Prije par dana je premijerno izašao film oko kojeg se nadvio oblak drame. „Don’t worry darling“ redateljice Olivije Wilde prikazan je na Festivalu filma u Veneciji, ali je cijeli film zasjenio pomalo čudan odnos između glavnih protagonista: Florence Pugh, Harryja Stylesa, Olivije Wilde i Chrisa Pinea. Samo se o njima pričalo, zanemarivši film koji se najavljivao kao napeti triler horor, onaj u kojem vam upitnici iznad glave stoje do samog kraja filma. Sad je pitanje, je li film nezasluženo pao u drugi plan ili je drama oko glumačke postave zanimljivija od same radnje filma?
Radnja filma (bez spoilera)
Za početak, krenimo od same radnje filma. Florence Pugh glumi Alice, kućanicu koja živi u idiličnom utopijskom gradu Victory, smještenom usred pustinje. Ona i njezin muž Jack, kojeg je utjelovio Harry Styles, ponašaju se kao da su vječno na medenom mjesecu, prepuštajući se svakodnevnim strastima. No, oni nisu individualni par u nekom gradu, već njihovu životnu rutinu dijele na identičan način još 72 stanovnika Victoryja. Svako jutro, muškarci u svojim vintage automobilima odlaze na „tajni“ posao prema pustinji, dok ih njihove žene u isto vrijeme ispraćaju na vratima. Dok su muževi na poslu, žene rade tipične stereotipne poslove: kuhaju, čiste, pospremaju, odlaze u grad u shopping i na satove plesa. Cijela konstrukcija ovoga mjesta prezentirana je društvom iz 1950-ih godina u kojima su se lijepile rodne etikete i uloge „tipičnih“ ženskih i muških poslova.
No, stil 1950-ih je prikazan doista idilično u gradu Victory. Odnosno, iz toga je desetljeća preuzet onaj lažni sjaj savršenstva koji prekriva činjenicu da se događa nešto duboko pogrešno. Pastelna paleta boja, koktel haljine, uglađena odjela i zabave uz bazen dio su svakodnevice građana Victoryja. Žene se čine poprilično sretnima, s vremena na vrijeme pitaju svoje muževe koji je njihov posao, a oni, kako bi ih odvukli od tog razmišljanja, jednostavno im kažu da „ne bi to razumjele“. Sve što mi kao gledatelji znamo je da rade na velikom projektu progresivnih materijala, što god to značilo.
A iza cijelog koncepta grada stoji Frank, karizmatični osnivač Victoryja i svega što grad nudi. On je osoba koja je stvorila zajednicu obećavajući im da su dio nečeg velikog. Svaki muškarac u gradu radi upravo za Franka (samo ne znamo što to rade). Frank je utjelovljenje vođe kulta koji osigurava svojim građanima život iz snova, uz jedno jedino pravilo za žene: ne odlazite prema pustinji jer se inače može dogoditi nešto strašno. Tipičan primjer zastrašivanja kojeg možemo vidjeti u kultovima. Nitko se ne pita što će se to strašno dogoditi jer svima je dobro. Zašto bi ijedna žena odlazila iz grada prema pustinji ako joj život u gradu pruža svaki mogući užitak jedne kućanice?
Idila se razbija sve do trenutka kada Alice, nakon što je vidjela kako se avion srušio u pustinji te otišla tamo gdje je izričito rečeno da ne smije, počela postavljati pitanja. U tom trenutku film poprima mračni ton i počinje izvirivati sci-fi horor na površinu.
Suptilna feministička poruka i briljantna gluma Florence Pugh
„It’s a man’s world“ čak i u gradu u kojem je sve idilično. Namjerno je uzeto ozračje 1950-ih kada je „savršenstvo življenja“ označavalo muškarca koji privređuje, a žena ostaje kod kuće i u svakom trenutku je muževa podrška. To posebice pokazuje scena (SPOILER) gdje na jednoj zabavi Frank upita „Čije je ovo vrijeme?“ i svi u jedan glas viknu: „Naše vrijeme!“. Muški poklici izdominirali su nad onim ženskim. Suvremena muška toksičnost ukalupljena je u udobnost 1950-ih, držeći žene u „zatočeništvu“ pod lažnim sjajem raskoša. S druge strane, muškarci su ti koji pošto-poto moraju donositi novac i razvijati karijeru kako bi zadržali svoj trenutni status kod Franka. A što se njima događa u glavama, eh to morate vidjeti u filmu.
