Slavka poznajem 15 godina. Upoznali smo se dok sam ja radila u jednoj modnoj agenciji, a on je bio neobično zgodni dečko koji je jako ličio na Adriana Brodyja. Kad smo sjeli na kavu i pričali o potencijalnom angažmanu nismo ni slutili da ćemo postati prijatelji i da će nam se sudbine ispreplesti na milijun divnih nepoznatih načina koje samo život može ispisati.
Reći ću vam i da Slavko nije vaš „cup of tea“ ako ne možete podnijeti iskrene osobe. Često me znao podsjetiti na djecu u nekim situacijama. Zašto? Znate kako djeca uvijek kažu ono što misle bez filtera i onda se stariji uhvate za glavu. Slavko ti kaže u glavu što misli i ne mora ti se nužno svidjeti, ali kad ti se emocije slegnu, onda shvatiš da je bio u pravu. Isto tako iskreno priča i o sebi što je vrlina koju puno ljudi nema.
Danas se svi prave da im je uvijek super, da su apsolutno zadovoljni sami sobom, svi pucaju od toksične pozitive koja nalaže da smo uvijek top i da je bilo kakva samokritika znak slabosti i manjka samopuzdanja. Uvijek sam tvrdila da ljudi koji sami za sebe mogu iskreno reći: ovo mi se ne sviđa kod sebe, nisam zadovoljan sobom u ovim segmentima života, imaju veću snagu od svakog kvazi pozitivnog lika koji svima stalno želi dokazati kako je super.
Slavko danas živi i radi kako je oduvijek želio i kao prijatelju mi je gušt gledati kako mu se stvari odvijaju ne zbog sreće ili slučajnosti, već zbog rada i upornosti koji su sada stigli na naplatu. Njegov posljednji film „Samo kad se smijem“ ima izvrsne kritike, a kuhaju se i novi inozemni projekti kojih je čak i više od lokalnih što mi je posebno drago jer Sobin je svjetski kalibar i svatko tko kaže drugačije je ljubomoran. I ovo kažem kao novinar, ne kao prijatelj.
Prije nekoliko godina smo vodili jedan zanimljiv razgovor koji je poprilično odjeknuo u javnosti. Tad si izjavio da prvo treba zaraditi neki novac, a onda se posvetiti umjetnosti. Danas mogu reći da si uspio napraviti skoro sve. Koliko se stvari promijenilo od našeg razgovora? Gdje si sada, profesionalno i mentalno?
Prije svega moram ti reći da mi je tako drago da opet radimo intervju iz dva razloga. Kao prvo to mi je jedan od dva najdraža intervjua u životu, a kao drugo, ima nešto gotovo mazohistički u davanju javnog intervjua osobi koja te poznaje dobro kao ti mene. Lako mi se malo popravit i uljepšat drugima, ali poznavajući tebe, ovo će morati biti “no bullshit” intervju i baš me zanima u kojem će smjeru otići.
Drago mi je da je taj interview što bi se reklo “aged well”. Pogotovo ta izjava za novac jer očito sam i dalje tu i nisam donio pogrešne odluke, makar ne kardinalno pogrešne. Ima tu projekata koje danas svakako ne bih prihvatio, ali baš je u tome i poanta. Samo zato što danas nešto ne bih, ne znači da je u tom trenu bilo krivo.
Ne možeš u startu postavljati uvjete, ne možeš očekivati da drugi znaju tvoju vrijednost prije nego što si se dokazao. Ne samo kao talentirani glumac, nego i kao disciplinirani radnik. I dalje mislim da je ovo struka u kojoj na početku većinom moraš govoriti DA. Naravno, nikad nisam bio u poziciji da me se veličalo kao glumca u mladosti, ako si jedan od tih, onda naravno da ćeš odmah nastojati birati projekte. Ali ako nisi, ako se boriš, samo rokaj. Radi, dolazi na set nasmijan, znaj replike, gledaj se, traži u čemu funkcioniraš, u čemu ne, vodi se metodom pokušaj-pogreška. To je sve bolja škola od bilo koje Akademije.
