Ako je Severance prošlih godina gledatelje izluđivao svojim tjeskobnim pristupom uredskom nadrealizmu, najnovija Apple TV+ serija “Pluribus” koju potpisuje Vince Gilligan (ukoliko ne znate, kreator Breaking Bad univerzuma), uspijeva pred našim očima naslikati novu verziju stvarnosti u svijetu umjetne inteligencije, gdje je ona dobila fizički lik, ali opet uspijeva dočarati njihovu ispraznost i manjak ljudskosti koristeći teoriju boja. Od prve scene sam se zaljubila i impresionirala da mi je nešto uspjelo doći u rang sa Severance), a jasno je da Pluribus nije tek još jedna distopijska drama o pandemiji ili izvanzemaljskoj prijetnji. Gilligan ponovno demonstrira svoju sklonost vizualnim kodovima, ali ovoga puta boje ne služe samo kao estetski potpis: one su duboko upletene u samu strukturu priče. U svijetu gdje je gotovo cijelo čovječanstvo stopljeno u zajedničku svijest, boje postaju jedini preostali tragovi individualnosti.
Carol Sturka: jedini
Glavna junakinja, spisateljica fantasy romana Carol Sturka (u izvanrednoj interpretaciji Rhee Seehorn, zvijezde Giliganovom showa Better Call Saul), jedina je među nekolicinom ljudi koji su ostali imuni na misteriozni vanzemaljski virus. Taj virus doslovno briše svačije “ja” i pretvara ljude u dio skladne, poslušne, pretjerano zanosno srdačne kolektivne svijesti (hive mind).
U trenutku kada svijet tone u ovo prisilno jedinstvo, Carol nosi upečatljivu žutu kožnu jaknu. Žuta, u promotivnim materijalima serije predstavljena kao simbol “sreće koja je zarazna”, postaje dvosjekli motiv: istodobno predstavlja lažnu vedrinu, opasnu euforiju i bolest. Njena jakna djeluje kao svojevrsni kontrapunkt jer zrači snagom, ali istodobno priziva asocijacije na groznicu, otrov i opasnost. Ovo nije slučajnost. Gilligan, koji je u Breaking Bad žutom obilježio svijet metamfetamina, sada žutom osvjetljava fragilnost ljudske slobode.
Boja koja pripada samo Carol
Nasuprot žutome, stoji ljubičasta, a to je boja Carolina imaginarnog svijeta, njezinih knjiga, pa čak i njezinih rana. Od jastuka koji je njezina obožavateljica nosila na meet&greet do markera s kojim potpisuje knjige, ljubičasta je njezina privatna oaza, njezin ponos, ali i njezin teret. Purpurna nijansa je ona boja koja prezire prilagođavanje. Ona je individualnost, intima, osobna bol i antiteza žute euforije. Na kolorističkom krugu, te dvije boje su potpuni oposi. U Pluribusu, one reprezentiraju Carol i ostatak svijeta.
“Hivemind” kao ogledalo ili kao stroj?
Nakon premijere prva dva nastavka, internet se usijao teorijama. Posebno Reddit, gdje se gledatelji nisu mogli oteti dojmu da “kolektivna svijest” zvuči jezivo poput popularnih generativnih AI modela. Mnoge je zapanjilo kako Carolina komunikacija s entitetom djeluje kao razgovor s pretjerano poslušnim AI chatbotom: neprekidno pozitivna, uvijek spremna udovoljiti, uvijek skloniti nesuglasice ispod tepiha. U jednom razgovoru između Carol i Zosie (njezin buddy koju su dodjelili da pravi društvo Carol i bude joj na usluzi), Carol ju pita kako se kaže “Cheers” na Sanskritu, što joj ova odmah kaže, ali onda ne nastavlja razgovor o nečemu normalnom, već počne Carol pričati etimologiju riječi “votka” koju u tom trenutku piju. Tu vidimo taj random trenutak koji “nitko nije tražio” i koji je vrlo sličan načinu na koji ChatGPT funkcionira, dajući ti suvišne informacije bez ikakvog razloga.
Gilligan tvrdi da AI nije bio ishodišna inspiracija za seriju jer je ideju razvio godinama prije pojave modernih chatbotova, ali nije čudno da su gledatelji povukli paralele. U Pluribusu, kao i u digitalnom dobu, pitanje je isto: što se dogodi kada se čovjeku ponudi svijet bez konflikta, bez boli, bez pogreške? I što gubi ako to prihvati? Carol jedina instinktivno odbija tu “savršenost”. Njezin cinizam postaje obrambeni mehanizam – pa i više od toga. U ključnim trenucima, njezina je ljutnja doslovno otrov za kolektiv.
Boje kao moralni kompas
Svaki kadar, svaki komad garderobe i svaki trag pigmenata na ekranu nosi značenje. U trećoj epizodi, primjerice, kadar Carol i “PirateGirl” pred prozorom podijeljenim na suprotne nijanse postaje formalno elegantna metafora: dvoje ljudi, dva svijeta, dva sustava vrijednosti koji se ne mogu spojiti bez gubitka jedne strane. Isto tako, u videu koji ste mogli vidjeti na početku članka se jasno vidi kako Giligan u kadrovima koristi minimalnu količinu boja, svodi ih na svega tri boje – naš mozak procesuira na tisuće vizualnih informacija u jednom trenutku, a ovime se omogućuje rasterećenje. Aesthetically pleasing, reklo bi se. Koristi se jedna do dvije dominantne boje i to oslikava atmosferu te scene – fokus je potpuno na narativu.
Je li Pluribus zapravo serija o potrošačkom društvu?
Iako je AI interpretacija najpopularnija, podtekst je puno širi. Gilligan vješto opisuje svijet opsjednut novitetima, “iskustvima” i dopaminskim menijima. Od luksuznog hotela od leda do kiča oko Carolinih knjiga, sve je dizajnirano da se “svidi” u svijetu koji je prethodio katastrofi, kao da je svijet došao do tog trenutka zasićenja. U novom svijetu nema briga, nema nedoumica, svi znaju sve o svemu, ali ništa nije stvarno duboko, ništa nije istinski ljudsko.
Kolektivna svijest u Pluribusu zapravo je krajnja verzija ove kulture: stanje u kojem je svaka razlika izbrisana, svaki rub zaglađen, svaka ideja sterilizirana i sve samo kako bi korisnik ostao zadovoljan.
Carol to odbija. Ona zna da je bol dio smisla, da nezadovoljstvo rađa umjetnost, da je ljudskost nered. U njezinoj borbi, koliko god bila gruba, koliko god bila puna gađenja i prezira, krije se možda najvažnija poruka serije: “Da bi čovjek bio slobodan, mora ponekad biti i nezadovoljan. Mora odbiti. Mora biti hater.”
