Sa zavodljivim satenskim rukavicama namreškanima oko lakta, kirurški precizno nanesenim ruževima, šeširima koji odolijevaju gravitaciji, pedantno ukroćenim kovrčama, niskama bisera i dekadentnim krznenim šalovima, obojena eksplozivnim koloritom i odjevena u elegantnu siluetu Diorovog New Looka, Netflixova hit serija “Ratched” više podsjeća na kampanju za Pantone ili pak editorijal sa stranica Voguea nego li na mračnu dramu. No, iako joj kritičari zamjeraju suviše površni narativ i manjkavosti u karakterizacijama likova, “Ratched” je, bez dvojbe, lunapark za estete. Štoviše, estetika je u seriji toliko rafinirana i toliko dominantna da se na momente doima glavnim protagonistom priče, a čak i kada su posrijedi najjezivije scene, zbog ljepote je gotovo nemoguće odmaknuti pogled. Premda se na ekranu izmjenjuju opskurne scene sakaćenja, bezumnih osvetničkih pohoda, okrutnih ubojstava i lobotomije, zvuči bizarnim konstatirati da je “Ratched” poezija za vizualne podražaje, no zbog pedantno ispolirane estetike, ona to zbilja jest. I svaki je detalj na svom mjestu, s razlogom.
Murphyjeva “Ratched” kronološki prethodi radnji remek-djela Miloša Formana “Let iznad kukavičjeg gnijezda” iz 1975. godine u kojoj glavnu ulogu nosi medicinska sestra Ratched (Louise Fletcher), a koja, radeći u umobolnici u Salemu, zastrašuje svoje pacijente. Premda je nadahnuće anti-junakinjom posve očito, Murphyjeva verzija priče, ozračje i estetika u potpunosti se razilaze od Formanove. Umjesto čistog, kliničkog realizma “Kukavičjeg gnijezda”, Murphy je prigrlio manire starog Hollywooda. U fokus je smjestio vizualni perfekcionizam kao opreku narativu koji budi jezu, što uvelike podsjeća na stil kakav je u svojim horor filmovima, četrdesetih i pedesetih godina, propagirao Alfred Hitchcock. Murphy je želio komunicirati svakim detaljem slike, a o tome da svaki element i svaka boja imaju skriveno značenje svjedoče kostimografkinje Lou Eyrich i Rebecca Guzzi.
Mildred Ratched koju utjelovljuje sjajna Sarah Paulson izgleda poput stilskog sna Christiana Diora, već na prvi pogled odskačući od stereotipa medicinske sestre. Njezina savršeno ispolirana vanjština, elegantna silueta i intenzivan kolorit oponiraju unutrašnjim demonima njezina lika, tegobnoj sudbini i mračnim mislima, a njezina odjeća (uvijek služeći kao fasada) mijenja se sukladno s radnjom pridonoseći ozračju priče. “Zelena boja u seriji nosi najveću simboličku vrijednost, a koristili smo ju kako bi dodali priči značenje”, objasnila je Guzzi. U različitim nijansama, zelena (u Murphyjevoj viziji) simbolizira požudu, nasilje, zavist, pohlepu i zlo, a Eyrich i Guzzi su je, poput infuzije, unijele u kostime u značajnim trenucima fabule. Živahna koloristička shema poslužila je i kako bi se naglasila neizvjesnost nepredvidljive radnje, no ono što posebno fascinira je pedantnost utkana u svaki detalj stylinga.
Osim elegancijom Mildred Ratched, nemoguće je ne ostati zapanjen stilskim izričajem bogate udovice Lenore Osgood koju igra fantastična Sharon Stone. Ekscentrična Lenore, zavijena u krzno i dijamante, s cigaretom u ruci, simbol je glamura i nedodirljivosti, a kostimografkinje su se pobrinule i da majmunčić Pablo, koji joj sjedi na ramenu, dobije satensku haljinu i poneki asesoar. Njezino raskošno imanje (smješteno u holivudskom domu dizajnera Tonyja Duquette), koji dijeli s manijakalnim sinom, estetsko je carstvo za svakog pobornika mantre “više je više”, no čak i kič ima smisla jer podcrtava ekscentričnu i neumoljivu personu Lenore Osgood. Svi likovi u seriji su hiperstilizirani kako bi njihova odjeća istaknula ponešto o njihovom karakteru, a jedini koji nije dobio takav tretman je lik psihotičnog serijskog ubojice Edmunda Tollesona. Kao da je uguran s druge strane spektra, Tolleson većinom paradira ili bez majice ili u kulerskom “blue jeans an white T-shirt” outfitu ala James Dean što dodatno akcentira njegovu sirovost.
Naravno, osim stylinga, veliku ulogu u priči ima i scenografija u kojoj dominiraju fantastični interijeri poput već spomenute vile Lenore Osgood, prostranog ureda doktora Hanovera u plavičastim tonovima, s kristalnim čašama za viski i dizajnerskim lampama od mjedi, dugačkih bijelih hodnika bolnice s misteriozno zaključanim vratima, sirove motelske sobe u kojoj boravi Ratched ili pak psihijatrijske ustanove Lucia State Hospital koja više podsjeća na luksuzni spa nego na bolnicu za mentalno oboljele u kojima se, pod krinkom znanosti, odvijaju mučne lobotomije i hidroterapije. Premda Lucia State Hospital izgleda poput elitnog hotela, a njezini pacijenti poput gostiju, iza zatvorenih vrata zgrade s kristalnim lusterima, odvijaju se kojekakve spletke i zločini, ispravljaju devijacije koje to nisu i vrši teror nad pacijentima od kojih je s mnogima, ustvari, sve u najboljem redu. Čak i momenti potpunog kaosa prikazani su aurom jezive kliničke smirenosti, a ljepota slike ne nestaje s ekrana niti u momentima kada bismo inače odmaknuli pogled.
Čitavom dojmu doprinose i vrhunski snimljeni kadrovi i sjajno pogođen soundtrack koji dodatno akcentira estetiku. Nehotice ili namjerno, estetika je u “Ratched”, bez obzira na izvrsnu glumačku postavu, glavni protagonist priče i dio koji će, kod gledatelja, ostaviti najdublju i najtrajniju impresiju. Na momente se može činiti da je zasjenila narativ i svojom zasljepljujućom ljepotom sakrila sve šupljine u priči, i to možda i jest istina. No, to nipošto ne znači da je “Ratched” serija koju se ne isplati pogledati. Na koncu konca, već dugo nismo svjedočili hororu ili trileru koji je nahranio naš apetit za lijepim. Ako ni po čemu drugome, “Ratched” će po tome sigurno ostati upamćen.