Danas nisam predaleko od tadašnje pozicije jer sam se u međuvremenu posvetio međunarodnoj karijeri tako da sam prije dvije godine opet zapravo krenuo iz početka. Opet postao no-name glumac, uzimao projekte samo da bi izgradio CV, da me upozna i vidi što više europskih casting direktora, ali mi makar novac više nije pokretač. I opet mi se taj “Say yes” stav pokazao točnim jer evo, sinoć sam završio svoju prvu glavnu ulogu u Engleskoj.
Ulogu o kakvoj sanjam godinama. Dok ona ne izađe, nagledat ćete me se u ulogama u kojima ako trepneš propustiš me. I da, bio je udarac na ego stajati na takvim setovima, prolaziti opet sve to, osjećaš se malo kao zadnja rupa na svirali, ali znao sam zašto to radim. Zapravo, poanta priče je da uvijek moraš znati koji je konačni cilj i znati koje prilagodbe moraš napraviti putem. Puno kakice treba papati u životu.
Ova godina ti je stvarno bila iznimno uspješna i znam da si puno vremena proveo na setovima van zemlje i da je nekad bilo teško, ali mogu reći da si trijumfirao na svim poljima. Svi, ali svi pričaju o filmu Samo kad se smijem i ulozi koja je zahtjevna i traumatična na puno načina. Je li ti bilo teško staviti se u kožu takvog lika? Jesi li mu ikada tražio neko opravdanje, neko zrno ljudskosti/nesigurnosti u njemu da ga preživiš tijekom snimanja?
Samo sam mu opravdanja i tražio. Najlakša stvar je odigrati nekakvog plošnog nasilnika, ali mislim da u takvoj ulozi ne bi bilo ni lijeka za publiku. Mi Franu srećemo u trenutku kad je već prekasno. I zato sam na sve načine pokušao naći gdje je to ranjeno dijete u njemu. Nasilje u trenu kad se događa ima samo jednog krivca – onoga koji to nasilje vrši nad nekim. Ali nasilje u nastajanju je produkt cijelog društva. Patrijarhalnog odgoja, društvenog mačizma koji kreće s glupim forama o svekrvama, nevistama i plavušama, a završava gdje prečesto završava.
Apsolutno svatko od nas nosi jednu ogromnu dozu krutosti u sebi, ljubomoru, neprihvaćanje, beskrajnu potrebu za još, još i još, preobilježeni smo nacionalnošću, religijom, važnošću samih sebe i stvari koje mislimo da nas obilježavaju i ujedinjuju, a zapravo nam samo daju opravdanje da činimo razliku između sebe i drugih. Mi smo ovim filmom zapravo htjeli to pokazati. Da smo kao društvo krivi i za rađanje nasilja i odgovorni što još nismo našli način za zaustaviti ga, prvo na osobnoj razini a onda ljudskoj. Frane i Tina su morali biti likovi koje gledaš na rubu stolice i želiš ih spasiti oboje. Jer u stvarnosti okrećemo glavu i ne reagiramo. I zato je kronika puna članaka o nasilju nad ženama, a ne mijenja se ništa.
Film je snimljen po priči Ane Magaš i slučaju koji je potresao Hrvatsku. Kod nas se ništa nije promijenilo po ovom pitanju od 2005. godine kada je ovaj slučaj bio aktualan. I dalje smo zemlja (i regija) u kojoj se žrtve nasilja proziva, osuđuje i negiraju se njihova svjedočanstva. Koliko si znao o slučaju Ane Magaš prije snimanja ovog filma?
