Mogli bismo u skorijoj budućnosti biti svjedoci jednog zaokreta na globalnom tržištu – dupeovi će postati skuplji od originala. Vjerujem da je to možda zbunjujuće, ali već smo počeli viđati taj trend i moram priznati da me to pomalo šokiralo. Kad sam bolje razmislila, vidim da bi to mogla postati učestala praksa. Ne razmišljam više o dupeovima kao jeftinijim kopijama, razmišljam o njima kao proizvodima koji podsjećaju na neki proizvod koji ne mora cjenovno nužno biti puno skuplji, nego neki proizvod koji možda nije svima dostupan. Ne bih rekla da je Rhode u rangu luksuznih brendova. Nije jeftin, daleko od toga, ali ne bih ga svrstala nikako u luksuznu, skupu kozmetiku, a jedan je od brendova s najviše dupeova. I Maybelline počinje dobivati svoje dupeove, kao i Tarte ili Urban Decay.
Dolaze li “skupi” dupeovi?
Navikli smo da “dupeovi” – proizvodi koji izgledom, funkcionalnošću ili čak teksturom nalikuju poznatijim i skupljim verzijama – dolaze s nižom cijenom i skromnijim ambicijama. No u posljednje vrijeme događa se zanimljiv zaokret: umjesto da luksuz diktira trendove, čini se da počinje posuđivati, ili bolje rečeno – preslikavati, poteze iz jeftinijih i popularnijih linija. Nije riječ o slučajnosti, već o proračunatoj poslovnoj odluci. Dok neki proizvodi iz niže cjenovne kategorije steknu viralni status zbog svoje učinkovitosti i “value for money” efekta, luksuzniji segment – barem neki njegovi igrači – očito odlučuje kapitalizirati na istom receptu, samo s bijelim čepom umjesto ljubičastog.

Što ako kopira svoj svoga?
Sve to dovodi u pitanje osnovne premise luksuza. Je li luksuz danas uistinu sinonim za inovaciju i posebnost, ili se i on sve češće pretvara u – vlastiti “dupe”? I dok još donedavno nismo mogli zamisliti da bi netko tko kupuje “klasu” zapravo dobivao recikliranu verziju nečeg što su mlade djevojke otkrile na Redditu, sada se upravo to događa. Pogotovo jer danas je dizajn sve, a neki “mlađi” brendovi prepoznali su što je publici zanimljivo puno bolje od nekih dugovječnijih brendova. Kao primjer možemo uzeti Emmu Chamberlain koja je lice nove Lancome kampanje za puder – primamljiva i generaciji Z i generaciji X zbog pojave jedne osobe s kojojm poistovjećuju mladi za brend koji se koristi generacijama. Upravo je ta kampanja posebno zanimljiva jer puder nevjerojatno podsjeća na Urban Decay, a vlasnik oba brenda je L’Oreal. Radi se o vrlo sličnim proizvodima (makar recenzije govore da se radi o dvije drugačije formule, iako je baza obje niacinamid), ali i velikoj razlici u cijeni. Činjenica da su oni pod istom grupacijom opravdava da patent nije ukraden.
Ono što je zanimljivo je upravo publika kojoj su proizvodi namijenjeni. Dok mlađi konzumenti vole popuste i savjete na društvenim mrežama, starija publika, naročito ona u svojim četrdesetima i pedesetima, ne traži nužno trend nego sigurnost. Za njih je važno da proizvod izgleda ozbiljno, da ima neku “težinu”, pa čak i da djeluje pomalo distancirano.

Upravo zato, brendovi sada ciljaju na ovu skupinu s “uglađenim verzijama” onoga što je njihova djeca već davno isprobala. Sve se to odvija ispod površine, kroz strategije koje kombiniraju minimalizam, nostalgiju i aspirativni vizualni jezik. Čak i kada angažiraju mlade influencere da promoviraju te proizvode, poruka nije usmjerena isključivo mlađima – dapače, ideja je stvoriti most između generacija, uz diskretno prenesenu poruku: “Ovo je ozbiljan proizvod, ali dovoljno cool da ga vaše dijete posudi.”

Zaključak
U svemu tome se nazire nova dinamika – ne radi se više o borbi luksuza i mase, nego o preplitanju. Pitanje je samo – tko koga kopira i zašto? Je li posrijedi pokušaj da se zadrži tržišni udio u eri u kojoj je “znati što vrijedi, a što je samo etiketa” nova valuta? Ili je to priznanje da luksuz, kakav smo ga poznavali, više ne može opstati bez uzimanja lekcija od brendova koji su svoje mjesto na tržištu izborili iskrenim, često i surovim, dokazivanjem kvalitete?
Ironično, možda je upravo to najveći paradoks današnjeg luksuza – da bi ostao relevantan, moraš naučiti kako izgledati kao kopija onoga što ga je nekada gledalo s visoka. Ili moraš biti toliko prenaglašen da oni koji si to mogu priuštiti požele proizvod. Mora “vrištiti” luksuzom. Zasad još nemamo konkretne primjere očiglednih dupeova, ali nije na odmet da se su se događali primjeri kako velike korporacije kradu ideje od malih, nepoznatih brendova. Pitanje je: hoće li se ipak držati svoga dostojanstva, ili će pokleknuti pred masom koja diktira trendove? Vidjet ćemo uskoro.
