Novi val pjesnika dosegao je svoj vrhunac, i tu nema dileme. To jest, vrhunac barem za sada, ne znači da se neće dodatno rasplamsavati, vjerojatno su prilične šanse da hoće. S totalne margine na kojoj se pjesništvo nerijetko nalazi, budući da se kao književni rod uvijek doživljava najhermetičnijim, poezija je upala direktno u centar, pod reflektore a i u prilične zarade. I naravno da su Instagram i društvene mreže one kojima treba zahvaliti (ili koje treba okriviti) za to. Desetine redova i stotine karaktera nabijenih značenjem su prošlost, a sadašnjost su brzo shvatljivi, emotivni, kratki stihovi i kako se čini, poezija koja najbolje prolazi danas je ona koja se može pročitati i razumjeti u one dvije sekunde koliko je potrebno za scrollanje ekranom. Zadržavamo se više od toga ako tekst prati i neki prigodan i privlačan vizual (što je čest slučaj), koji će osigurati da nam je pažnja fiksirana malo duže. I u svemu ovome realno i nema ničeg čudnog.
Uspon Insta pjesnika započeo je prije nekoliko godina, i 2013. jedna od malobrojnih na društvenim mrežama bila je kambodžansko-australska pjesnikinja Lang Leav. Danas je taj broj znatno porastao. Marya Layth s dosta dobrim vizualima koji upotpunjavaju svaki stih, jednostavan da jednostavniji ne može biti Ben Maxfield, Mansi Jikadara B čija je poezija pratećim crtežima, kolažima, akvarelima pretvorena u pravi art projekt ili minimal Cleo Wade. Ipak, ime Rupi Kaur je vjerojatno najpoznatije i najkonkretniji primjer za priču o tome kako se svijet poezije promijenio u posljednje vrijeme. Pored činjenice da ima 3.8 milijuna pratitelja na Instagramu, i da je praktično pjesnički super-star, statistika pokazuje da je knjiga “med i mlijeko”, inače prva zbirka pjesama ove dvadesetpetogodišnje kanadske pjesnikinje nadmašila rekorde te godine. Prevedena je na 40 jezika i prodana u 3.5 milijuna primjeraka.
A poezija u 3.5 milijuna primjeraka definitivno nije nešto što se viđa svaki dani. S time bi se složili i mnogi pjesnici u povijesti poput T.S.Eliota koji je radio kao činovnik u banci, ili Bukowskog koji je radio pregršt manje ili više nekreativnih poslova, vjerojatno najduže onaj u pošti, budući da je opće poznato da “od poezije nitko ne živi”. Međutim, kako stvari danas stoje, živi. I to dobro. Pitanje je samo kakve poezije.
Da je najkvalitetnija na svijetu, nećemo lagati, nije, i usprkos tome što svakako ima kvalitetnih misli, teško je oduprijeti se dojmu da čitamo malo duži paragraf iz kolačića sreće. To na neki način i jest točno, jer i ova, nazovimo je “Insta-poezija” funkcionira prema sličnom principu ohrabrivanja, samopoštovanja, autorealizacije, optimizma. Ali, prevrtali očima na to, zgražavali se ili oduševljavali, novi Instagram pjesnici ili “pjesnici”, kako god želite, jesu redefinirali žanr za novu generaciju, i približili je milenijalcima i post-milenijalcima. I to, radikalnom demokratizacijom i diverzitetom u svijetu poezije, koji je postao pristupačniji generalno i to u više smjerova.
Za početak, inkluzivniji, budući da svako tko se osjeća pjesnikom može to prikazati svijetu čak i bez podrške bilo koje izdavačke kuće. Ako to na Instagramu ispadne dobro i catchy, rezultirat će brojkama i pratiteljima, a s brojkama će, pitanje je trenutka, doći i zanimanje izdavačkih kuća. Bila istinski dobra poezija ili ne. Čista realnost – živimo u krajnje licemjernom svijetu, ali i onom gdje barem nikakva specijalna logistika nije potrebna za okušati svoju sreću. Ako ništa drugo, čini se da je bar to velika prednost i da su društvene mreže srušile zid oko različitih svjetova koji su se činili zatvorenim, ekskluzivnim, nedostupnim, tradicionalnim i samo za odabrane otvarajući ih za sve one koji su iz ovog ili onog razloga nerijetko bili na margini bilo rodno, geografski ili statusno. Što se toga tiče, veliki plus.
S druge strane, riječ pristupačno je primjenljiva i u pogledu razumijevanja, jer ne samo što novi svijet poezije može primiti bilo koga, može i se i obratiti bilo kome budući da ova poezija stvarno jest razumljiva svima. To nas dovodi do toga da, pored činjenice da koriste isti medij obraćanja publici, postoji i određeni senzibilitet koji ovi autori dijele i u izvjesnom smislu zaista jesu izrodili novi žanr. U srži njihovih redova su jednostavnost, emocionalna povezljivost i ton i vokabular koji podsjećaju na motivacijske poruke. A to je ultimativni mamac za sve zbunjene, nesigurne, pogubljene individue koji se ne mogu snaći u kompliciranim međuljudskim odnosima, relacijama, poslovnim dinamikama i vlastitim mislima. Dakle, svih.
Jedna od aktivnijih nedavnih debata u domeni Instagram poezije bila je ona prošlogodišnja kada je pjesnikinja i kritičarka Rebecca Watts rekla da Kaur i njeni suborci Insta-pjesnici u suštini i nisu pravi pjesnici, jer se distanciraju od onoga što je glavna karakteristika pjesničkog stvaralaštva, a to je poezis– sam proces, aktivnost stvaranja, i da umjesto toga samo štancaju. I nije da nije u pravu. Stihovi nerijetko jesu banalni, očigledni u priličnoj mjeri i fali im slojevitosti i višeznačnosti zbog koje uživamo u poeziji i ogoljavanju stihova, ali možda im se to u krajnjoj liniji i ne može zamjeriti jer se čini da upravo tu leži razlog njihovog uspjeha. Ili nemaju vremena pa ljudi žele odmah sada, odmah se prepoznati u nečemu, ili jednostavno nisu zainteresirani da otkrivaju Šalamova ili Ondaatjea sloj po sloj. Brzini kojom živimo jedino i mogu odgovarati stihovi “if the hurt comes so will the happiness” (R.Kaur) koje jednostavno rečeno razumijemo svi, i to odmah. Sada nije dobro ali će biti.
A sva mudrost možda stvarno i staje u to. Točno je da je ovdje i puno prostora za manipulaciju i lažiranje jer ne moraš biti dobar već možeš biti formalno nikakav pjesnik da bi napisao nekoliko inspirativnih redova, ali sve i da su lažni i neiskreni i porivi i talent autora, milijunski broj pratitelja pokazuje da su upravo ovakve rečenice potrebne, jer ako ništa drugo reakcije publike jesu prave, a njihov odgovor i prepoznavanje validni. A da li nam se sviđa ili ne, pa znate već, de gustibus non est disputandum. Bitno je da izbori postoje.