Film je našao inspiraciju u slučaju Magaš, ali ovo nije film o tim ljudima. U niti jednom trenutku nisam imao dovoljno materijala i resursa da bih igrao stvarnu osobu i apsolutno se ograđujem od toga da je ovo film o Ani Magaš. Međutim, umjetnost je tu da preslikava stvarni svijet, a to je najeksponiraniji slučaj i naravno da je uvelike služio kao inspiracija za scenarij. Doduše, propustili bi poantu kad bi rekli da je ovo film o samo tom slučaju jer bi zanemarili činjenicu da se obiteljsko nasilje događa svaki dan, svakog sata, jer kao što kažeš i sama, ništa se nije promijenilo od 2005. Odnosno jest, statistike su puno puno gore. Od same priče Tine i Frane iz filma, puno su važnije sve one sitne scene za roditeljskim ručkovima, scene prijateljica koje pravdaju supruga, scena u Crkvi – to su momenti od kojih se meni recimo ledi krv u žilama, a to je svakidašnjica, a ne izolirani slučaj.
Prilično je mučno gledati u kojem smjeru se odvija odnos između Tine i Frane, prvo kroz zamjerke od kojih je gledatelju nelagodno jer osjeća da će stvar kulminirati, potom manipulacije, pa trenutke neke prividne sreće i lijepih momenata koji se pretvaraju u emotivne ucjene, a naposljetku i tragedije. Postoji li neka scena koja ti je bila posebno teška za snimiti?
Mislim da je uvelike pomoglo što sam radio s Tihanom. Prvo, ona je virtuoz. Maestralna glumica. Ali privatno smo brat i sestra. Tako da smo mogli sve iskomunicirati, a pogotovo granice iza kojih ne idemo, a koje su itekako pomaknute s obzirom na povjerenje koje imamo jedno u drugo. Sve ove scene fizičkih obračuna su i vrhunski režirane od Vanje Juranić tako da nije bilo rizika od stvarnih ozljeda. Najbolnije scene su mi zapravo bile one u kojima vidimo da je Frane i nježan.
Jer te scene su zapravo opasne, to su trenutci koji služe kao opravdanje zašto žrtva tolerira nasilje. Zašto nije otišla? Zato što je on zapravo dobar čovjek, divan otac, krasan je prema maloj? Pa nema veze što je premlati? I naravno zadnja scena koju smo snimali u jednom kadru je bila pakao. Svaki put nakon reza manijakalno grljenje, Tihana koja se trese od izvedbe, ja koji panično govorim Oprosti oprosti oprosti i tražim ogrebotine po njenom tijelu. I tako opet i opet i opet do kasno u noć.
Poznajemo se dugi niz godina i uvijek sam govorila da ti nekako nisi stvoren za ovo područje i ne mislim to zato što smo prijatelji. Jednostavno mi imaš neki drugačiji vajb od većine naših glumaca (bez uvrede ikome). Dosta si angažiran vani sada i zanima me kako biraš projekte u Hrvatskoj? Koliko si postao selektivan s godinama?
Zapravo su me tek zadnja tri projekta učinila selektivnim i to za sad još uvijek samo u teoriji, u praksi tek moram doći do trena gdje ispred sebe imam pet scenarija u ponudi pa kao biram koji ću. Samo kad se smijem, Avenue of the Giants i projekt koji sam upravo završio su mi donijeli i samopouzdanje da mogu iznijeti glavne uloge, ali i ukazali na to koliko se kao glumac osjećam bolje i radim bolje kad je riječ o priči koju zbilja želim ispričati. Ne kažem da ću se uvijek moći držati toga, ali svakako intenzivno radim na tome da privučem scenarije koji osnažuju i liječe ljude. Ne bih više trošio svoje vrijeme na projekt za koji nisam siguran čemu služi i čime mogu uvjeriti publiku da ga se isplati pogledati. Mislim da sam svojim radom došao do trenutka kad imam pravo težiti najboljim od najboljih uloga i scenarija. Opet kažem, u teoriji, vidjet ćemo je li to izvedivo dugoročno.
Drugačiji vibe… hmmm…vidi. Hrvati će uvijek voljeti dvije vrste javnih osoba. Prva je “čovjek iz naroda” koji te ničim ne propitkuje, ničim ne izaziva, ničim ne ugrožava tvoje stavove, ne zalaže se ni za šta riskantno, voli “izist i popit” i slika se s janjetinom. Druga vrsta su “Celebrityji” koju su napravili potpuni odmak od realnosti, photoshopiraju se, stavljaju tisuću filtera, troše pare koje nemaju i izigravaju privid lažnog glamura koji ne postoji u našoj državi i ljudi ih gledaju da bi vjerovali da možda postoji. Ja ne mogu ponudit ni jedno ni drugo.
