Marina Mesar, poznata pod umjetničkim imenom OKO svaki put nas iznova intrigira svojim radovima koji prikazuju neobične motive životinja u ljudskom ruhu. Prikazi životinja su Marinin zaštitni znak kroz koji ova umjetnica prenosi važne poruke te pokreće emocije koje su zakopane duboko u nama. Nakon sedam godina, OKO se ponovno predstavlja zagrebačkoj publici samostalnom izložbom i potpuno novim radovima koje možete pogledati u galeriji Trotoar od danas u 19 sati kada je otvorenje pa sve do 9. studenog.
Izložba pod nazivom “Dear Diary: Layers of Dreams” sugerira intimno putovanje kroz slojeve unutarnjeg svijeta te kroz nju OKO istražuje vlastita sjećanja i identitet. Svatko tko posjeti galeriju Trotoar otkrit će dijelić odrastanja ove umjetnice, a radovi će posjetiteljima potaknuti sjećanje na vlastito djetinjstvo. Izložba se sastoji od site-specific instalacije koja uključuje zidne tapete, fotografije i digitalne kolaže tiskane na svili. OKO je eksperimentirala s različitim medijima kako bi odrazila proces samopropitivanja i reflektirala promišljanja o identitetu, životnim promjenama i snazi sanjarenja. Što ova izložba znači za umjetnicu i kako ona tumači njezinu tematiku, otkrila nam je OKO u nastavku teksta.
Koja je osnovna ideja izložbe „Dear Diary: Layers of Dreams“? Što ona sugerira?
Zapravo je glavna poruka čitave izložbe kako ne prestati sanjariti, i bas zato je glavni likovni prikaz moja dječja fotografija iz osnovne škole. Život nije uvijek jednostavan i kroz vrijeme znamo izgubiti hrabrost. Zato mislim da je toliko bitno podsjetiti ljude na sanjarenje, da ih ono može provesti kroz sve. Moj posao je velikim dijelom sastoji od sanjarenja i vjere da stvari imaju smisla. Prikazi na zidovima su fotografije kuće u kojoj sam ja odrasla i zapravo se već dogodilo da kad ljudi vide te prizore prozive neke svoje uspomene, jer ih većina kaže da i njih podsjeća na njihove. Najbitnija je emocija, a mislim da je ovdje itekako ima u prikazima.
U svojim radovima često koristiš neobične motive životinja, a možemo ih primijetiti i u ovoj izložbi. Što one za tebe znače i predstavljaju?
Odrasla sam okružena životinjama i postoji ta divna poveznica između nas i njih. Svi smo bića na ovoj istoj planeti i kad osvijestiš da mi nismo gospodari svega, već da smo stvoreni za suživot sa svim ostalim bicima, životinjama i biljkama počneš ih drugačije promatrati. Kad imaš tu sreću da odmalena zapravo imaš kontakta s toliko različitih bića onda ti to i razvije određen osjećaj harmonije. Volim prenositi poruke prema ljudima koje mislim da su nam svima bitne kroz prikaze životinja zato sto kad nacrtaš ljudski lik, svi se nesvjesno uhvate kako ga rastavljaju dio po dio, na neke socijalne norme sta je lijepo a sta nije, i često nam to zaokupira mozak i priguši osnovnu poruku.
Radovi koje predstavljaš na izložbi baš bude jednu dozu nostalgije. Koliko ti je važno da svojim radovima potakneš određenu emociju i razmišljanja kod posjetitelja?
To mi je najbitnija stvar, iako je moje lice na prikazima ono je najmanje bitno. Okruženje i taj nevini dječji izraz služe tome da u svakome od nas probude dio koji smo možda već i zaboravili. Bitno je osvijestiti i vratiti si na površinu svijesti da smo svi bili maleni i hrabri, da smo se usudili sanjariti o velikim stvarima i da koliko god bili odrasli i koliko god nas život ponekad stiskao, da smo mi i dalje ta ista bića. Svi moji radovi su bazirani na emocijama i čini mi se da je to osnovni razlog zašto se ljudi toliko i mogu povezati s njima.
„Dear Diary: Layers of Dreams“ je ustvari mali uvid u tvoje odrastanje i u sve ono s čim si bila okružena od djetinjstva pa do odrasle dobi. Je li izazovno otkriti dio sebe i svog identiteta kroz radove ili je lako crpiti inspiraciju iz vlastitoga života?
Čudan je osjećaj otkriti sebe na tako javan način, ali mislim da sam se dovoljno dugo skrivala. Vrijeme je za nove stvari i za hrabrost govoriti stvari koje su čitavo ovo vrijeme prisutne. Kad su postavili tapete na zidove i kad su čitavi prikazi zapravo bili vidljivi, rasplakala sam se. Mislila sam da je to zato što su neke moje uspomene, ali i sljedećih par ljudi kad su ih vidjeli su rekli sličnu stvar iako fotografije nemaju nikakve veze s njihovim životom, tu sam shvatila da svima vraćaju sličnu razinu emocije na njihova djetinjstva. Mislim da mi je to najljepši dokaz da radim nešto ispravno.
Čudan je osjećaj stajati u predimenzioniranim fotografijama prostora u kojem si proveo toliko vremena i gdje si stvorio toliko lijepih uspomena. Možda je vrijeme da svi u ovo vrijeme socijalnih mreža i puno filtera, počnemo prikazivati više stvarnosti.
Posebnost tvojih radova leži u korištenju različitih materijala i medija s kojima izražavaš bit cijele tematike. Kako biraš materijale i odlučiš koje ćeš koristiti?
Mislim da je tu instinkt najbolji vodič. A kroz praksu izvedbe dok nastaje sam rad, često shvatiš da neke stvari ne funkcioniraju i da možda trebaš promijeniti nešto. Neke stvari se mogu izbjeći dobrim planiranjem i pripremom skica, ali nikad nisam bila taj tip i volim rješavati stvari odmah, tako da mi je bolje testirati i prefarbavati i mijenjati dok ne dobijem ono sto mislim da treba biti. Velika doza znanja se skriva u pogreškama i mogućnostima koje one otvore. Iako ih se svi bojimo, ako se dovoljno ohrabriš, shvatiš da te zapravo može odvesti nekim novim putevima. Zato koliko se god činilo da ponekad radim duplo vise posla za isti rezultat, zapravo količinom rada i discipline samo narasteš na neki novi nivo znanja i mogućnosti.
Kada znaš da si zadovoljna s onime što si kreirala?
Jednom nam je profesor na akademiji rekao da uvijek vodimo bitku sa svojim radom i da ćemo mi uvijek znati kad smo pobijedili mi, a kad rad. I dan danas se držim istom vodiljom. Mogli bi lagati drugima, kako bi oni znali, ali ti znaš da rad vodi i da je 1:0 za njega. Mislim da je to čisto vođenje emocijom i nekim instinktom. Kao primjer ću navesti kako sam posjedovala sliku koju sam slikala i preslikavala 12 godina. Selila se sa mnom gdje god sam išla i koliko god preslikala sve, opet je slika vodila rezultat. Čak sam ju u jednom trenutku probila od frustracije i bijesa je l’ predugo sve to traje. I kako to obično biva kad ne odustaješ stvari se dogode. Sliku sam završila, rezultat je bio moja pobjeda i slika je nastavila svoj daljnji život u privatnoj kolekciji.
Čini mi se to kao dobar pristup čitavom životu. Možeš muljati drugim ljudima, ali na kraju ipak muljaš sebe, a to je najgore za podnijeti i zato to ne radim.
