Počiva li modna industrija na krađi i je li uopće moguće išta učiniti?

19.12.2020.

Kada je Yves Saint Laurent, početkom sedamdesetih, kreirao ikonični tuxedo dress, sigurno nije niti slutio da će ga taj neobični hibrid haljine i smokinga za kojim je poludio pariški jet set odvesti na sud dva desetljeća kasnije, a slučaj će u javni diskurs po prvi puta gurnuti pitanje: može li odjevni predmet biti autorsko djelo?

Priča se počela kotrljati 1992. godine kada je Saint Laurent, u sklopu kolekcije Rive Gauche, predstavio novu verziju legendarne haljine da bi na zimu iste godine, bezbrižno listajući magazin Jours de France, uočio model koji je bio identičan njegovom modelu iz sedamdesetih. Haljinu su krasili svi prepoznatljivi elementi, crni satenski rever, kroj bez rukava, gumbi s prednje strane i maksi dužina. No, sporna haljina na fotografiji nije nosila njegov potpis. Autor kreacije bio je Ralph Lauren. To je, jasno, razbjesnilo Laurenta koji je podignuo tužbu protiv Ralpha tražeći naknadu štete zbog povrede prava intelektualnog vlasništva, tvrdeći pritom da je reprodukcija originalnog modela dovela do smanjenja njegove tržišne vrijednosti. Laurentov poslovni partner Pierre Bergé, situaciju je tada komentirao riječima: “Jedna je stvar inspirirati se radom drugog dizajnera, a nešto posve drugo je ukrasti njegov dizajn, liniju po liniju, rez po rez, kao što je učinio Ralph Lauren.” Premda je bio posve u pravu, Bergéa je izjava, koju je dao magazinu Women’s Wear Daily, koštala 87 tisuća dolara jer ga je Ralph Lauren tužio za klevetu. No, stavimo li taj “mali” apsurd na stranu, sudski je spor ipak završio u korist Saint Laurenta, a Ralph Lauren mu je zbog plagiranja njegovog autorskog djela (i zbog propuštene zarade) morao isplatiti naknadu u iznosu od 395 tisuća dolara. Francuska modna scena s posebnom je znatiželjom pratila slučaj. Jedan od razloga je bio što su u njega bila uključena poznata lica, a drugi, mnogo važniji, jest što je presuda dokazala da odjevni predmet može biti intelektualno vlasništvo. No, unatoč sporu Laurent-Lauren, autorska prava u modnoj industriji nisu dobila posebnu zaštitu, a kopiranje je najčešće teško (ili nemoguće) dokazati.

BALENCIAGA FALL 2021.

Prije nekoliko dana, Diet Prada je objavila optužbe studenta Maxa Brewera koji je prosuo drvlje i kamenje po kući Balenciaga zbog navodnog kopiranja njegovog koncepta. Brewer je izjavio kako se Balenciaga domogla njegove ideje da “spoji modu i video igru” tako što im je on sam poslao portfolio u želji da ga modna kuća primi kao stažista. Optužbe su potaknule raspravu pa se sa svojim svjedočanstvom javio i berlinski brend Sample.cm koji je ustvrdio kako je Balenciaga pokrala njihovu ideju digitalnog lookbooka u formi rendera. I Brewer i Sample.cm mogu, naravno, biti u pravu no njihova je tvrdnja da su pokradeni teško dokaziva jer se radi o konceptima koji nisu originalni. Već duže vrijeme svjedočimo prodoru mode u video igre, velike modne kuće odavno su nanjušile perspektivu koja se krije u gaming industriji, a ni 3D renderi i digitalizirani modeli nisu baš neka novost. Doduše, nije čudno da mladi dizajneri pušu na hladno.

BALANCIAGA

Optužbe da se velike modne kuće poslužuju idejama malih i nepoznatih dizajnera kao da one leže na švedskom stolu, već dugo pune javni prostor. Dizajnerica Tra My Nguyen u srpnju je optužila Balenciagu da je bez njezinog pristanka preuzela elemente iz njezinog diplomskog rada koji obrađuje utjecaj motociklističke supkulture u Vijetnamu te na temelju njezine ideje izradila kolekciju i na njoj profitirala tvrdeći pritom kako je posve sigurna da nitko iz Balenciage nema pojma o vijetnamskoj supkulturi. Samo nekoliko dana kasnije mladi dizajner nakita Niccolò Pasqualetti iznio je optužbe na račun kuće Bottega Veneta. Kako bi dobio posao, u “dobroj je vjeri”, kaže, poslao svoju zbirku radova Veneti da bi mu oni kasnije javili kako su odlučili ipak ne otvarati novo radno mjesto. Nakit koji konceptom poprilično podsjeća na njegov našao se na policama talijanske modne kuće što je Niccolò, naravno, dočekao s razočaranjem. Venetina je kolekcija nakita, baš kao Pasqualettijeva, izrađena od školjaka i kamenčića, no iako uporaba istih elemenata i činjenica da su u modnoj kući vidjeli portfolio, budi sumnju da se radi o plagijatu, teško je da mladi dizajner može učiniti išta više od prozivke na društvenim mrežama.

