Iza skela: ovo su ljudi koji Zagrebu vraćaju stari sjaj

Upoznajte restauratore koji obnavljaju zagrebačku baštinu, od Hrvatskog glazbenog zavoda i Kina Europa do oltara, skulptura i povijesnih pročelja
31.10.2026.
IMAGE SOURCE: Marija Gašparović
RECOMMENDED

Ne znam točno u kojem trenutku sam postala lik koji šetnjom kroz grad primjećuje svaku fasadu i skelu, ali evo dogodilo se. To valjda dođe s godinama i to vrijedi za sve gradove koje posjetim, tako da Zagreb nije iznimka, iako u njega najviše piljim. Piljim i čekam da je skinu da se mogu diviti obnovljenoj fasadi. Mimara je napokon završena i pogled na nju imam svako jutro na putu do posla, tako da sam pratila većinu procesa koji su se vidjeli naravno, samo izvana. Sada sam imala priliku u neke važne zagrebačke institucije pogledati i iznutra prije no su gotove.

Obnova povijesnih zgrada ni ne počinje, a ni ne završava novom fasadom. Iza nje su mjeseci istraživanja, otkrivanja starih, originalnih slojeva, preciznog restauratorskog rada i svakodnevnog rješavanja problema koje prolaznici kao ja uglavnom nikad ne vide. Dvojica restauratora koji zajedno rade na obnovi bogate zagrebačke baštine otkrivaju mi kako izgleda posao u kojem se prošlost mora sačuvati, ali i pripremiti za novi život. Oni su braća Igor i Luka Borić koji stoje ispred tvrtke Restaurator.

Njihov profesionalni put dugo je bio vezan uz crkve i crkveni inventar. Oko dvadeset godina radili su na obnovi sakralnih prostora, uglavnom na području Zagreba i okolice, kroz projekte povezane s Ministarstvom kulture. Posao je obuhvaćao različite vrste zahvata na povijesnim interijerima, oltarima i umjetničkim predmetima, a nakon potresa otvorilo se novo poglavlje: umjesto pretežno manjih i specifičnih restauratorskih zahvata, sve veći dio njihova rada postali su veliki, dugotrajni projekti obnove zagrebačke baštine.

Postoji trenutak koji ljudi u gradu lako prepoznaju, a to je onaj kada se skele krenu spuštati, zaštitne mreže nestaju, a zgrada koju su mjesecima ili godinama gledali tek kroz metalnu konstrukciju napokon se pokaže u punom svjetlu. Fasada je obnovljena, detalji ponovno vidljivi, a prolaznici zastaju i pogledavaju prema gore. Za one koji su na zgradi radili, taj trenutak znači mnogo više od lijepog prizora.

„Mi stojimo i gledamo fasadu i govorimo: gle, moramo to popraviti, moramo i ovo pored praviti“, kroz smijeh mi prepričavaju. Nakon godina rada na istom objektu, pogled na završeno pročelje donosi zadovoljstvo koje je teško objasniti nekome tko nije sudjelovao u njegovoj obnovi. Posebno kada je riječ o zgradama koje nisu samo dio gradske slike nego i dio zajedničkog kulturnog pamćenja.

Njihova je priča, međutim, mnogo manje glamurozna od trenutka u kojem se skela ukloni. Počinje istraživanjem, nastavlja se nizom odluka i nepredviđenih situacija, a velikim dijelom odvija se daleko od pogleda javnosti. Restauratorski posao nije samo rad rukama i poznavanje materijala. To je i organizacija ljudi, nabava, papirologija, usklađivanje s projektantima i konzervatorima te stalno prilagođavanje onome što se otkrije tek kada radovi počnu.

Ono što je meni posebno zanimljivo je to da upravo završavaju Hrvatski glazbeni zavod na kojem su radili oko dvije godine i paralelno rade Kino Europu. I još hrpu stvari koje će mi tek otkriti, dok me provode po lokacijama.

Povijest skrivena ispod slojeva

Jedan od najvažnijih dijelova posla događa se prije nego što obnova uopće dobije svoj konačni oblik. Na povijesnoj zgradi ne može se unaprijed znati baš sve. Potrebno je istražiti njezine slojeve, utvrditi što je izvorno, što je naknadno dodano i u kakvom su stanju sačuvani elementi.