Uvijek će mnoge živcirati moj privatni život, to što volim iskoristiti spotlight kad je na meni za neke bitne teme, živcirati će ih što treniram u 6 ujutro a mnoge naprosto živcira i moja faca sama po sebi. Međutim, ne bih rekao da ne pripadam ovom području. Kroz godine sam stekao publiku koja me voli i poštuje i prema kojoj osjećam ogromnu odgovornost dalje stvarati i ne radit kompromise da se svidim ovim drugima, gotov sam s tim. Volim svoje mjesto pod hrvatskim nebom, ne osjećam se kao da ne pripadam i ne osjećam se kao da ne pridonosim.
Što se tiče ponuda iz Hrvatske, trenutno ih je više iz vani, ali generalno mi u ovom trenu sve ovisi o terminima. Ako imam slobodne termine i sviđa mi se scenarij i lik, nikakvu razliku ne pravim u tome je li projekt hrvatski ili strani.
Kakvo je uopće stanje s projektima na domaćem tržištu? Koliko ti se projekata ponudi na razini godine na našem tržištu?
Godišnji stvaralački opus hrvatske filmske i televizijske produkcije je puno manji nego što je broj izuzetnih glumaca, tako da nije uvijek lako doći na red i to je zapravo divno. Iskreno se nadam podjednakoj raspodjeli uloga jer uživam kad moji kolege rade dobre stvari jednako kao kad ih ja imam priliku raditi. Naravno da je taj osjećaj došao s osjećajem zrelosti i ostvarenosti i da sam dugo godina mislio da tuđi uspjeh nekako oduzima šansu za mojim, ali to je idiotarija. Daj Bože da nam produkcija bukne i da ima poslova za sve te divne glumce i glumice. Na projekte u Hrvatskoj sam počeo gledati kao na “super ako me netko bude htio za nešto kvalitetno ovu godinu” više nego na prostor u koji ulažem energiju. Mislim da puno više mogućnosti imam vani, naprosto je znatno više posla van granica.
Kod nas sam naletjela na dosta slučajeva da mladi glumci kad izađu s Akademije imaju taj stav da ne dolazi u obzir da rade neke veće komercijalne projekte (sapunice ili slično) jer uništavaju glumački integritet koji im je tek u nastajanju. A onda se dogodi život i računi…Ima li neka posebna vrsta arogancije u glumi kao pozivu ili je to „mladost nadobudnost“ faza koju valjda svi prođemo na svoj način? Mislim znamo gdje živimo. Nismo Amerika. Kako si ti prošao tu razvojnu fazu i kako gledaš na nju danas?
Uf, volim ovo pitanje i mislim da imam dovoljno iskustva da odmah kažem, ljudi, arogancija u ovom poslu ne prolazi. Čak i ako mislite da prolazi obit će vam se o glavu. Hrvatska scena je puna arogancije i smiješno mi je to već postalo gledat. Strani setovi su me naučili biti nježan prema drugima i prema sebi i naučili su me da je bitno samo ono što u tom trenu stvaraš. Potpuno je nebitno graditi tu neku reputaciju, taj status, jer on vrijedi samo onoliko koliko vrijedi uloga koju u tom trenu radiš.
Mnogi glumci precjenjuju svoj “glumački integritet”, odnosno upravo to, aroganciju nazivaju integritetom. Meni su sapunice i komercijalni projekti donijeli sve što imam i ne sumnjam u sebe kao umjetnika. Pogotovo u dvadesetima ne vidim potrebu za arogancijom. Čime si to zadužio umjetničku scenu Hrvatske da se ne možeš pojaviti u sapunici, a jedna recimo Olga Pakalović može? Opet, ne govorim o ljudima koji su odmah po završetku Akademije dobili priliku raditi projekte koji svakako imaju veću umjetničku vrijednost od sapunice, ali sapunica je projekt koji na dnevnoj bazi uveseljava skoro milijun Hrvata, zar to ne znači dovoljno?
