Olivier Theyskens i Gosha Rubchinskiy: povratak zaboravljenih

Može li se glad za drukčijim narativom utažiti starim figurama u novom pakiranju? Olivier Theyskens i Gosha Rubchinskiy kao beta test modne prošlosti
18.09.2025.
IMAGE SOURCE: Instagram
RECOMMENDED

Pošto mi se u glavi tjednima intenzivno vrti Madonnin Ray of Light – čiji je zvuk jednako upečatljiv kao i vizuali – neminovno mi je bilo prisjetiti se i imena Olivier Theyskens. Posljednjih godina, a možda i desetljeća, ovaj belgijski dizajner potpuno je iščezao s liste „aktualnih“, iako strogo govoreći nikada nije bio bez posla. No, Ray of Light bio je njegov ulazak na scenu: imao je 21 godinu, a Arianne Philips, stilistica koja je tada „radila Madonnu“, prepoznala je njegov talent i obukla pjevačicu u Olivier Theyskens haljine, prvo za dodjelu Oscara, a zatim i za Vh1 Fashion Awards 1998. godine. Iako Madonna u spotu Frozen nosi Jean Paul Gaultier, Theyskens je nekako postao sinonim za ovu njezinu eru.

Theyskens je preko noći postao „nova nada mode“ i već 2002. godine stao na čelo kuće Rochas, na kojoj je ostao do 2010. Istovremeno je od 2006. do 2010. vodio brend Nina Ricci, a zatim od 2010. do 2014. američki Theory. Godine 2016. osnovao je vlastiti brend – o kojem više nitko nije govorio. Prije desetak dana iskočila mi je vijest da je stao na čelo belgijskog Boloria — mlade modne kuće iza koje stoji We Are One World, belgijska kompanija u vlasništvu Tomorrowland festivala elektronske glazbe. Bila sam šokirana. Ne zbog toga što je postao kreativni direktor, već zbog činjenice da sam ga potpuno zaboravila. Kada sam ovu vijest poslala Ani Pavić, reakcija je bila ista: „Zaboravila sam da postoji.“ Iako za sebe volim reći da pamtim kao slon, i stvarno pamtim, u ovom (modnom) slučaju više sam nalikovala na zlatnu ribicu.

A zatim je 16. rujna stigla vijest da Gosha Rubchinskiy ponovo pokreće svoj brend, na čija je vrata stavljen lokot 2018. Po riječima BOF-a: “Ruski dizajner ponovno je pokrenuo istoimeni brend koji je zatvorio 2018. godine, iste one godine kada su optužbe za traženje neprikladnih fotografija od maloljetnika narušile njegov imidž.” Da, Gosha je pao na prepreci koju je Demna, sa zaleđem koje mu je pružio brend Balenciaga, nekako uspio prevladati.

Nakon godina pauze, dizajner je izjavio kako je „spreman početi sve ispočetka“. Kolekcija basic komada poput T-shirtova, trenirki, ruksaka, hoodica i bomber jakni već je dostupna u online trgovini brenda. Potpunije lansiranje, koje će uključivati komade poput traperica i kaputa, zakazano je za kraj mjeseca, a s vremenom će se ponuda širiti na „složenije dizajnerske igre“ i žensku kolekciju. Čak se poigrava i idejom visoke mode. Brend će se financirati kapitalom akumuliranim iz prethodnog rada te uz podršku prijatelja, a sam ga opisuje kao „zajednički pothvat“.

Da za početak ni ne govorimo o estetici, ni onoj s potpisom Theyskens ni onoj s potpisom Rubchinskiy — bi li ovo mogao biti dio modnog reseta o kojem svi pričaju, a koji se, barem kad su u pitanju modni giganti, čini kao još jedna igra glazbenih stolica?