„Uvijek sve kreće s istražnim radovima na objektu, gdje iščitavaš slojeve i nadogradnje te pokušavaš utvrditi koji je originalni sloj“, objašnjavaju. “Sondiranjem se postupno otkrivaju starije površine, a zatim se odlučuje što će se sačuvati i na koji će se način prezentirati.”

Taj proces traži strpljenje, ali i spremnost na iznenađenja. U Hrvatskom glazbenom zavodu istraživanja su pomogla otkriti tragove starijih oslika, a odluka o njihovoj prezentaciji donosila se u suradnji s konzervatorima. Pritom nije riječ samo o vraćanju zida u neko zamišljeno izvorno stanje. Potrebno je razumjeti kako je prostor nekada izgledao, ali i kako će se koristiti nakon obnove.

U velikoj dvorani Glazbenog zavoda dio oslikanih arhitektonskih elemenata stvara iluziju dubine. Ondje gdje su pravi stupovi trodimenzionalni, drugi su elementi naslikani tako da prostoru daju dodatnu dimenziju. “Takvi su iluzionistički prikazi česti i u sakralnim prostorima: slikarija može oponašati arhitekturu i promijeniti doživljaj cijele prostorije, iako se fizički ništa ne izdiže iz zida.”

Upravo je u tome posebnost restauracije. Povijesna površina nije tek dekoracija koju treba osvježiti, nego trag nekog vremena i načina na koji su ljudi nekada oblikovali prostor.

Između autentičnosti i stvarnih mogućnosti

Odluka o tome što će ostati vidljivo, a što će možda i dalje biti skriveno, ne donosi se uvijek samo prema željama restauratora. U proces su uključeni konzervatori, projektanti i investitori, a svaki objekt ima vlastite okolnosti i buduću namjenu.

„Svaki objekt je za sebe“, naglašavaju. Ono što je prikladno za jednu zgradu ne mora biti najbolje rješenje za drugu. “Povijesni karakter treba sačuvati, ali istodobno omogućiti da prostor nastavi živjeti i ispunjavati svoju funkciju.” Ponekad to znači uklopiti nove elemente u postojeću arhitekturu, primjerice rasvjetu koja prije nije postojala, a da se pritom ne naruši cjelina.

Ograničenje su često i financije. Restauracija zahtijeva odgovarajuće materijale, specijalizirano znanje i vrijeme, a želje i mogućnosti investitora ne podudaraju se uvijek. Ako nema sredstava za otvaranje i obnovu svih pronađenih oslika, dio se može ostaviti zaštićen ispod kasnijih slojeva, kako bi se možda otkrio u nekoj budućoj obnovi.

“To je jedan od paradoksa ovog posla: sačuvati ne znači nužno sve pokazati odmah.” Ponekad je najodgovornija odluka upravo ona kojom se vrijedni tragovi čuvaju za budućnost.

Posao koji se ne vidi

Kada govore o najzahtjevnijem dijelu svojeg rada, restauratori ne izdvajaju samo zahtjevne zahvate na zidovima ili ukrasima. Mnogo je veći izazov organizirati sve što omogućuje da radovi uopće napreduju.

„Organizacija je najbitnija stavka u svakom poslu; da sve ide tečno i da svakog prvog sjednu plaće“, kažu. Iza vidljivog rezultata stoji niz svakodnevnih operacija: koordinacija zaposlenika i suradnika, nabava materijala, komunikacija s drugim izvođačima, rokovi i administracija. Pritom jedan posao često ovisi o završetku nekog drugog. Ako drugi izvođač kasni, kasni i dio restauratorskih radova.

Obnova nakon potresa dodatno je zakomplicirala takvu organizaciju. “U Zagrebu i okolici otvorio se velik broj gradilišta, a potres je pogodio i Sisak, Petrinju te druga mjesta.” Zaštićene zgrade pritom zahtijevaju posebnu dokumentaciju i pripremu, pa se prije samih radova mora obaviti velik posao koji javnost uglavnom ne vidi.