Samo da se vratim kratko na temu arogancije za slučaj da će ovo možda čitati netko od mojih mlađih kolega. Cilj svakog glumca bi trebao prvenstveno biti da kad ekipa filma dobije popis glumaca, da svi do zadnjeg kažu “Ajme super, XYZ je u castu, s njim/njom je takav gušt raditi”. Bez toga stava, NIKAD nećete dobiti najbolje što možete od seta i projekta. Ne možeš biti glumac, ako nisi prvo čovjek. Naučio sam ovo na vlastitim pogreškama i vjerujte mi , ego ostavite doma kad idete na set.
Jesi li ikada imao poriv da napišeš neki scenarij? Znam da si napisao dvije jako uspješne dječje knjige, ali svrbi li te negdje kao autora da se izraziš u odraslom svijetu?
Hvala prijateljice što ne znate da sam ih napisao 6, hahaha. I na sve sam jako ponosan. Mislim da su te knjige bitnija ostavština s moje strane od ostvarenih uloga. U pisanju nema ega, nema ambicije, nema očekivanja. Pišem ih isključivo jer želim najmlađima prenijeti neke životne lekcije koje su meni pomogle tek u tridesetima. Presretan sam što su vrlo uspješne. Upravo je izašla najnovija “Doktor Jabuka i kradljivci osmijeha” a za tjedan dana je premijera predstave Šapice, napravljene po prvoj knjizi. Igramo kolegica Katarina Baban i ja kroz cijeli dvanaesti mjesec i to mi dođe kao terapija od svih mrakova koje sam odigrao posljednje dvije godine ali i mrakova kojima smo okruženi u svijetu.
Scenarija imam započetih u laptopu ohoho, ali mi nedostaje discipline ili samopouzdanja da ozbiljno radim na njima. Ima toliko toga što kao umjetnik želim ispričati, toliko vlastitih rana koje bih volio pretočiti u scenarij, ali dok ne budem spreman napisati scenarij koji je relevantan i stopostotno hrabar i u potpunosti ogoljen od svih obrambenih mehanizama nadat ću se da će mi ih pisati netko drugi.
Što te danas pokreće kao glumca i kao čovjeka? Što te čini sretnim i ispunjenim?
Iskreno, samo nježnost. Nježnost prema drugima, nježnost od drugih i nježnost prema sebi.
Jako mi se sviđa kod tebe što ne zanemaruješ i taj dio off the stage. Pritom mislim na činjenicu da ste Tihana i ti odradili premijere u stilu. Ispada da stalno nešto kritiziram ali stvarno naši crveni tepisi su često nezamjetni. Kao da se izgradnja nekog osobnog stila i prezentiranje istoga smatra manje vrijednim. Jesam li hejter sada ili se slažeš sa mnom?
Smatram da je promišljeni dolazak na crveni tapet najbolji PR koji film može imati i uvijek ću taj trenutak iskoristiti za pokazati se u najboljem svjetlu. Ovo ti dođe kao svojevrsni nastavak onog gore pitanja, ljudi će radije doći nesređeni nego riskirat da netko kaže vidi ovog pedera što se voli naslikavat. Sredit se za crveni tepih je odgovornost i poštovanje prema mjesecima rada cijele ekipe. To je način za reći “ovo je projekt u koji vjerujem i večeras ću ga proslaviti”. Nepoštivanje red carpeta kao black tie eventa je po meni sramotno i svaki put kad vidim kolege mi nije jasno u čemu je problem.
Neću te pitati gdje ćeš biti za ne znam koliko godina, ali me zanima na čemu sve trenutno radiš ako mi smiješ reći uopće?
Bit ću doma, u istoj kući s istim ljudima i čekat te da dođeš na tulum. Na to mogu utjecati, bar se nadam. A poslovi će doći i uvijek ću o njima radije govoriti retroaktivno kad već znamo da su dobri.
