “Pohvala ljubavi” Badiou, u svom filozofskom žargonu, govori o ljubavi kao o “postupku istine”, odnosno o iskustvu u kojemu se gradi stanovita vrsta istine. Ta je istina, jednostavno istina o Dvoma. Istina o različitosti kao takvoj. Ljubav je “scena za Dvoje” te u tom smislu, svaka ljubav koja prihvaća iskušenja, koja prihvaća trajanje – stvara novu istinu o različitosti. On hrabro tvrdi da je stoga – svaka prava ljubav zanimljiva cijelom čovječanstvu, ma koliko naizgled skromna ili skrivena bila. Strah nas je povjerovati u takve ideje, zar ne?
Romantična ljubav
Ljubav nije i ne smije se “obrađivati” samo kao osjećaj – već kao simbolički kod koji informira o tome kako čovjek ipak može komunicirati u slučajevima kada je to već skoro pa – nevjerojatno. Medij ljubavi kako slavni sociolog Niklas Luhmann, pojašnjava – nije osjećaj već komunikacijski kod prema čijim pravilima osjećaje možemo izražavati, oblikovati, simulirati, pripisivati drugima i nijekati i sa svim time postaviti se prema konzekvencijama kada se realizira odgovarajuća komunikacija. Cilj je osvijestiti taj kod, i ne užasnuti se kada shvatimo koliko skromno i suženo izražavamo tu temeljnu potrebu…
Ljubavno pismo
Što to znači “misliti na nekoga”? – pita se književni teoretičar i filozof Roland Barthes u jednoj od najvažnijih knjiga o ljubavi (Fragmenti ljubavnog diskursa). I daje odgovor – to znači: zaboraviti ga (bez zaborava život nije moguć) i probuditi se često iz tog zaborava. „Misliti na tebe“ ne znači ništa drugo nego upravo tu metonimiju. Jer, po sebi, ta je misao prazna, kaže Barthes – “ja ne mislim tebe; ja te jednostavno vraćam – upravo onoliko koliko te zaboravljam”… Stalno pišemo ta “ljubavna” pisma kroz poruke, lajkove, seenanja – i stalno očekujemo odgovor…
“Ne želim ipak da moja pisma ostanu uvijek bez odgovora, i odmah ću ti prestati pisati ako mi ne odgovoriš. Stalni monolozi o voljenom biću, koje voljeno biće ne ispravlja i ne osvježava, dovode do pogrešnih predodžbi o uzajamnom odnosu, i čine nas tuđima jedno drugom kad se ponovno sretnemo i vidimo da su stvari drukčije nego što smo, ne uvjerivši se u to, zamišljali”, piše mladi Freud zaručnici… Pitanje suvremeno upakiranog „ghostanja“ – pitanje je povijesti ljudskih odnosa. To zlo u toj moći je očito – zavodljivo?
Ljubav je glagol
Jedan dan mi je u ruke došla knjiga bell hooks „Sve o ljubavi“, koju je inače nedavno prevela briljantna Ivana Ostojčić – ono što mi je dala kao “poklon” nije samo naziv moje nove zbirke, nego i misliti sljedeće: ljubav nije pridjev, nije imenica, ona je glagol. Često nas uče da nemamo kontrolu nad svojim “osjećajima”. Ipak, valja znati da uglavnom biramo svoje postupke kroz život, namjeru i volju koju usmjeravamo, a koja svijet informira o tome što radimo.
Naši postupci i naši osjećaji imaju posljedice. Razmišljanje o postupcima koji oblikuju osjećaje jedan je od načina na koji se oslobađamo konvencionalno prihvaćenih pretpostavki kao što su da roditelji nužno vole svoju djecu, ili da se netko jednostavno “zaljubljuje” bez vježbe volje ili izbora, da postoje stvari poput “zločina iz strasti”, tj. ubio ju je jer ju je “jako volio”. Kad bismo se stalno prisjećali da je ljubav takva kakva je ljubav, ne bismo koristili tu riječ na način koji obezvrjeđuje i degradira njeno značenje. Kada volimo otvoreno i iskreno izražavamo brigu, privrženost, odgovornost, poštovanje, predanost i povjerenje. Jednostavno je, zar ne?
Vrijeme srca je…(uvijek!)
Kada razmišljamo o ljubavi, nerijetko razmišljamo o vrsti ljubavi koja postoji između dvije osobe – romantičnih partnera, na primjer, ili roditelja i djeteta. New Age ludilo, slobodno ću ga tako nazvati, ohrabruje opasni narcizam koji svoje ideje „hrani“ u duboko problematičnoj „duhovnoj“ retorici koja pridaje veliku pažnju individualnom samousavršavanju, a tako malo prakticiranju ljubavi unutar konteksta zajednice. Bilo koje/kakve… pogledajte samo tu pomamu “terapeuta” bez diploma, vidovnjaka, proricatelja, astrologa – koji naplaćuju svoj rad ozbiljnim svotama. Ok, to treba zakonski regulirati, prokazati i kazniti – ali kako kada naše medijske kolege, “urednici” i dalje bez problema stavljaju horoskop kao relevantnu informaciju o vašem danu i životu u dnevnu novinu?
Medijske reprezentacije ljubavi
Malo je reći da u ovom krajoliku kojemu svjedočimo, u kojemu obitavamo su reprezentacije ljubavi heteronormativno postavljene, zastarjele, s uvijek jednom te istom pričom o tome da se žena kao žena ostvaruje tek kada postane majkom, muškarac nešto manje kada postane otac, a da svi drugi oblici postojanja i supostojanja se tek ekskluzivno ili kao greška prikažu, itd… Dosta tužno i strašno s obzirom na to gdje je ljudska svijest, znanost i iskustvo života otišlo, da ne kažem – u kulturnijim i kultiviranijim društvima. Znamo da postoje ta društva, nemojmo se zavaravati. Ljubav je kod nas nerijetko predstavljena kao turbo folk bajka – on i dalje bira, ona čeka da je se izabere, pa red krivnje, pa red srama, usamljenosti i nerealnih snova, tlapnji. On + on, ona + ona, ili nebinarni identiteti su i dalje u sektoru “tabu/stigma/predrasuda”. Ovi suvremeni, samostalniji feminizmom inspirirani narativi se tu i tamo “prošvercaju”, ali moje iskustvo života u ovoj našoj palanci pokazalo je da ljudi češće nego rjeđe odabiru „bježati jedni u druge“, prije nego li se istinski upoznati, pa potencijalno i zavoljeti… Ljubav se da misliti i osjećati slobodnije, i sretnije. Smijemo probati!