Što se tiče same glume glavne protagonistice, Florence Pugh je apsolutni nositelj cijeloga filma. Njezina zabrinutost i zbunjenost kulminira u histeriju te na samom kraju u razočaranje. Pughina predanost ovoj ulozi je vidljiva u svakoj sceni. Možda sada možemo i više razumjeti njezinu ogorčenost prema cjelokupnoj promociji filma u kojoj je nedostajao prikaz kompleksnosti filma. Olivia Wilde je u jednom trenutku izjavila da film ima za cilj preokrenuti viđenje o tome kako je žensko zadovoljstvo predstavljeno u filmovima. Žensko zadovoljstvo nema apsolutno nikakve veze s radnjom filma. Upravo suprotno, zadovoljavanje žene (scene seksa između Alice i Jacka o kojima se toliko pričalo) je u ovom kontekstu iskorišteno kako bi se žena ušutkala i ne preispitivala previše. Ako je o tome bila riječ Florencine ljutnje, onda se ljuti s razlogom. Odraditi takav performans da bi se na kraju sve svelo na seks i žensko zadovoljstvo.
A kako je debitirao Harry Styles?
Na moje ugodno iznenađenje, Harry Styles je pokazao doista dobar glumački talent. Kemija između Alice i Jacka je postojala, ali je vidno Florence Pugh vodila taj ples. To pokazuje neiskustvo Harryja Stylesa u glumačkim vodama koje će vjerujem, steći s vremenom. Lik Jacka je izrazito bitan za radnju filma (ako ne i najbitniji), no u par navrata nisam ga niti doživjela. Po mome mišljenju, Jack je kao lik prikazan jednodimenzionalno, a zapravo predstavlja osobu s toliko slojeva koji se gule dio po dio, do samog završetka filma. Pohvalu ću Stylesu dati svakako za pjesmu koju je napisao za film. Ta pjesma, čiju melodiju Alice neprestano pjevuši, je ključni dio radnje. Inače predivna pjesma, na samom početku je bezbrižna, no kako radnja odmiče zvuči sve mračnije i jezivije. Iako je Harryjevo utjelovljene lika bilo osrednje, talent je neosporan i vjerujem da će ga dovesti ka većim projektima.
Je li plot twist zadovoljavajuć? (bez spoilera)
Najvažniji dio ovakvih psiholoških trilera je taj famozni plot twist. Trenutak u kojem sve otkrijemo i sve nam se posloži u glavi, često puta izazivajući stanje šoka i nevjerice. Jedan od snažnijih trenutaka u „Don’t Worry Darling“ filmu je definitivno objašnjenje cijelog tog savršenog, čudnovatog grada i svega što Frank radi. Zašto? Pa baš zato, objašnjeno je. Nema otvorenog kraja, nema onog trenutka gdje nakon filma guglamo „ending explained“. Savršeno ukomponiran jezivi plot twist dao nam je potvrdu za svaku Aliceinu histeriju i svaki Jackov pokušaj (ali i Frankov i svih ostalih muškaraca u gradu) da se održava taj savršeni životni sklad. Međutim, je li taj preobrat šokantan? Svakako ga nisam očekivala, nije na prvu predvidiv. No, ako razmišljate o svim mogućim verzijama kraja, sigurno će vam na pamet pasti i ova. Za to ne krivim film jer realno, što nas još može iznenaditi? Od tolikih „mindfuck“ filmova, već smo vidjeli svaki mogući kraj. Dakle ne, plot twist me nije ostavio u šoku i nevjerici, ali ga nisam očekivala jer film doista ne daje puno naznaka oko samog kraja, što je po meni sasvim dovoljno. S obzirom na sve drame i netrpeljivosti koje su se događale na setu i izvan seta, „Don’t Worry Darling“ je jedan dobar i zadovoljavajuć sci-fi triler.