Osim što je riječ o „zaboravljenim imenima“ nekadašnjih velikih mladih nada, oba brenda su relativno nezavisna, tj. iza njih ne stoje modne korporacije, već svježa financijska krv – u nedostatku bolje riječi. Theyskens i Rubchinskiy danas ne ulaze u arenu s megakorporacijama koje im garantiraju sigurnu proizvodnju, globalnu distribuciju i agresivni marketing. Njihovi povratci događaju se na periferiji, s kapitalom prijatelja i pojedinaca, s investitorima koji se ne uklapaju u klasičnu modnu priču, nego dolaze iz paralelnih industrija – festivala, glazbe, evenata. To otvara prostor za drukčiju dinamiku: manje hijerarhije, više rizika, ali i manje amortizera kad se stvari ne odviju kako treba.

U isto vrijeme, industrija se nalazi u paradoksu. S jedne strane, kreativni direktori vrte se kao figure u koreografiji koja se ponavlja svakih nekoliko sezona. S druge, ovakvi comebackovi „zaboravljenih imena“ još su jedan znak da postoji glad za drugačijom vrstom narativa – onim koji nije samo logotip na naslovnici, nego povratak osobnim pričama, čak i ako su te priče već jednom propale ili ostale nedovršene.

Upravo tu dolazimo do pitanja može li se glad za drukčijim narativom – koja je neosporno prisutna – doista utažiti ovakvim povratcima. Ako je odgovor da, onda bi oni mogli postati presedan: dokaz da industrija, koja se godinama hrani recyclingom i neumornim resetiranjem logotipa, ipak može progutati i priče koje nisu sterilno upakirane u korporativne modele. Ako je odgovor ne, onda će Theyskens i Rubchinskiy završiti kao fusnote: privremeni bljeskovi iz prošlosti koji potvrđuju da modni sustav, kad se doista resetira, ne resetira sadržaj, već samo formu u kojoj ga prodaje.

Možda su upravo zato oba povratka zanimljiva kao ogledalo industrije. U konačnici, industrija je ta koja odlučuje koga vraća u igru, a koga trajno briše. Kad jednom uđeš u arhivsku zonu, povratak nije samo pitanje dizajna ni financija, nego i spremnosti sustava da ti opet dodijeli mjesto. I tu se otvara šira dilema: je li svijet doista spreman za narative koji nisu kalibrirani na masovno tržište, koji ne igraju isključivo na kartu profita, nego nose osobne, pa i kontroverzne terete?

Što se publike tiče, koliko god manipulirana bila, ona i dalje može biti značajna karika. Publika koja je nekad pratila Theyskensa ili nosila Goshu odrasla je, promijenila prioritete, u međuvremenu se najvjerojatnije debelo razočarala u modu ili je jednostavno prešla na druge brendove koji su preuzeli njihovu ulogu. Nova generacija pak – odgojena na TikToku, naučena na instant trendove i mikro-estetike koje traju nekoliko tjedana – nema strpljenja da bi razumjela zašto bi netko uopće čekao povratak dizajnera iz ’90-ih ili ranih 2000-ih. Za njih su Theyskens i Rubchinsky, ako ih uopće i znaju, gotovo egzotične reference, imena koja kruže kao kulturni hashtagovi, a ne kao stvarne figure. I tu se otvara jaz: može li moda još uvijek pomiriti te dvije publike – onu koja se sjeća i onu koja ne zna da ima što pamtiti?

Treba li ih uopće pomiriti? Zbog čega je “universal appeal” nekakav sveti gral i zašto sve treba značiti svakome? Nekoliko hitova na stranu, moda bi trebala izražavati individualnost od 7 do 77, a jedini način da to postigne jest diverzitet. Diverzitet brendova koji podržava diverzitet publike u svakom smislu, od generacijskog do filozofskog.

I, najvažnije, gdje su tu nova imena? Odista nova imena?

Ono što se danas predstavlja kao „reset“ možda je zapravo eksperiment: koliko publika uopće želi nove priče, a koliko samo stare likove u novim okolnostima. Theyskens i Rubchinskiy nisu baš avangarda novog vala – više izgledaju kao beta testovi industrije koja ispituje može li drugačija energija preživjeti bez infrastrukture megabrendova. Ako uspiju, otvorit će prostor i drugima; ako ne, postat će dokaz da glad za drukčijim postoji samo u teoriji, dok u praksi nastavljamo reciklirati iste igre i ista imena.

SAZNAJ VIŠE: