Jeste li primijetili da u šetnje sa psom izlazimo bez i jedne brige na pameti. Tek oprana kosa, zavezana u ručnik na glavi ili omiljena božićna pidžama usred ljeta. Ništa od toga ne predstavlja problem. Kad trebamo prošetati psa, mi samo obuvamo tenisice i idemo, a nekad ni to, jer slučajno se dogodi da izletimo u šlapama. I upravo je to ono zanimljivo.
Danas nam gotovo svaki izlazak iz kuće nosi barem neki minimum pripreme, a šetnja psa je ostala možda jedini „događaj“ za koji nam je stvarno svejedno kako izgledamo. Jutarnja kava s prijateljicama? Biramo neki chill outfit, koji izgleda kao da se nismo potrudili (a itekako jesmo). Posao? Naravno da biramo dobru kombinaciju. Večera i potencijalni kokteli nakon? Outfit je ono čemu se veselimo jednako kao i toj večeri. Čak i za odlazak do trgovine često pazimo da ne idemo baš u nekoj trenirci koju smo slučajno zaflekali pri zadnjem krečenju. Navikli smo živjeti s idejom da nas netko uvijek može vidjeti, sresti ili fotografirati, pa i najobičnije dnevne aktivnosti ponekad imaju notu malog performansa.
Ali šetnja psa kao da postoji izvan tog pravila.
To je jedini trenutak u kojem kolektivno pristajemo na verziju sebe koja nije stilizirana. Nema pokušaja da izgledamo bolje nego što jesmo, nema želje za dojmovima, nema potrebe da ostavimo trag. Pas mora van i to je jedini kriterij koji vrijedi. Sve ostalo postaje sporedno.
Zato kvartovski parkovi i ulice rano ujutro ili kasno navečer imaju posebnu atmosferu. Tamo susrećemo ljude koje nikada ne vidimo u njihovim „dnevnim” verzijama. Susjed kojeg inače srećemo u urednoj košulji odjednom hoda u staroj vesti. Netko tko uvijek djeluje savršeno sređeno, u šetnji s psom nosi oversized jaknu i tenisice koje su očito preživjele stvari za koje nisu bile spremne. Postoji neka tiha solidarnost među ljudima koji šeću pse, svi znamo da smo tu u svojoj najopuštenijoj verziji i nitko to ne dovodi u pitanje.
Možda je stvar u tome što šetnja psa nema publiku. Ona nije društveni događaj. Ne događa se negdje važno, nego između mjesta. Između jutra i dana, između posla i večeri, između obaveza. To je prostor koji ne traži ništa od nas osim prisutnosti, ne nužno ni prostor, to su bića kojima je samo važno da smo tu, a svaki vlasnik psa se može složiti, da kad je sa svojim ljubimcem, ništa drugo nije važno.
U svim drugim situacijama postoji određena svijest o dojmu koji ostavljamo. Čak i kad želimo izgledati opušteno, ta opuštenost često je pažljivo konstruirana. Casual je postao stil, udobnost estetika, a spontanost nešto što se zapravo planira. Ali tijekom šetnje psa ta pravila prestaju vrijediti. Ne postoji idealan outfit za šetnju psa jer nitko ne pokušava postići ideal.
Zanimljivo je kako upravo pas omogućuje tu slobodu. Izlazak bez šminke, bez frizure ili bez ikakvog promišljanja odjednom ima savršeno opravdanje. Nitko ne očekuje ništa više. Pas briše potrebu za objašnjenjem. On je razlog zbog kojeg izlazimo van takvi kakvi jesmo, pomalo pospani, možda još uvijek s kavom u ruci, ponekad mentalno još uvijek kod kuće. Sjećam se svog psa, dok je još bila štene i šetnja u 2 – 3 ujutro je bila potpuno normalna aktivnost, tad me nije bilo nimalo briga hoću li sresti nekog tko ide iz izlaska doma, jedino mi je bilo važno da je njoj dobro.
A šetnja psa je postala mali svakodnevni reset. Ne zato što je riječ o nekoj velikoj životnoj lekciji ili svjesnom bijegu od društvenih očekivanja, nego zato što se događa spontano. Jednostavno nemamo vremena razmišljati kako izgledamo jer je prioritet potpuno drugačiji. Pas želi istraživati, stati svakih nekoliko metara, upoznati svijet na svoj način, a mi ga pratimo bez potrebe da išta (i ikome) dokazujemo.
U tom hodanju postoji nešto oslobađajuće. Grad izgleda drugačije kad ga prolazimo bez cilja i bez uloge koju trebamo igrati. Nismo na putu prema sastanku, ne kasnimo, ne pokušavamo ostaviti dojam. Samo smo vani. Promatramo ljude, vrijeme, kvart koji inače prolazimo ubrzano i fokusirano na sljedeću obavezu.
Možda je upravo to razlog zašto su šetnje pasa toliko prepoznatljive. Svi instinktivno razumijemo taj trenutak nebrige. Vidimo osobu u pidžami i ne čudimo se. Netko prolazi u staroj jakni i papučama i to djeluje potpuno logično. Kao da postoji nepisano pravilo da je šetnja psa prostor u kojem prestaje potreba za kontrolom vlastite slike.
Zanimljivo je i kako se tijekom tih šetnji brišu razlike koje inače primjećujemo. Nije važno tko radi gdje, kakav stil inače ima ili koliko je netko inače sređen. Svi smo jednako pomalo neorganizirani, pomalo umorni i potpuno fokusirani na psa koji odlučuje tempo. To stvara neobičan osjećaj anonimnosti u gradu koji je inače prepun identiteta koje nosimo kroz odjeću, posao ili društvene uloge.
Šetnja psa tako postaje svojevrsni backstage svakodnevice. Onaj dio dana koji ne mora izgledati lijepo da bi bio stvaran. Bez filtera, bez planiranja i bez potrebe da budemo svakome zanimljivi. Baš zato te kratke rute po kvartu često ostaju među najugodnijim dijelovima dana, jer su jedine u kojima ne pokušavamo ništa optimizirati.
I dok ostatak dana provodimo balansirajući između udobnosti i dojma, između privatnog i javnog, šetnja psa podsjeti nas da postoji verzija života koja ne traži pripremu. Dovoljno je obuti prve cipele koje pronađemo, izaći van i prihvatiti činjenicu da nije svaki izlazak prilika za predstavljanje. Imam dojam da te šetnje često više gode nama, vlasnicima, nego psu. Jer te doista natjera da izađeš i kad ne želiš. Čini mi se kako nam šetnje pružaju trenutak da budemo potpuno obični, što možda danas više nije tako česta pojava.
