“Možete imati sve” jako lijepo zvuči. Lijepo gotovo kao ono (po značenju suprotno) “Have your cake and eat it, too”. Ne čudi me što mi žene želimo vjerovati u to. No, misliti i cvijeće brati nije isto, pa tako i ove riječi u praksi sa sobom nose i neke druge stvari, a najveća među njima je pritisak na žene.

SLOBODA IZBORA ILI PRITISAK NA ŽENE
Voljela bih da mogu reći kako je ovo nov fenomen, no nije. Odavno živimo u vremenu prividne i dijelom lažne emancipacije. Odličan primjer je činjenica da su žene u SFRJ formalno dobile puno biračko pravo 11. kolovoza 1945. godine (dok se to u Švicarskoj dogodilo tek 1971.), ali je SFRJ funkcionirala kao jednopartijska država. Formalno možemo imati sve, samo što formalna prava sama po sebi ne znače i stvarnu slobodu izbora.
Uvijek sam bila ponosna što je moja baka još šezdesetih godina prošlog stoljeća imala karijeru, baš kao i mnoge žene iz moje obitelji, moja majka također. Nemojte me pogrešno razumjeti, moj ponos danas nije manji nego prije, jednostavno sam danas svjesna pritiska pod kojim su bile. Njihove karijere nisu ih oslobodile obiteljskih obveza koje su najvećim dijelom padale na njih.

Mamina teta, dirigentica i formalno karijerno najuspješnija u toj generaciji, pokopana je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. Nije imala djecu. Nije imala ni brak koji je trajao “cijeli život” – udala se u ranim četrdesetima i razvela u ranim pedesetima. To je nije spriječilo da iza sebe ostavi nepregledno more ljubavi. Generacije ljudi su na njezinu sprovodu kao jedno pjevale kroz suze pjesme koje su s njom pjevali na pozornici.
Čitala sam njezine dnevnike. U nekim dijelovima pita se je li dovoljno napravila u životu, je li ostavila dovoljno vrijedan trag. Kad god odem pokloniti se njezinoj sjeni, kažem joj da jest. Da su joj te dileme bile neosnovane jer je se sjeća svako srce koje je dotaknula. Sebi znam pustiti YT snimke na kojima pjeva kako bih ponovno čula njezin glas, kao nekad kad smo pjevale zajedno.
To pitanje “jesam li dovoljno napravila” univerzalno je. Ne pitaju se to samo žene, znam. Ipak, žene od sebe očekuju više nego muškarci od sebe. I društvo od žena očekuje više. Muškarac je percipiran kao vrlo uspješan ako briljira u jednoj ili dvije domene života. Žena se rijetko procjenjuje kroz jednu domenu. Drugim riječima, muškarci se češće vrednuju po postignućima, a žene po ukupnosti života.
Težak je to krug. Žene zapravo vrlo rijetko imaju priliku donositi doista svjesne izbore. Za njih se neke stvari podrazumijevaju. Imaš posao? Pa, normalno (ako nemaš, obična si lijenčina). Imaš djecu? Pa i to je normalno – jer ako nemaš, što si ti uopće? Kako balansiraš ta dva? Kako znaš i umiješ i jao si ga tebi ako nešto “ne bude na razini”. Ako jedno “pati”, znači da si nesposobna. Ili neambiciozna ili aljkava majka koja ne zna sebi odrediti zdrave prioritete. O izgledu ne bih ni počinjala, svi znamo kako ta priča ide. Društveni život isto tako… i sve ukrug.
Iako trend prezirem do najmanje koščice u svojem biću, danas čak mogu razumjeti i da se netko (u očajanju) upeca na tradwife trend. Eto, tako stvari stoje.

Jer sve se na kraju svodi na prioritete. I opće i trenutačne. A prioriteti se mijenjaju. I općenito i trenutačno. Žene pak znaju šibati sebe kao da su magarci koji vuku kola, dok se jednostavno ne sruše. Sve mi se više čini da žene često ne osjećaju slobodu samostalno odrediti što im je doista najvažnije.
Jer ne, ne može se imati sve i na istoj razini. Nešto uvijek izgubite. I to nije nikakva katastrofa, niti loša stvar. Isto kao što se ne može ulijevati iz prazne čaše, tako se ne može ni davati 100% od sebe na svim frontovima, cijelo vrijeme.
Muka mi je od te psihologije savršenih života koji nam se serviraju, a žene se na njih pecaju. Nije sve podjednako važno i ne treba nam biti podjednako važno, pogotovo ne uvijek iste stvari tijekom cijelog života. U redu je napraviti izbor koji vam odgovara i posvetiti se nečemu više, nečemu manje.