Ako i jest riječ o krađi to zbilja jest moralno sporno, no s pravne strane – i nije baš. Linija između inspiracije i plagijata vrlo je tanka. To što je netko jednom koristio školjku u izradi nakita, ne brani drugima da učine isto u drugačijoj interpretaciji. No, čak i da se mladi dizajneri odvaže podignuti tužbu protiv modnih giganta, dužina sudskog procesa i njegovi troškovi neminovno su na strani velikih i moćnih modnih kuća koje zapošljavaju horde odvjetnika sa svim pravnim začkoljicama u rukavu. 

Unatoč tome što je pravna bitka već u startu podsjećala na biblijsku priču o borbi Davida i Golijata, indie umjetnica iz Los Angelesa, Tuesday Bassen, početkom je 2016. godine angažirala odvjetnika kako bi obranila svoje intelektualno vlasništvo. Tvrdila je, naime, kako prišivci na Zarinoj odjeći izgledaju identično kao zakrpe koje je ona dizajnirala. Dvije tisuće dolara i nekoliko opomena kasnije, pravni tim high street brenda je odvjetniku Tuesday Bassen konačno uputio odgovor u kojem je stajalo kako “njezinom dizajnu manjka distinkcija i kako je vrlo teško zaključiti da bi svjetska populacija taj dizajn povezala s njom, te kako im slične pritužbe stižu konstantno”. Bassen je spomenuto pismo objavila na svom Instagramu što je potaknulo lavinu ogorčenih komentara, brend se javio s novim dopisom u kojem tvrde da su “pokrenuli istragu”, sporne predmete su maknuli iz prodaje, a umjetnica je s kolegom dizajnerom Adamom J. Kurtzom pokrenula stranicu Shop Art Theft na kojoj nude proizvode originalnih dizajnera čiji su radovi plagirani. Također, potegnulo se i pitanje štiti li autorsko pravo Tuesday Bassen obzirom da se radi o indie umjetnici čiji rad nije poznat u svjetskim gabaritima. No, pitanje je to koje nema nikakve osnove. Tvrditi kako Bassen nije dovoljno poznata da bi polagala pravo na djelo svojih ruku nije valjani argument, autorsko pravo štiti svakog autora koji kreira originalni rad u opipljivom mediju te ne postoji niti jedno zakonsko pravilo koje nalaže da taj rad bude općepoznat. No, zakonske regulative razlikuju se od države do države. 

Primjerice, u SAD-u modni dizajn kao takav ne može biti zaštićen autorskim pravom jer odjeća (za razliku od umjetnosti) ima prvenstveno utilitarnu vrijednost, a tek potom estetsku.

Ono što podliježe autorskom pravu te se može smatrati samostalnim umjetničkim djelom su elementi koji, po načelu razdvojivosti, mogu funkcionirati zasebno, izdvojeni od odjevnog predmeta poput primjerice logotipa, dekoracija i uzoraka. Autorsko pravo, s druge strane, ne može zaštititi ideju, ideje su slobodne da ih se interpretira na beskonačno mnogo načina, jedino što je zabranjeno je plagiranje, a da bi djelo bilo plagirano ono mora biti identično kao originalni rad ili u toj mjeri slično da obični promatrač ne vidi razliku. No, blatantne krađe na stranu, pogledamo li pobliže, čitava filozofija modne industrije ustvari leži na recikliranju postojećih ideja. Da praksa brani reinvenciju ideja imali bismo jednu malu crnu haljinu i jedne traperice pa na kraju balade možemo postaviti pitanje što je u današnjem svijetu zbilja autentično? Čitav pojam trenda bazira se, ustvari, na kopiranju i preinakama postojećih lookova. Trend živi sve dok je moguće nešto dodati ili oduzeti, živi sve do momenta u kojem interpretacije ne dosegnu svoj vrhunac, postanu dosadne, rasplinu se i ne potaknu novi proces reciklaže. Moda ne teži tome da postigne bezvremensku vrijednost, sa svakom novom sezonom ona se iznova traži i pronalazi u nekim novim-starim konceptima, onima koji traju kraće od procesa da vam se odobri zahtjev za patent. Naravno, to ne znači da krađe i prevare u modnoj industriji ne postoje, da trebate lakomisleno slati svoj portfolio i žmiriti ako vas je netko pošteno oderao. Doduše, praksa je pokazala da je zakon u slučaju autorskog prava u modi toliko zapetljan da, osim potpisivanjem ugovora o povjerljivosti, ne možete previše učiniti. Jedino što se čini da možete učiniti je dobrano ih izribati na društvenim mrežama. I taggati Diet Pradu.BALENCIAGAMODNA INDUSTRIJAKOPIRANJETINA LONČARPLAGIJATIKOPIRANJE U MODI

SAZNAJ VIŠE: