Znate onaj osjećaj kad otpakirate nešto novo što ste silno željeli? Mislim da taj osjećaj zapravo nema nikakve veze s luksuzom, nego s kupovinom. Za mene je prvi uzbudljivi “miris” novog bio miris lopti. Imali smo ih na džakove jer sam vječno kukala za njima. Zamijenile su ih Barbike i odvijanje onih tankih žica kojima su bile pričvršćene za stražnju stranu kutije. Pa parfemi, a s vremenom i neke skuplje stvari, poput nove kožne torbe. Onaj miris u trenutku kad zagnjurite lice u nju. Osjećaj pod prstima. Pogled na vlastiti odraz dok je nosim po gradu. Savršenstvo. Nekoć je taj osjećaj kupovine novog, ako hoćete danas već i luksuza, značio savršenstvo. Nova torba bez ijedne ogrebotine, nove cipele koje se nose gotovo ritualno. Danas više nije tako.
Danas je cijela kategorija luksuza postala sumnjiva i mutna. Razlozi su mnogi – od masovne dostupnosti i prezasićenosti, kako brendovima tako i stvarima, preko činjenice da je car malo-malo pa gol, pa sve do toskanskih tvornica u kojima rade ilegalni imigranti u neljudskim uvjetima… Ali želja za luksuznim – ili bi trebalo reći ekskluzivnim – “predmetom želje” nije nestala. Samo više, ni u mom slučaju, a ni prema BOF-u, nije vezana uz otpakiranje nove skupe torbe.
Nedavno sam čitala jedan njihov članak koji mi osobno i emotivno ima smisla. Tema je kako su raspadnute skupe torbe novi statusni simbol. Prije nego što me svrstite u red budala koje su početkom dvijetisućitih kupovale namjerno isflekane Abercrombie traperice, hear me out.
“Raspadnuta preskupa torba” zapravo je koncept. Ne, ne bih skakala po svojoj novoj Birkinici kao praznoglavci koji misle da će tako nekoga zavarati da su old money (da ne bude zabune, ja nemam niti sam ikada imala Birkinicu, novu ili raspadnutu). Koncept je u tome da luksuz nije samo predmet, nego i iskustvo koje neki predmet nosi – kroz proces izrade, naravno, ali i kroz nošenje. Jedan od razloga zašto su skupe stvari, pa i torbe, postale upitna kategorija jest to što nam isti model nekoliko mjeseci iskače iz paštete, pa se onda prelazi na novi.
Iznošena skupa torba bi u teoriji trebala predstavljati nešto drugo. Protuotrov trendu i upotrebi riječi “iconic” za nešto što traje poslovičnih 15 minuta. Trebala bi predstavljati činjenicu da nije nova pa je samim time i vjerojatno bolje napravljena (i zato svi više žele vintage LV Speedy umjesto novog), a još važnije, trebala bi predstavljati činjenicu da se s njom živi, za razliku od toga da služi samo za fotografiranje (i povrat).
Najidealniji scenarij bio bi i da je naslijeđena, pa da sa sobom, primjerice, nosi i svu ljubav vaše mame ili najdraže tete. Kad pomislim na to da je originalna Birkinica prodana (i za kakav iznos), padne mi na pamet da ju je sama Jane još 1994. poklonila u dobrotvorne svrhe, kako među njezinim kćerima ne bi došlo do sestroubilačkog rata.
U svakom slučaju, vidljivi znakovi nošenja, patina, iskrzani rubovi i ogrebotine više nisu nužno mana, nego signal – i to ne siromaštva, nego određene vrste znanja. Ovo su oduvijek znale sestre Olsen. Njihove torbe su poput one prve koju je nosila sama Jane Birkin – dokaz da nisu kupljene impulzivno, algoritamski, iz izloga koje svi gledaju u isto vrijeme. Iza svake iznošene kvalitetne torbe stoje vrijeme, kontekst i potraga. Ili barem dobra priča.
Bacite pogled na novi Gucci – tu je Jackie torba s vidljivim ogrebotinama. Demnin potez vrijedan prezira ma koliko igrao na izlizanu kartu ironije – sve ovo što sam dosad napisala on odlično zna, a sada bi, kad bi samo mogao, svoj novi izgrebani Jackie model uvalio poput onih nesretnih uflekanih Abercrombie traperica.
Ako mene pitate, bolje vam je na resale siteovima. Jer istina je jednostavna: ako već niste kupili torbu prije deset godina, naslijedili je ili nešto slično, nemojte skakati po novoj da bi izgledalo kao da jeste (ti me videi izluđuju). Danas je status pronaći nešto, a ne “samo skupo platiti”. Znati gdje tražiti, prepoznati sezonu, razumjeti zašto su baš taj šav, ta koža, ta silueta vrijedni nošenja i danas. Takav komad nije znak koliko se potroši, nego da znate što radite.
Vjerojatno je to zapravo razlog zašto mene osobno sve više privlače komadi koji izgledaju “proživljeno”. Ne zato što glumim skromnost ili nostalgiju, nego zato što pokušavam vratiti smisao u sustav koji ga je izgubio. U predmetima koji ne izgledaju kao da su upravo izašli iz kutije postoji implicitna distanca prema čistom konzumerizmu. Luksuzna torba koja pokazuje tragove života ima nešto gotovo subverzivno – nekakvo priznanja da je vrijednost u trajanju, a ne u sjaju.
I zato, Demna, nemoj mi u trenutnom stanju svijeta prodavati ogrebotine – iako znam da si svojim istančanim njuhom nanjušio trend. Ogrebotine se ne dizajniraju, ne stiliziraju i ne puštaju u proizvodnju. Ili nastaju životom – ili ne znače ništa.