Ni nabava nije jednostavna. Kada istodobno radi mnogo gradilišta, materijala nema uvijek dovoljno na zalihi, a isporuke se čekaju. “Restauratorski zahvat može biti precizno isplaniran, ali i dalje ovisiti o tome kada će stići potreban materijal ili kada će drugi izvođač završiti svoj dio.”

Zato se, kažu, katkad najviše napravi subotom, kada telefoni rjeđe zvone i kada ih drugi sudionici projekta manje prekidaju. To je možda i najtočniji opis posla koji izvana djeluje kao niz mirnih, pažljivih pokreta, a iznutra je stalno usklađivanje desetaka različitih obveza.

Kad nestaju majstori, nestaje i znanje

Obnova povijesnih zgrada otvorila je još jedan problem: nije dovoljno imati projekt i novac ako nema ljudi koji znaju izvesti ono što je potrebno. Tradicionalni zanati, specifične tehnike obrade i vještine potrebne za izradu povijesnih detalja ne mogu se nadomjestiti preko noći.

Restauratori upozoravaju da su se obrti godinama zatvarali, dok se mnoge zgrade nisu održavale onako kako je trebalo. Danas, kada je potreba za obnovom velika, teško je pronaći majstore koji znaju izraditi drveni prozor prema starim uzorima ili obnoviti određeni arhitektonski detalj na odgovarajući način.

“Istodobno, broj ljudi koji se školuju za restauratorska zanimanja nije velik u odnosu na potrebe.” U njihovoj su ekipi zato i ljudi različitih umjetničkih usmjerenja – od grafike i kiparstva do animacije, čije se vještine mogu primijeniti na rekonstrukciju oslika, retuširanje i izradu modela.

“Nova generacija donosi i drukčije alate. Uz tradicionalne tehnike, u posao ulaze 3D modeliranje, skeniranje i ispis, a ono što je nekoć trebalo naručivati od vanjskih suradnika ponekad se danas može razviti unutar vlastite radionice.” Krenuli su, primjerice, izrađivati kalupe za keramičke elemente koji se koriste u obnovi.

Tehnologija pritom ne zamjenjuje poznavanje materijala i povijesnog konteksta. Ona proširuje mogućnosti i pomaže riješiti probleme za koje ranije nije bilo jednostavnog rješenja.

Povijesne zgrade trebaju i budućnost

Završetak obnove Hrvatskog glazbenog zavoda za njih je zato istodobno olakšanje i razlog za ponos. Takvi projekti traju dugo, a stres nije vezan samo uz ono što se događa na gradilištu. Uključuje ljude, rokove, ovisnost o drugim izvođačima i stalnu dostupnost koja briše granicu između poslovnog i privatnog vremena.

„To je stres povezan sa svakim segmentom posla, čak i s onim koji nema veze izravno s tobom“, opisuju. A kada se jedan projekt konačno privede kraju, drugi je već u tijeku.

Upravo zato trenutak kada se skela ukloni toliko znači. Rezultat više nije samo nešto što vide oni koji su ga stvarali, nego dio grada koji ponovno pripada svima. Ipak, završetak radova nije i kraj odgovornosti. “Obnovljene zgrade potrebno je održavati, štititi i planirati njihovo dugoročno očuvanje. Bez toga bi se dio uloženog truda s vremenom mogao izgubiti.”

Kino Europa, na kojem ih čeka još posla, podsjetnik je da se takve priče ne završavaju brzo. “Ondje tek slijede daljnji radovi i rekonstrukcija dijelova povijesnog prostora, uključujući elemente svoda i oslika.” Konačan rezultat još nije moguće vidjeti, baš kao što ni u početku obnove Glazbenog zavoda nisu mogli do kraja zamisliti kako će sve izgledati kada se svi obnovljeni elementi ponovno povežu u cjelinu.

I to je upravo to ono što ovaj posao čini posebnim, restauratori ne rade samo na onome što je pred njima, nego pokušavaju razumjeti ono što je ostalo iz prošlosti i omogućiti da to preživi još jedan dio budućnosti. A kada se skele napokon uklone, grad dobiva obnovljenu zgradu i priliku da ponovno vidi ono što je godinama bilo skriveno.

SAZNAJ VIŠE: