U jeku ponovnog obožavanja svega Y2K – od it torbi do traperica niskog struka i boho valova danas rebrendiranih kao “Orkanski visovi”, ali dobro – jedno ime sumnjivo je odsutno. Rachel Zoe. Kao da se nitko ne sjeća da se iza stila većine LA djevojaka tog vremena krije upravo ona. Lindsay, Nicole Richie, Paris Hilton, Kate Hudson, pa čak i Demi Moore nekada su nosile ironični nadimak Zoebots, jer upravo je Rachel Zoe ta koja ih je svela na size zero (i bila optužena da promovira anoreksiju), duge boho haljine i traperice koje se vuku po zemlji preko gumenih japanki. Jednom riječju, sve ono zbog čega ih danas kopira Gen Z.
Ako odete na njezinu Wiki stranicu, Rachel Zoe predstavljena je kao dizajnerica i autorica (platforma The Zoe Report ponikla je iz njezina dnevnog newslettera) koja se proslavila kao stilistica poznatih. Fer. Taj prvi poslovni korak odveo ju je na razne druge strane, uključujući i reality TV show The Zoe Project (2007.-2013.) i Real Housewives of Beverly Hills, pa čak i do toga da je suvlasnica ženskog nogometnog kluba u Los Angelesu. Random, znam, ali sasvim dobro oslikava širinu kruga u kojem se Rachel Zoe kretala i u kojem je imala utjecaj i prilike za investiranje.
RACHEL ZOE KAO ORIGINALNA CELEBRITY STILISTICA
Kontroverzna od samog početka, Rachel Zoe će ipak za mene zauvijek biti prvenstveno stilistica koja je svoj poseban miks nostalgije za sedamdesetima i rock chic estetikom plasirala u mainstream početkom dvijetisućitih. Jedna od prvih celebrity stilistica – she walked so they could run. Kad kažem “they”, mislim na one poput današnjih Andrewa Mukamala i Lawa Roacha – stilista bez čijeg savjeta klijentice ne pomaljaju nos iz svojih vila ili hotela.
Rachel Zoe bila je originalni modni Svengali, a njezin rad bio je prepoznatljiv kao da je kreativna direktorica nekog brenda. Realno, to je i bila, samo što nije stavljala svoje ime na etikete – svoj je potpis doslovno lijepila na žene u Los Angelesu. Rachel Zoe brendirala je sebe i svoju estetiku. Ne čuvam gossip magazine, ali sjećam se članaka u kojima djevojke poput Nicole Richie pričaju kako vole otići kod Rachel i posuđivati stvari iz njezina ormara (koji je više nalikovao arhivu nego ormaru).
Birale su vintage haljine iz sedamdesetih, beskrajne kaftane i turbane – eto još jednog trenda za koji joj se danas možemo “zahvaliti”, a to je opsesija vintage dizajnerskom garderobom. Do današnjeg dana volim nositi maksi lepršave haljine i puštenu valovitu kosu, iako nikad nisam bila prava boho djevojka, ali paparazzo fotografije iz tog perioda ostale su mi poput blueprinta utisnute u moždani korteks.
RACHEL ZOE I EKONOMIJA CRVENOG TEPIHA
Ako zagrebemo malo ispod površine, vidjet ćemo da Rachel Zoe nije samo stilizirala žene; ona je promijenila ekonomiju crvenog tepiha. Početkom dvijetisućitih red carpet bio je u procesu preobrazbe iz društvenog događaja u ogroman marketinški prostor. Modne kuće počele su shvaćati da fotografija s Oscara vrijedi više od stranice u Vogueu.
U tom novom sustavu stilist postaje posrednik moći – osoba koja ima velik udio u odluci tko će nositi koju kuću, pod kojim uvjetima i uz kakvu medijsku strategiju. Rachel Zoe bila je među prvima koji su tu poziciju razumjeli kao polugu. Ona nije samo birala haljine; pregovarala je odnose između klijentica i brendova, kontrolirala siluetu, siluetu pretvarala u potpis, a potpis u tržišnu vrijednost. Prije ere “brand alignmenta”, ona je već radila alignment.
Time je redefinirala hijerarhiju u Hollywoodu. Stilist više nije bio osoba koja “pomaže”, nego osoba koja konstruira javni identitet. Kada je Nicole Richie iz reality zvijezde prešla u modnu referencu, to nije bila spontana transformacija. Bila je to konzistentna, višegodišnja estetizacija. Isto vrijedi i za Kate Hudson ili Lindsay Lohan u određenim fazama karijere. Red carpet više nije bio produžetak filma; postao je paralelna scena na kojoj se gradi kapital, što je godinama kasnije dovelo do današnje Margot Robbie i hiperprodukcije oko promocije filma “Orkanski visovi”.
Druga stvar koju Y2K revival preskače jest pitanje kulturne amnezije. Danas se bez imalo zadrške recikliraju kaftani, oversize naočale, valovita kosa, niski bokovi i “toliko sam mršava da ću se onesvijestiti” glamur, ali rijetko tko spominje tko je tu estetiku sistematizirao. Stilisti su arhitekti bez spomenika. Rachel Zoe je praktički kodificirala boho-glam kao prepoznatljiv jezik, ali popkulturna povijest Y2K-a danas se piše kao da je sve bilo organsko, kao da su paparazzi slučajno dokumentirali generacijsku vibru. Nisu. Planski su dokumentirali stil koji je netko konstruirao.
Možda je to zato što stilist nikada nije “vlasnik” slike. Slika pripada zvijezdi. Zasluge ostaju prikrivene. I zato danas, dok Gen Z nosi maksi haljine i vintage Dior torbe iz Gallianove ere, rijetko se vraća na činjenicu da je netko te kombinacije prvi spojio i normalizirao. Modna genealogija briše se kao da je nevidljiva.
A onda dolazimo do mračnijeg dijela. “Zoebots” nisu bili samo duhoviti nadimak. Početak dvijetisućitih bio je opsesivno fokusiran na mršavost. I sama tanka i suha poput lista duhana, Rachel Zoe bila je javno prozivana da promovira ekstremnu vitkost, posebno kada su klijentice poput Nicole Richie ili Lindsay Lohan drastično smršavjele. Ona je te optužbe negirala, ali kontekst vremena bio je brutalan: size zero kao ideal, paparazzo kultura koja secira tijelo, tabloidi koji hrane histeriju. Je li Zoe bila uzrok ili simptom? Realnije je reći – simptom industrije koja je tada kolektivno glorificirala krhkost.
Y2K I KULTURNA AMNEZIJA MODNE INDUSTRIJE
To je važno jer današnji revival često romantizira vizual, ali ne i atmosferu. Rachel Zoe djelovala je unutar sustava koji je imao svoje vrlo toksične parametre i njezin rad ne može se odvojiti od toga. Upravo zato njezina figura ostaje ambivalentna – istovremeno arhitektica estetike i sudionica problematične ere. Rachel Zoe radila je prije nego što je industrija priznala koliko je taj posao političan.
Zato mi je njezina odsutnost iz današnjeg Y2K narativa zanimljivija od samog povratka estetike. Ona je bila među prvima koji su shvatili da stil u popularnoj kulturi nije samo odjeća, nego infrastruktura. Svojim radom izdigla je mnoge poznate za koje se često i ne zna zašto su točno postali relevantni jer je konstruirala želju, status i tržišta – moć koju modna industrija u cjelini danas gubi vrtoglavom brzinom. A kada infrastruktura postane nevidljiva, lakše je uživati u površini bez da se pitamo tko ju je izgradio.
